U nedjelju, 2. svibnja 2021., u 71. godini života preminuo je pulski kirurg prim.dr. Davor Pikot, dugogodišnji voditelj Djelatnosti za kirurške bolesti Opće Bolnice Pula (1996.-2005.).

Rođen je u Umagu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, medicinski je fakultet završio u Rijeci, dočim je radni vijek proveo u pulskoj bolnici gdje je ostavio dubok trag, kako u kolektivu, tako i ponaosob nama koji smo ga svjedočili.

Osobno i socijalno bio je izraziti karizmatik, a kako je za karizmu bitna komunikacijska suzdržanost, ona kvalifikacija da se radi o čovjeku od djela, a ne riječi, za malo je koga vrijedila koliko za njega.

Generacijski je pripadao izumirujućoj plejadi kirurških faktotuma koji su, djelom iz uzusa vremena, a djelom spletom okolnosti, performirali u najrazličitijim granama kirurgije koje se iz današnje perspektive doimaju galaktički udaljenima što su sukcesivne generacije, baš kao i moja, komentirale nezasluženim, iako ne zluradim podsmijehom jer su zaboravile, ili nikad nisu naučile, hegelijansku maksimu da cjelina čini istinu.

Obdaren izvanserijskim kirurškim talentom on je toj cjelini dao neku rijetko viđenu djelotvornu formu, a u iskustvu ratnog kirurga Domovinskog rata taj je talent konačno maturirao pa je Pikot potom prebivao u eleviranim sferama gdje koračaju autoriteti budućih naraštaja.

U zreloj karijernoj dobi, zenitu pa i njenom produženom zalasku djelovao je kao neka vrsta specijalnog agenta za nemoguće misije. “Zovite Pikota”, bila je u kirurškim salama pulske bolnice zajamčena izlazna strategija iz operativnih stranputica generacija kirurga, a njegov broj mobitela bio je pouzdan otprilike kao jedinstveni broj za hitne slučajeve, pa još malo pouzdaniji. Nikad, nikad poziv na taj broj nije ostao neodgovoren. Zato ga nisam obrisao, niti namjeravam.

Kad Pikot ulazi u salu svatko tko zna slušati čuje bezvremeni bariton neimenovanog naratora: Dame i gospodo…

U nervozu rubnih situacija kirurških zahvata, gdje je ulog životan, sada ulazi smirena razboritost i kolektiv pronalazi novu svježinu, a zajednički fokus snaži neumoljivo odvodeći problem ka njegovom kirurškom razrješenju…

O njemu kao šefu mogao bi zaključivati i pronicljivi čitatelj neke još nenapisane kronike, monografije ili kakve povijesti hrvatske kirurgije, ako takva bude napisana, budući da u ovim malim sredinama gdje povijest cinično sabotira tradiciju, takva djela zbore u molu.

Tamo bi svakako trebalo pisati da je prva informatizirana djelatnost u hrvatskom zdravstvu bila upravo pulska kirurgija gdje je 1997. zaživio BIS da bi zatim svoj autonomni život nastavio u gotovo svim hrvatskim bolnicama, kao i da je prva multiorganska eksplantacija napravljena u pulskim kirurškim salama 1999. (tu je, dakako, sudjelovao čitav niz izvanrednih ljudi, ali šefovski je senzibilitet u tim stvarima presudna supstanca, ma u koliko malim količinama participirala). Napokon, ta je složna družba organizirala treći Hrvatski kirurški kongres 2003. Pa dobro, reći će netko indiferentan, nije to nešto s čime bih se rezigniran mogao i složiti, osim što govori o profilu koji primarno promišlja sustav kojim upravlja, a o sebi tamo negdje puno kasnije ako uopće. S mjesta pročelnika službe odstupio je sam. Došlo je, naprosto, vrijeme za neke druge ljude.

S bolešću se borio pikotovski, bez pompe, tiho i oslobođeno od samosažaljenja, ali uporno i odvažno. "Pa fin ke va", kako je sumirao, bez da je glas trunke zatitrao.

Posljednji put sam ga svjesnog vidio desetak dana prije smrti. Sreo sam ga na kućnom pragu, očito terminalno bolesnog i još jednom strah je ušao u mene. On je kao i obično sve odmah skopčao, klimnuo glavom i podignuo palac, jednostavna gesta koja kao da govori; sve je u redu i sve će biti u redu, ništa sa mnom nije počelo, niti će završiti.

Tada sam i ja sve shvatio: u tom slomljenom tijelu trijumfira nesalomljivi Duh koji život tumači utjehom, to je bio njegov istinski dar kojim je darivao ljude oko sebe. Onaj kirurški bio je sekundaran, slučajan, mogao je baš biti glazbenik, agronom, sasvim svejedno.

Takav je to bio čovjek, kirurg, šef i mentor.

I zato, u nikad napisanom epitafu ima biti zabilježeno:

Ovdje vječno počiva Davor Pikot,

u životu nije iznevjerio, i kad je sunce sjalo i kad su gromovi parali nebo,

bio je i ostao svoj.

Sve je drugo ionako crna zemlja,

Neka mu je laka ova istarska! 

Jurica Palaversić, Djelatnost za kirurške bolesti, Opća Bolnica Pula