Uskoro ću obilježiti točno 20 godina od kad sam prvi put zakoračila u legendarnu zgradu Glasa Istre na Rivi 10 u Puli. Javila sam se na natječaj za honorarne suradnike. Jer, što bi drugo tako opčinilo osobu kojoj je pisanje neizostavni dio nje same još otkako sam napisala prvu pjesmu sa sedam godina. Druga moja izuzetno snažna osobina je znatiželja. Dan-danas promatram svijet onim istim očima djeteta, tražeći u njemu ljepotu, oduševljenje i vrijedne zanimljivosti, pa koliko god to dijete do sada vidjelo užasa i zla. I treće, moj glavni motor je snažan osjećaj za pravdu, univerzalnu, moralnu pravičnost baziranu na razumu.

Tragovi

Lako je to danas tako opisati, iz ove perspektive. Tada sam samo znala da sam najmlađa kandidatkinja bez iskustva u novinarstvu, koja osjeća ushićenje i tremu u tom velikom mravinjaku. Bez poznatog prezimena, bez ikakvih veza, bez ikakvih primisli tada da ponekad za dobivanje posla treba veza, a ne javni natječaj. Samo sam željela pisati, željela sam učiti, željela sam istraživati i informirati ljude o svemu što mislim da je bitno, na bilo koji način. Nekim čudom, pozvana sam na probni rok… I nikad više nisam htjela otići. Glas Istre je za mene bio institucija s temeljima i zidovima koji nisu pripadali nikome ponaosob nego ovom narodu. Isto kao i Uljanik, Arena Trikotaža, Bojoplast, pulska Tiskara, pulska Mljekara ili staklara. Uvijek sam gledala na to kao na instituciju koja je "naša" jednako kao i bolnica ili bilo koja škola, fakultet, muzej, knjižnica. Mi koji dobijemo taj privilegij ući u takvu instituciju i postati dio nje, imamo pravo samo utkati dio sebe u njenu životnu tapiseriju koju će iza nas netko drugi nastaviti nadopunjavati.

Isti stav imam i o našim ulicama, gradovima, o našoj predivnoj Istri, o cijeloj našoj bajkovitoj zemlji koju zovemo domovinom. Sve je to baština prirode i naših predaka koju mi, sada, samo za trenutak "držimo" u rukama, ali već sutra ćemo ju morati predati dalje, našim potomcima. Na svakom od nas je da odluči kakav će trag ostaviti za sobom na svemu tome što će naslijediti buduće generacije. Sve se to čini nekako logično iz šire perspektive. Ali svakodnevni život je puno uža perspektiva, a ona već jako dugo nit' je lijepa, a nit' nudi neku perspektivu. I to je glavni razlog zašto je Hrvatska u zadnjih 30 godina doživjela demografski slom. Hrvatska svaka dva mjeseca izgubi onoliko stanovništva koliko je izgubila za vrijeme Domovinskog rata. Treba li naglasiti da već 30 godina slušamo da će biti bolje? Nekima i jest bolje, ali takvi su u manjini, a ona "nesretna" većina sve više raste. I prije 30 godina su nam obećavali da će biti bolje, da se naši ljudi više neće morati iseljavati, nego će moći slobodno živjeti u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi, no brojke su neumoljive. Prije 30-ak godina iz Hrvatske je godišnje iseljavalo između 200 i 300 osoba. Pretežno su u inozemstvo, pogotovo u Njemačku, odlazili muškarci, očevi. Otkad smo ušli u Europsku uniju, iz države godišnje iseljava nekoliko tisuća obitelji.

Odlasci

Motivi njihovog odlaska su različiti, ali u samoj suštini, svatko ide tamo gdje misli ili je uvjeren da će mu biti bolje. Tjera nas bazična želja da si osiguramo dobru egzistenciju i dom. Moj dom trebao je biti ovdje, u Puli, gdje sam se i rodila, gdje su se i moji preci po jednoj liniji rađali. Iako sam razumjela, ljutila sam se na iseljavanje tolikih poznanika, govoreći neprestano da se moramo zajedno boriti i izboriti da nam ovdje bude dobro, da ovdje gdje pripadamo možemo normalno živjeti, zaraditi od svog rada i zaista živjeti a ne životariti. Govorila sam: "Pa tko će ostati?! Nismo u srednjoj školi pa da svi giljamo s nastave!". Ali, kad sam prestala kao nadureno dijete gledati u pod, pod pritiskom tmurne realnosti i još tmurnijih teških misli, i počela gledati sve te poznate ljude s kojima sam se u zadnjih pet, šest godina pozdravila, vidjela sam da oni više nemaju tu ozbiljnost i zabrinutost na licima. Smješkali su se i djelovali jako sretno i opušteno. S ove strane, gledala sam svoje dijete kako se već u osnovnoj školi susreće s neugodnom stvarnošću i nastojala joj pomoći najbolje što znam i mogu da joj olakšam.

Život

Prije nekoliko godina već sam vidjela koliki se potencijal krije u njoj i počela sam razmišljati o selidbi barem u Ljubljanu.

- Zašto? Jer ovdje joj ne možeš omogućiti fakultet?, bilo je jedno od pitanja do sad.

Ne. Nažalost, ne. Ne da joj ne mogu omogućiti fakultet, nego joj ne mogu istovremeno omogućiti i krov nad glavom, i školovanje, i glazbeno obrazovanje za koje je, kažu stručnjaci, iznimno talentirana, i treninge u sportu u kojem je već osvajala državne medalje, i uz sve to plaćati redovno mjesečne račune, brinuti se da joj ništa ne nedostaje svakodnevno, i povremeno joj priuštiti i malo zabave i razonode. I tako ne samo za nju, nego za nas tri. Dosta mi je toga da iz mjeseca u mjesec prevrćem račune po rukama i odlučujem s grčevima u stomaku koji račun ću platiti ovaj mjesec, a koji sljedeći mjesec. Naravno, već sama ta nužnost odluke stavlja vas pred gotov čin da ćete se sigurno slijedeći mjesec naći u još većim financijskim problemima iz kojih ćete se narednih mjeseci morati čupati. Zato vrlo često nije bilo dovoljno da časno i odgovorno, bez izmotavanja, koliko god sati treba, vikendima i blagdanima, radim svoj redovan posao. Nije bilo dovoljno. Nerijetko sam svoje slobodno vrijeme morala odrađivati još neki posao ili čak i cijelu smjenu na drugom poslu da bi bez veće brige mogla dočekati iduću plaću. Kakav paradoks… Radiš da bi zaradio da barem malo ne bi radio - nego živio. Onako kako svako ljudsko biće treba živjeti i zaslužuje. A to sigurno nije u neprestanom grču, stresu, bojazni za egzistenciju, s nesanicama i boleštinama koje čekaju da te zgrome u najboljim godinama jer si previše sebe dao u nešto što te na kraju pojelo i postaralo.

Povezane vijesti

• Oluja Eleanor pogodila Irsku, Francusku i Britaniju
• Protivnici abortusa priznali poraz na referendumu 
• London objavio "plan B" za irsku granicu