Može li se u politici biti megapopularan, pogotovo u lokalnoj? Može. Živi dokaz za to je Enio Meštrović, odnosno njegov alter ego Ričard, čovjek koji je okrenuo Zadar naglavačke na ovim lokalnim izborima. Ma šta Zadar, cijela je Hrvatska bila uz njega. Sjećam se kao da je bilo jučer, a skoro i da je bilo, sjedim na terasi kafića Sirena na pulskom Forumu, dan je izbora, odmah do kafića je izborno mjesto, i jedan momak, znam ga, ide obaviti svoju građansku dužnost u majici na kojoj je otisnut Ričard.

U tom trenutku shvatim da mi je žao što ne živim u Zadru, što ne mogu glasati za Ričarda, jer sve ovo drugo mi dosadno, previše ozbiljno, a život, pa time i politika, nije ništa drugo nego čista zajebancija.

Tako nekako mislim da je i Eniju Meštroviću na pameti. E sad, što Enio radi u Puli? Jučer ga sretnem na tržnici. Njega, Alena Vitasovića i Marka Grabbera (valjda je Marko, ili je Marco, a možda i Marc, nisam ga pitao). Sve izrežirano, naravno. Nije da sam nabasao slučajno na njih. Zvao sam Vitasovića, i s Meštrovićem sam se čuo.

Kažu mi da imaju turneju po medijskim kućama, daju intervjue šakom i kapom. Pa što da i ja ne uletim. Dakle, caka je u tome da se Enio, odnosno Ričard pojavljuje u spotu Alena Vitasovića za pjesmu "Ili si ili nisi". Ali nije ovo u Puli nikakva promocija spota, ma ništa nalik tome, nego eto, Enio malo svratio na odmor. Tako barem kaže njegov jučerašnji glasnogovornik Grabber, dok Enio tu nema što za dodati.

Malo ljudi zna da je Enio zapravo u promilima Puležan. Stigao je u najveći istarski grad 1990. godine kao veliko pojačanje košarkaškom klubu Gradine. Bio je veliki talent, dečko koji obećava, što nije nikakvo čudo s obzirom na košarkašku tradiciju Zadra.

Živio je u Puli dvije godine, zna grad uzduž i poprijeko. Pogotovo Verudu, dio oko Doma sportova "Mate Parlov", gdje je stanovao. Peti kat, kaže, a nema lifta. Naporno za Dalmatinca. Puno je tu detalja, zabavnih priča iz tog perioda, ali valjalo bi prvo o suradnji s Alenom Vitasovićem.

Mislim, nije da sam puno shvatio o čemu se tu točno radi, jer svi za stolom pričaju neku svoju priču, ne možeš ih uhvatiti ni za glavu ni za rep, ali slažu se u jednom, a to je da Ričard u spotu ne pjeva. Nikako da krenemo s razgovorom, Grabber prekida jer nema dvije kune za javni WC. Ali ima za turu pića. Riječ predajem Alenu Vitasoviću.

- Pismu su napravili Ivan Arnold i Marko Grabber. Ja sam nesvjesno autor teksta. I od one "Oštarije su mi zaprli" i od ove "Ili si ili nisi". Marko je iz Orbanići, i ja sam iz Orbanići i tako je došlo do suradnje.

Ali Enio nije iz Orbanići. Ta činjenica zasad ostaje visjeti u zraku. "Ja sam samo mali gost", kaže Meštrović.

- On nije pjevao ništa, samo je vikao: "Alene, ili si ili nisi, nemoj se kambjati." On bi to bolje izveja. Marko živi u Zadru pa se upoznao s Eniom i poslao mi neke njegove uratke. Odmah sam se oduševio s čovjekom. Rekao sam Grabberu: "Uhvati tog čovjeka kad ste već susjedi da ga ubacim u pjesmu." I tako je nastala suradnja. Što se tiče Grabbera, on je iz mog mjesta, iz Orbanići, ali nismo se znali previše, tek u zadnjih godinu pol dana smo počeli intenzivnije komunicirati. On je neki techno DJ, ja to ne priznajem, to nije muzika. On kaže da je glazbenik. Ma kako moreš biti glazbenik ako po rešou sviriš? Nauči se svirati! On je, dakle, sklopio tu neku pjesmu, mislim na "Oštarije su mi zaprli", i to mi je donio. Znaš ti sviriti neki instrument?, pita Grabbera.

- Znam sviriti kurcu, tu sam skoro profesionalac, odgovara ovaj.

- Ali s gudalom, ubacuje se Enio.

Intanto, taj mu je DJ napravio pjesmu.

- Da, ali uz pomoć Ivana Arnolda koji je vrhunski muzičar, pojašnjava Alen.

Pjesma je snimljena u staroj Grabberovoj kući u Orbanićima, u, kako kažu, dva kvadrata.

- Nanke WC tamo nima, žali se Vitasović.

Sad rade na novim pjesmama. Jedna je već pronta, tvrde.

- Tekstovi su nastali iz Alenovih izjava, intervjua, izvukli smo dijelove i od toga napravili pjesme. Izvlačili smo sve najgore ča je reka o sebi, kaže Grabber.

- Istina je bolna, ja ne lažem, dodaje Vitasović.

Odjednom mi prepričavaju neki Eniov skeč. Pa Vitasović prelazi na poteškoće u objašnjavanju Dalmatincima što znači izraz orka majka.

- Orka je skraćeno od porka, pa su se javili kršćani, HDZ-ovci, ustaše da psujem Boga.

- Dva su me svećenika zaustavila sad pred izbore kod biskupske gimnazije u Zadru. Pozdravim ih i kažem im: "Samo da znate, ja u privatnom životu ne beštimam Boga." A oni oduševljeno: "Ma dobro je, samo nastavi", priča Enio.

Iskorištavam to što se Enio ubacio da ga priupitam dvije, tri stvari, jer inače ne mogu doći do riječi. Zanima me ta njegova pulska životna epizoda. Nešto sam načuo od njegovih tadašnjih suigrača, ali hoću da mi uživo sve ispriča.

- Bio sam mladi igrač koji puno obećava. Šakota (trener, op n.) me uvijek stavljao u prvih pet, poslije je bio Slavko Trnić (trener, op. n.) kad sam se vratio iz vojske…

- Ti si bio centar?, pita Vitasović.

- Ne, ovdje sam igrao čak četvorku, a inače tricu, a poslije i jedinicu. Trnić mi uopće nije dao šansu, a moga san biti dobar klupski igrač. Ima san fizičke predispozicije… I onda sam doša u Gradine. Tada su najveća pojačanja u Puli bila Željko Poljak iz Jugoplastike, zatim Dragan Lukenda iz Bosne, Dragan Jovanović i ja. I te smo godine skoro ušli u prvu jugoslavensku ligu s Gradinama. Bila je to dobra priča. Ali onda je počeo rat i sve je otišlo u kurac. Ušli smo u prvu hrvatsku ligu, ali šta ti je to, treća jugoslavenska. Ovdje su uvik dolazili zadarski igrači, puno prije mene je, recimo, došao Paravinja…

Eniovi suigrači, odnosno jedan od njih, ma nemam što skrivati, Vladimir Korošec Foka mi je ispričao da je Enio u stanu u Puli imao fliper i da su zbog toga mnogi dolazili kod njega.

- Dovukli smo fliper gori na peti kat. Ovi ispod su bili sritni što je takvo pojačanje došlo u Pulu, taj fliper im je bubao po glavama… Žena mi je radila preko puta Uljanika u kafiću 13. Tamo su dolazili lučki radnici, a Lukenda i ja smo igrali poker aparate i potrošili sve što smo zaradili.

A Gradine su te plaćale brutalno puno, ne znam pitam li ga ili konstatiram.

- Ne, nisam se znao izboriti za takve stvari. Htio sam samo napredovati. Ja sam tu doša samo da igram u prvih pet. Ima san plaću, dobra je bila, stan, hranu. Prvo smo živjeli na Zlatnim stijenama u bungalovu, poslije u Hotelu Pula, hranili smo se posvuda, bižali smo iz jednog u drugi restoran, jer klub nije plaćao. Otkad san se vratija doma, cili život san tija konobu, jer san se zaljubija u konobu "Uzorita" u Šibeniku. Onda su me odveli u unutrašnjost Istre di san doživija domaću hranu i glazbu i di san reka: "To je to."

Grabber se kao jednodnevni glasnogovornik ubacuje. "Kod Enija se pušta stvarno dobra mjuza, kao nekada u pulskom 'Tiniju', taj neki đir."

- Meni je konoba od 2000. do 2012. bila puna svaki vikend. Žena i ja smo sami radili. Ja bin i piva po dva, tri seta. Nikada unutra nismo puštali ništa desno, ništa lijevo, nikakve narodnjake, kaže Enio.

Grabberu vrag ne da mira pa se opet uskače. "Kad je konoba bila najpopularnije, morao si rezervirati mjesto, a Enio bi po glasu procjenjivao hoće li nekoga primiti ili će reći da nema mjesta."

- Kad čuješ nekoga: Je li to konoba, mi oćemo večerat…, onda mu ne možeš ništa drugo reći nego: "Puno je", priča Enio.

Usred ove priče o Puli Enio priznaje da mu je Alen Vitasović bio idol u mladosti. Slušao je njega i Gustafe. Kaže da su mu bliski jer razumije istarski mentalitet.

- Ja kad se zajebavam s ljudima u Zadru kažem da Istra stvarno treba bit posebna republika. Drugačiji ste, neopterećeni ste s ovim bolesnim predrasudama, vridniji ste od Dalmatinaca i uvik van je do šušura. Mi nismo toliko vridni, ali nam je do veselja.

Povezane vijesti

• Šćike i Alen Vitasović promovirali pjesmu i spot
• Šćike i Alen Vitasović spod Grožnjana grada
• Alen Vitasović: Popio sam, ali nije bilo skandala