Tjedan dana nakon glazbene podrške otvorenju izložbe svog oca slikara Ivana Obrovca u zagrebačkoj Laubi, Tamara Obrovac preksinoć je svoj tradicionalni koncert za Valentinovo na rasprodanoj maloj sceni INK-a otvorila, kao i u Zagrebu, pjesmom "Divojka", no ovaj put uz klavirsku pratnju njenog armenskog suradnika Karena Asatriana.
Osebujna glazbena sinteza
Vjerni pohoditelji Tamarinih koncerta u njenom pulskom "dnevnom boravku", kako ona naziva Istarsko narodno kazalište, lako će se prisjetiti da je ovaj armenski pijanist prije točno osam godina pod istim krovom (samo u velikoj dvorani) s Tamarom i pratećim IstrArmenia ensembleom premijerno predstavio osebujnu glazbenu sintezu armenskog i istarskog duha. Projekt je ujedinio arhaiku dviju tradicija te inventivnu i spontanu jazz improvizaciju sa snažnim emotivnim nabojem. Tada je s armenske strane, uz pijanista Karena, oud i bouzuki svirao armenski Urugvajac Carlos Sungurlyan. S domaće strane i tada i sada tu su bili odlični glazbenici kontrabasist Zvonimir Šestak i prekjučer odlično raspoloženi bubnjar Kruno Levačić, dok je u odnosu na 2011. godinu nedostajao Uroš Rakovec na gitari i mandolini.
Arhaično i suvremeno
Ta i melankolična i dinamična, i arhaična i suvremena glazba obilježila je preksinoć prvu polovicu koncerta, a nije izostala ni "Homesick", skladba o nostalgiji za domom u kojoj Tamara u većem dijelu pjeva na armenskom, a dio na istarskoj čakavici ("sakamor poj po svitu bilen, lipo aj je hoditi, tilo će poj, ma srcu mome lipće je doma biti"). Dojmljiva je bila duga završnica skladbe, oplemenjena raskošnom instrumentalnom jazz dionicom. U jednom stihu te pjesme Karen Asatrian sanja planinu Masis, najviši vrh u današnjoj Turskoj, čiji je tamošnji naziv Ararat, 32 kilometra južno od Armenije. Masis se u biblijskoj Knjizi postanka označava kao mjesto gdje se nasukala Noina arka poslije potopa, a iako se planina nalazi u Turskoj, nacionalni je simbol Armenije i bila je armenski teritorij dok nije došao u turske ruke 1915. godine, kada je izvršen genocid i pobijeno milijun i pol Armenaca, jer ih je Turska u Prvom svjetskom ratu smatrala ruskom petom kolonom.
Melankoličnim pjesmama, s emotivnim vrhuncem u pjesmi "Sama bez tebe" s albuma "Madirosa", protuteža su bile vedrije, vrckave skladbe poput "Črnog malina", dok je za bis Tamara odabrala "Vilu Idolu" (ex pulski dom za starije i nemoćne), odličnu pjesmu s albuma "Neću više jazz kantati" iz 2009. godine, koja u tango ritmu iznosi snažnu Tamarinu poeziju ('Drugo vrime dojde, dojde doba za poj z svojima milima, foši naj ćemo spokoj; životi već potrošeni, vrime skunšumano, oj na na na na na Vila Idola"). (Zoran ANGELESKI)