Plava rampa, takozvana đampica, cika, muving. Imati Rojc pri ruci bila je bitna stavka u odrastanju kasnih devedesetih. Barem ako pitate nas nekolicinu, osnovnoškolaca Monte Zara, koji bismo se odmah nakon nastave otkotrljali do tog mjesta zajedništva.

Nakon prvog svjetskog rata i pada Austro-Ugarske, Rojc postaje škola za pitomce, a takav ostaje do 1945. godine kada se prenamijenio u partizansku mašinsku školu i kasarnu jugoslavenske ratne mornarice. Iako se škola ukinula 1976. godine, Rojc je nastavio djelovati kao kasarna sve do prosinca 1991. Tada JNA napušta vojne objekte u Puli, a u Rojc se, do 1997. godine, nastanjuju hrvatski prognanici i izbjeglice.

Moja generacija ne pamti te dane. Samo priče starijih i nekoliko crtica iz nastave povijesti. Bivša kasarna, punog imena Karlo Rojc (prema narodnom heroju) mojim je vršnjacima služila kao dnevni boravak. Ali i više od toga. Prostor slobode i odrastanja. Jelena se tamo sastajala s prvom simpatijom, Martina je na sadašnjem parkiralištu vježbala nastupe neumorno bacajući štap za mažoretkinje visoko u zrak. Kasnije, u srednjoj školi Maja je, ako me sjećanje dobro služi, na jednom od zidića prvi put probala kruškovac-kolu, popularnu (i bljutavu) bananu. Gotovo sam sigurna da je Ana tamo zapalila prvu cigaretu. U pubertetskoj je dobi, kako to obično biva, sve dobilo drugačije lice, pa tako i Rojc. Svi smo tamo, svjesno ili nesvjesno, onako prištavi i balavi, tragali za vlastitim identitetom. Hladna mala prostorija poslužila je za (neuspješno) plivanje u glazbenim vodama. Mjesto pukog zajedništva preraslo je u prostor otpora. Nove generacije sada koračaju u neki oku ugodniji, čišći Rojc, bez đampice, ali i dalje onaj isti, stari, zajednički dnevni boravak.(Chiara BILIĆ)

Povezane vijesti

• Zašto su Barake - barake?
• Još jedna gradska štorija HARAČ ZA SMEĆE
• Ruševna kuća, a ne kočija