"Zbog nebrige i nesavjesnog liječenja liječnice i osoblja u pulskom domu Sv. Polikarp moja 92-godišnja majka mora na amputaciju noge. Druga opcija je da dobije sepsu i to je njezin kraj. U zadnja je tri mjeseca u domu imala kao ovlaš 'malu ranicu' na nozi, tako su to oni govorili kada bi ih zvala i pitala kako je mama. A onda je uslijedio hitan poziv. Nazvali su me iz doma i rekli da je mami noga jako loše i da treba pregled vaskularnog kirurga jer rana ne izgleda dobro i vide se kosti", priča nam Slađana Pletikos Pernar iz Pule čija je majka već petu godinu štićenica Doma za starije Sv. Polikarp. Slađana je majku prije korone u domu posjećivala i do tri puta dnevno i tako 365 dana u godini - svih godina, do korone!

Presvlačila ju je, oblačila, dizala iz kreveta i namještala, kupala, njegovala i brinula o njoj kako joj ništa ne bi nedostajalo. Njezina je majka stalno bila vani. Činila je to jer je vidjela da zbog manjka radne snage osoblje ne stiže brinuti o svim štićenicima. Bilo je situacija, govori Slađana, kada su vikendom o 70 štićenika, brinula samo dva djelatnika. Sami djelatnici su joj to govorili.

Prvi šok

Za Slađaninu majku Ružicu sve se promijenilo kada je krenula korona i prvi lockdown prošle godine. Posjeti u dom naprasno su prekinuti, a njena kćer više nije mogla do nje. Prisjeća se trenutka kada joj je majka stigla u dom 2016.

- Morala sam je dati u taj dom jer nema šanse da dobijete mjesto u "Štigliću". To što sam ja vidjela i doživjela po domovima, to je nešto prestrašno, ali o tome se šuti. Ne znam kako je moguće da neki privatni domovi imaju dozvolu za rad. Nemaju nikakve zadovoljene standardne. Smjestila sam je u Sv. Polikarp jer mi je blizu kuće i dozvoljavali su posjete u bilo koje doba dana. Mama je nakon moždanog udara 2014. ostala nepokretna i oduzeta joj je lijeva strana. Usprkos njenim godinama, ostala je lucidna, bistra i uvijek lijepo sređena i uredna, kaže Slađana Pletikos Pernar.

Preuzela je kompletnu brigu o majci iako je uredno plaćala punu cijenu dvokrevetne sobe.

- Osoblju je to odgovaralo, jer su imali jednu brigu manje. Čak su mi znali reći da volontiram i da se ne nadam plaći! Tragedija je i u tome što su svi kvalitetni ljudi koji su tamo radili odlazili jedan po jedan, priča Slađana.

S dolaskom korone sve se promijenilo.

- Korona im je došla kao, kako se to kaže, kec na desetku, jer svima koji su željeli dolaziti ulaz je bio strogo zabranjen. Zbog zabrane ulaza nisam više bila u mogućnosti posjećivati mamu, a samim time nisam imala nikakvu kontrolu u kakvom je stanju. Kada su ponovno otvorili dom za posjete, uslijedio je prvi šok. Spustili su je u dvorište, a ja vlastitu majku nisam mogla prepoznati. Prizor je bio strašan. Bila sam ljuta, frustrirana, mama je bila skroz zapuštena, neuredna, zarasle kose, neumivena, s gljivicama na noktima. Od uredne i njegovane starice, pretvorila se u zapuštenu ženu koja je izgledala kao zadnji klošar s ulice ili bolje rečeno logoraš iz Auschwitza, priča u očaju Slađana.

Uvjerena je da je njezina majka propala fizički isključivo zbog velikog manjka osoblja, a osim što je preživjela moždani udar, Ružica je preživjela i oporavila se od teškog infarkta 2017. Sve je kulminiralo nakon što su ovog ožujka u domu ponovno dozvolili posjete.

- Od tada smo mogli posjećivati roditelje tri puta tjedno. Odmah sam primijetila da mama ima zamotano lijevo stopalo, a djelatnici su mi rekli da je to malena ranica i da ništa ne brinem. Ponavljali su da oni to previjaju i da je sve u redu. Budući da je nisam mogla posjećivati svaki dan, tražila sam osoblje da mi je za cijelo to vrijeme putem vibera daju na telefon. Pitala bih je kako je spavala i da li je boli. Stalno se žalila da je boli noga, no nisam imala pojma što se događa, jer u minutu-dvije razgovora ne možete znati što se zbiva i kako joj noga izgleda. Nitko ništa nije govorio o toj "ranici" i kad god bih ja pitala, oni bi ponavljali da je sve u redu i da ništa ne brinem.

Zadnji stadij

Alarm za uzbunu zbio se 23. travnja kada je Slađanu u kasnim popodnevnim satima nazvao glavni medicinski tehničar. Nakon što se vratio s godišnjeg odmora, pregledao je njenu majku i uvjerio se da je noga jako loše. Rana je već bila otvorena, a starica je očigledno trebala hitnu liječničku pomoć.

- U prvi tren mi nije bilo jasno o čemu on priča, jer od malene ranice i priče da je sve u redu odjednom spominje nekakvu otvorenu ranu do kostiju i da bi mamu trebao pogledati vaskularni kirurg. Rekao je da ju je doktorica pogledala i naručila za pregled u - srpnju. Pitala sam je li moguće da ju je nadležna liječnica pregledavala cijelo to vrijeme i zašto nije puno ranije reagirala, nego tek sada kada je noga već u katastrofalnom stanju. Tražila sam da me liječnica nazove, ali nije. Tek nakon te moje intervencije mama je dobila uputnicu kod specijaliste u bolnici, kaže Slađana.

Napominje da u domu nisu bili u stanju organizirati ni sanitetsko vozilo.

- Sjela sam u auto i sama ju odvezla u bolnicu, kaže Slađana.

U bolnici se suočila s istinom i tek tada je shvatila da je njena majka na korak do smrti.

- Kad sam vidjela kako noga izgleda, pozlilo mi je. Iz otvorene rane, rupe na stopalu virile su kosti i tetive. Liječnik me pozvao sa strane i rekao: "Draga gospođo, vaša mama ima Fontain četvrtog stupnja, očistio sam ranu, te to stanje zahtijeva natkoljenu amputaciju lijeve noge." Liječnik mi je potvrdio da je ovo zadnji stadij bolesti i da se više ništa ne može napraviti. Pitao me koji antibiotik majka uzima, a po listi lijekova koju sam imala kod sebe bilo je vidljivo da nije "pokrivena" nikakvim antibioticima, priča Slađana.

Raspitala se o bolesti i doznala da postoji prvi, drugi i treći stupanj, a nju su alarmirali tek kada je već sve bilo gotovo. Sada je svjesna da nema terapije. Jedina opcija je amputacija!

- Pitam se gdje je bila nadležna liječnica, zašto nije reagirala kada je bolest krenula, gdje su bili zaposlenici koji je u domu gledaju svaki dan i zašto ama baš nitko nije reagirao. Nitko me nije ni jednom nazvao i upozorio da rana ne prolazi, već se stanje stalno pogoršava. Kako je moguće da su dozvolili da uopće dođe do amputacije?

Slađana tvrdi da se dijagnoza u samom začetku vrlo lako mogla ustanoviti, odnosno izbjeći da je majka dizana, da joj je tijelo imalo cirkulaciju, a sve samo da je netko radio svoj posao. "Zbog nemara, neodgovornosti, prije svega liječnice i osoblja, moja majka mora ovo proživljavati pred kraj života", ističe Slađana.

Od doma je zatražila svu dokumentaciju i dignut će tužbu protiv liječnice, ali i ustanove, ponajprije zbog zanemarivanja i nesavjesnog liječenja.

- Svi znamo da ćemo jednog dana umrijeti, ali ovakvo mučenje zbog nečije nebrige- preko toga neću prijeći! Znam kakvo je stanje po domovima i nije moja mama jedina koja će sada završiti na amputaciji. Ako je uopće dočeka. Netko tko je završio medicinu trebao bi znati što se događa kod ležećih pacijenata kada se javlja bol u nogama, kada nestaju mišići, kada vam noga plavi, kada su vam noge ledene. Zna se da i najmanja ranica znači smrt.

Nije vidoviti Milan

Prisjeća se da joj je majka, kada ju je odvela u bolnicu, bila potpuno dehidrirana.

- Odmah je popila pola litre vode, bila je prljava, musava, zapuštena, a tijelo joj je bilo prekriveno bijelim ljuskama osušene kože. Znam da ih je premalo na toliki broj štićenika, ali to ne opravdava sve ove strahote i totalni nemar. Ako si star, ne moraš crknuti ko' pas. Tamo su ljudi prepušteni sami sebi, bleje ili u plafon ili u zid po cijele dane i nije moja mama jedina koja će ovako završiti. Zatvaranje domova zbog korone je pretpostavila zaštitu starih od zaraze, ali će se pokazati da je sigurno pomogla u povećanju broja umrlih od dehidracije, upala i amputacija. Oni će reći od starosti, a ja od nebrige, kaže Slađana.

O svim ovim navodima pitali smo ravnateljicu Doma Sveti Polikarp Martinu Milovanović-Kliman. Nije pristala da se nađemo i fotografiramo dom jer su na snazi protuepidemijske mjere. No potvrdila je da trenutno imaju četvero štićenika zaraženih Covidom-19, među kojima su neki primili cjepivo. Umjesto konkretne izjave, ravnateljica je sve preusmjerila na glavnog medicinskog tehničara (podaci poznati redakciji), kao da ona nema ništa s tim i kao da ona nije odgovorna za svakog štićenika u domu koji mjesečno košta 6.400 kuna.

Pitali smo stoga glavnog medicinskog tehničara je li točno da nekoliko mjeseci nisu sanirali ranu Slađanine majke i što je dovelo do toga da se na kraju mora amputirati noga.

- Mi smo tu ranu previjali svakodnevno i štićenica je dobivala svu potrebnu terapiju i antibiotike, a zadnji je primila krajem ožujka. Ta rana koja se sada otvorila nema veze s onom ranom iz drugog mjeseca, a zašto je došlo do ovog, morate pitati doktoricu koja obilazi štićenike. Mi smo radili sve po nalogu liječnice i ona je bila upoznata sa stanjem. Na vrijeme smo obavijestili doktoricu, ona je napisala što je trebala napisati, naručila ju je gdje ju je trebalo naručiti, kaže glavni medicinski tehničar.

Na pitanje zašto joj nisu davali analgetike protiv boli, rekao je da štićenica ima 40 kilograma i da oni ne daju lijekove po želji obitelji, već po preporuci liječnika.

- Ima tu čitav niz stvari od kojih ona boluje i nije tu samo noga u pitanju, ističe tehničar. Na ponovljeno pitanje kako je moguće da kao odgovorne osobe dovedu štićenike u takvu situaciju da se na koncu mora amputirati noga, naš sugovornik odgovara: "To ćete morati pitati doktoricu". Potvrdio je da je odmah kontaktirao liječnicu nakon što se vratio s godišnjeg odmora i vidio u kakvom je stanju noga. Zar osim njega nema drugih djelatnika koji bi trebali provjeravati stanje štićenika i zašto to nitko nije činio, pitamo ga.

"Nisam ja vidoviti Milan", odgovara glavni tehničar, dodajući da su oni cijelo vrijeme stavljali obloge po preporuci liječnice. Ravnateljica doma u trenutku našeg razgovora uopće nije znala detalje priče, a i sama je rekla da mora sve preispitati. I ona je spomenula da je starica imala ranicu u veljači, a da ova nova nema veze s tim.

- Nova rana nije zapuštena, ona je novonastala. Bilo bi poželjno da to pitate doktoricu. Liječnik je taj koji propisuje terapiju. Osoblje ju je svakodnevno previjalo. Ne mogu komentirati svakodnevne procedure, znam da su one propisane i da ih radimo u skladu s ovlastima, kaže ravnateljica.

Na pitanje je li moguće da se osoblje nije brinulo o starici, ravnateljica Martina Milovanović-Kliman odgovara: "Mislim da više ne bih imala komentara na ovu priču", dodajući da postoji sva medicinska dokumentacija iz koje se vidi propisana terapija.

Razgovarali smo i s nadležnom liječnicom (podaci poznati redakciji) koja obilazi štićenike. Ona kaže da je činjenica da je osoblje doma zbog korone jako opterećeno.

Žurni pregled

- Gospođa je upućena na specijalistički pregled. Činjenica je da nije zadržana u bolnici već je naručena za operaciju. Kod štićenice su se redovito provodile propisane terapije i putem obloga. Doista se sve redovito previjalo i pratilo i došlo je do jednog pogoršanja. Ja sam dostupna 24 sata na telefon. Uvijek postoji opasnost da se trenutno stanje zakomplicira, no ja ne mogu biti 24 sata u ustanovi. Meni je glavni tehničar rekao da je rana previjana, da je medicinski opskrbljena i da joj je pružena zdravstvena njega i terapija. U trenutku pogoršanja upućena je na žurni specijalistički pregled, ističe liječnica.

Potvrđuje da je u stalnom kontaktu s domom u bilo kakvom momentu pogoršanja.

- Kad su me nazvali, odmah sam intervenirala. Možda je točno da su me možda trebali prije alarmirati. S naše je strane pružena zdravstvena njega i skrb, a u trenutku pogoršanja odmah sam štićenicu uputila na hitni specijalistički pregled, kaže liječnica. Na pitanje zašto je nitko drugi nije kontaktirao dok je tehničar bio na godišnjem, kaže da joj je to teško komentirati.

Povezane vijesti

• Pula: Dvojac pritvoren zbog sumnje da su ubili 91-godišnju staricu
• UBOJSTVO 91-GODIŠNJAKINJE KOJE JE POTRESLO PULU: Majka i sin, osumnjičeni za ubojstvo, ostaju iza rešetaka
• Maloljetni ubojica predan pritvorskom nadzorniku