Nekada smo, sjećate li se, poništene papirnate kartice za vožnju Pulaprometovim autobusima brisali gumicama i potapali u mješavinu vode i varikine da bi biljeg na karti izblijedio, a ona se mogla upotrijebiti ponovo. Naravno, to se nije smjelo raditi! Nekada smo se znali švercati i bez karte pa pobjeći na srednja vrata čim bi ugledali kontrolora na stanici.

Danas je švercanje busom svedeno na najmanju moguću mjeru jer vrijednosnu kartu koju punite na kioscima trebate prisloniti na aparat tik do vozača. Ukoliko na njoj nema više novca, aparat će na to vrlo glasno upozoriti cijeli autobus, a vama ne preostaje drugo nego da kod vozača kupite karticu - ovoga puta četiri kune skuplju.

Zapravo, vrlo je mala šansa da uopće možete ući u autobus bez karte, jer se ulazi samo na prednja vrata gdje ste pod paskom vozača. Učenici imaju svoje bonamente, penzioneri svoje godišnje karte, ozbiljnim ljudima švercanje na pada napamet. No, kontrolora ima i dalje. Zna mi se dogoditi da me kontrolor pita za kartu i dva puta dnevno - pri odlasku, ali i na povratku s posla. Dvaput je dvaput, rekli bi.

Biti kontrolor nije ni toliko teška stvar - nema tu ni puno koraka u nogama - s busa na bus, sa stanice na stanicu, možda i koja kava ili pašareta padnu usput. Autobusi su zimi topli, a ljeti u njima radi klima. Nema ni pretjeranih neugodnosti s putnicima jer, eto, svi imaju kartu.

Možda se to meni samo čini, možda se ja vozim na "uljuđenim" linijama gdje nema švercera i mangupske dječurlije, kakvi smo mi nekada bili. Sve su to "srezali" naši vrijedni kontrolori dovodeći pritom sami svoju svrhu u pitanje.

Povezane vijesti

• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Uljanikovci su dali krv za ovaj grad
• Bilješka iz gradske svakodnevice: OPRAVDANI IZOSTANAK
• GRADSKA BILJEŠKA: GDPR nas guši