Ugasi li se brodogradilište, što je nažalost sve izvjesnije, Pula će ostati osakaćena - kao da ste joj otkinuli vitalan dio tijela. Možda neće biti obezglavljena, no svakako će ostati hroma.

Dalekosežne su posljedice zatvaranja Uljanika, o nekima prosječan građanin ne može ni slutiti. Ali mogao bi ih uskoro osjetiti i na vlastitoj koži. Ovih dana po medijima i društvenim mrežama dijele se apeli darivateljima krvi da dođu u bolnicu, na odjel transfuziologije i daruju tekućinu koja život znači. Nema krvi! Možda netko ne zna, ali upravo je Uljanik godinama tradicionalno bio bazen darivatelja krvi, a njegovi šljakeri prvi koji su se svakodnevno odazivali akcijama darivanja, ali i sami dolazili na odjel i jednom mjesečno darovali krv. Mnoge sam od njih upoznala prilikom obilježavanje Svjetskog dana darivatelja - skromni su to ljudi. Mnogi su krv darovali redovito otkako su ušli kroz vrata brodogradilišta pa sve dok nisu otišli u zasluženu penziju. Slobodan dan, bon za pizzu kod Pere, osjećaj da čine dobro… svatko je imao neke svoje razloge, a tradicija darivanje prenosila se s jedne generacije radnika na drugu.

Iz Uljanika, kako je svojedobno kazala ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Pula Jasna Vekić, dolazi čak 70 posto doza krvi. Danas, bez plaće, neizvjesne sudbine i umorni od borbe za život, teško da im je do toga da ih još netko "cijedi". Mnogi su mladi i zdravi radnici Uljanika, ali i iz drugih sfera otišli. Nema njih - nema krvi. Bez Uljanika nema krvi, a bez krvi nema života.

Na kraju, ne sumnjam da će se i ovoga puta radnici Uljanika odazvati pozivu i ponovo spasiti život, ne pitajući se koga i zašto. Zakazali smo svi mi koji nismo učinili isto i nismo spasili njih!

Povezane vijesti

• GRADSKA CRTICA Nema više švercanja, ali ima kontrola
• Bilješka iz gradske svakodnevice: OPRAVDANI IZOSTANAK
• GRADSKA BILJEŠKA: GDPR nas guši