"Ča nemaš kariga?", "Moraš lovit!", "Ala šu, peškaj!", "Evo, lišo!" - uzvici su kojima ćete prepoznati dugogodišnje strastvene kartaše u kafiću na Bunarini, pulskoj lučici. Viče se, psuje, smije, sve u žaru igre. Zvuk miješanja popularnih trieštinka odzvanja prostorom od devet ujutro do podne. Karta se svaki dan u isto vrijeme. Uglavnom briškula, trešete i chi fa meno. Uvijek isti ljudi, za ista dva stola. Čim prođete terasu i uđete u ograđen prostor, odmah na lijevo.
- Ovo je naše staro mjesto. Oduvijek smo dolazili ovdje. Kad Bunarina nije radila, bili smo prisiljeni ići na Delfin, priča nam Gianni Angelini, jedan od kartaških veterana. Zimi, kad zahladi, prebace se u zatvoreni dio kafića. Grijanja, hvala bogu, ima. Kojegod godišnje doba bilo, dva kartaška stola uvijek ih čekaju prazna. Unatoč tome što nisu rezervirana. Ljudi već znaju. Nitko tamo ne sjeda.
Uljanikovci u mirovini
Naizgled zatvoreno društvo odmah nas prima u svoje redove. Čak nam se i uvijek namrgođeni Mario, kako ga prijatelji opisuju, nasmijao. Karte se bacaju brzinom munje. Jedna za drugom. Nema prostora za grešku, ali ni za razmišljanje. Uhodana je to družina. Ovdje im je lijepo, govore, da nije ne bi ni dolazili svaki dan. Ne fali im, vele, ništa, osim šoldi. Toga uvijek manjka.
Ne igraju za novac, priznaju nam. Nikako. Ulog nije visok. Tko izgubi-plaća rundu. Piju se uglavnom kava ili bevanda. To je najjeftinije što se može dobiti, pričaju nam. Ipak su oni penzioneri. A mirovine su male. Neki jedva doguraju do 3 tisuće kuna. Dobro je da su novine ovdje besplatne. Inače, šale se, ne bi ni novosti znali. Većina ih je odradila dugačak radni staž u pulskom Uljaniku. Neki su znali raditi, neki nisu, neki su po cijele dane ganjali čistačice, zadirkuje prijatelje Ivan Jurcola zvan Nini i usput 'kupi punte'. Tamo su se i upoznali, u Uljaniku. Kad smo već kod Uljanika, škver je učestala tema među kartašima. Barem u zadnje vrijeme. (Napisala i snimila Chiara BILIĆ)