"U kolovozu 1955. godine, 27. u mjesecu, i sjećam se tog dana kao da je bilo jučer, krenula sam kao naučnik u zanatskoj optičkoj radnji koju je u centru Pule vodio Zagrepčanin Vlado Ivšić, za što mu je Općina dala ondašnjih 500 tisuća dinara. Ja sam, doduše, željela biti radio-tehničar, to je bio moj izbor. No, poručeno mi je da za to moram čekati pa je otac autoritativno rekao nema čekanja! Ideš za krojačicu! Nisam htjela, nije dolazilo u obzir da satima sjedim za krojačkim stolom.

Slučajno smo saznali preko tatinog prijatelja da dolazi zagrebački optičar i da će tražiti naučnika. Više nije bilo dileme - bit ću optičar! Pune tri godine bila sam kod Ivšića naučnik, dok sam istodobno išla u školu učenika u privredi. Nije mi bilo teško srednjoškolski se obrazovati i izučavati za optičarku. Škola mi je bila od 6.30 do 14, nakon čega bih, od 16 do 19, obavljala naučnički dio posla za optičarku. Kroz par godina polagala sam majstorski ispit u Rijeci.

Taj Ivšić je bio dobar majstor, ali je bio veseljak pa bi usput, kad bi ujutro nosio novce, malo popio. Takvim je ponašanjem zanatsku radnju doveo na prosjački štap. Uz to, kad bi od ljudi uzeo novce za nabavu potrošio bi ga, a naočale nije isporučivao, ili se jako kasnilo. Morao je otići, a na njegovo je mjesto poslan gospodin Poropat, no on je više radio optičke instrumente za vojsku pa se nije predugo zadržao. Umjesto njega, došao je Egidio Milić, novi poslovođa koji je ostao na tom mjestu do 1972. godine. Tada sam ga ja naslijedila.

Imala sam samo 33 godine i postala sam rukovoditelj optičke jedinice Ghetaldus. Ghetaldus je oduvijek na Giardinima, još od ranih 60-ih. S time da smo na početku koristili samo manji dio prostora gdje je bio i do danas je pult, a proširili smo se početkom 90-ih, kad je otišla slovenska Planika, i tako je ostalo do današnjeg dana. Te iste 1972. kad sam postala rukovoditelj, otvorili smo i jedinicu Ghetaldusa u Poreču, a 2002. u Pazinu."

Riječi su to Mirjane Čuturilo, legendarne pulske optičarke koja je desetljećima u istom, prepoznatljivom prostoru na Giardinima, vodila Ghetaldusovu poslovnicu iz koje je bez imalo sumnje izašao bar jedan par naočala za svakog čovjeka s Puljštine. Kao osoba s brojnim hobijima i afinitetima, Čuturilo je nevjerojatni pozitivac prepun dobre energije i želje za novim izazovima te u poodmakloj životnoj dobi, s navršene 83 godine, zajedno s godinu dana starijim suprugom plovi Jadranom na 9-metarskoj obiteljskoj jedrilici. I to bez bilo čije asistencije.

Tijekom 1987. je kupljena ljuska, brodica je uređivana punu petoljetku, a ove je godina navršila 35 godina.

"Ljeto smo bili na Lošinju, Iloviku, Susku, Unijama… Iako nas je uhvatila jaka bura punih sedam dana, uživali smo", kaže Mirjana Čuturilo.

Na jedrilici je glavna - ona! Muž, kaže, pomaže. Šarolikog je spektra interesa. Osim prakticiranja jedrenja, bavi se i modelarstvom. Izrađuje stare brodove. Alfa žena. Dominantna. Zna što hoće i ne odustaje. "Ne volim nametati svoje. No pitam jednom, dvaput, i onda napravim stvari sama", kaže.

Pula je njen grad u kojem je završila spletom povijesnih okolnosti nakon Drugog svjetskog rata. Rođena je 1939. godine u Bosni, gdje joj je otac Vladimir, Istrijan porijeklom iz Vrvara kraj Poreča, bio financijsko-porezni činovnik. Svih sedmero braće i sestara rođeni su u Prnjavoru. Poslije rata otac je poslom premješten u Srijemsku Mitrovicu. No, već 1952., kad se u Istri i Puli tražilo službenike koji će popuniti upražnjena mjesta zbog odlaska Talijana, s cijelom obitelji došao je na Poluotok. Konačno odredište bila je Pula.

"S prvim kontaktom s Pulom, gradom u kojem sam do danas, ostao je dojam strašne razrušenosti. Došli smo željeznicom, rekli su nam da će put potrajati tri, četiri dana, a produžio se na desetak. Problem je što se osovina lokomotive stalno pregrijavala pa su nas zaustavljali i isključivali iz prometa. Sve smo svoje, to malo sirotinje, dopremili jednim vagonom. Najprije smo išli kod tete, živjela je u Ulici Lina Marijanija, kod tvornice stakla. Odmah smo primijetili, iako smo bili djeca, da je grad pust. Na mnogim ulazima su bile dvije daske postavljene u "x". Prvomajska je bila razrušena. Od Vjesnika prema tržnici desna strana nije postojala. Kao klinci smo subotom i nedjeljom, ujutro od deset do jedan popodne, pomagali sklanjati ruševine. Potrajalo je to do 1955. Unatoč svemu, Puležani su nas lijepo primili. U školu su stalno dolazili novi učenici, započelo je naseljavanje. Starija sestra, koja je išla u učiteljsku školu, uključila me u društvo Partizan. Nitko nas nije pitao što smo po nacionalnosti. Tek negdje krajem sedamdesetih, tijekom provođenja nekog popisa, popunjavali smo za godišnju skupštinu društva Partizan i izbor delegata rubriku - "nacionalnost". Znam da je jedna prijateljica, zvala se Bruna, rekla da je Albanka. Gledali smo je, onako u stilu, u čudu - što zezaš! Naprosto se na to nije gledalo. Ispalo je da nas ima Hrvata, Srba, Albanaca, ali je to bilo nevažno. Bila sam, inače, član Partizana, igrala košarku, u rukometu branila, a igrala sam i odbojku. Svaku nedjelju se nastupalo, lokalno se stalno negdje putovalo", kaže Čuturilo.

Drugog svjetskog rata se ne sjeća najbolje. Kad o tome razmišlja, ne može točno procijeniti dolaze li joj na pamet prava sjećanja i slike onoga što je preživjela, ili prepričava doživljaje svojih roditelja koje je čula puno puta.

"U Pranjavoru smo svakodnevno tijekom bombardiranja prelazili jedan most i odlazili u selo. Mama je uvijek vukla kolica s mlađom sestrom i bratom. Ja bih hodala uz nju. Tamo su bili ustaše. Imam određeno sjećanje na nadlijetanje aviona od kojih smo se skrivali skačući kroz prozor", prisjeća se.

Prošla su otad, od teškog, brutalnog rata, cijela desetljeća, došle su devedesete i Mirjana Čuturilo je kroz pretvorbu i privatizaciju od 904 dionice Ghetaldusa otkupila njih, s današnjim danom, 371. Najveći je pojedinačni dioničar Ghetaldusa s tri poslovnice: Pula, Poreč, Pazin.

"Gotovo svih 10, koliko nas je tada bilo, otkupili smo ponuđene dionice. Otkup je bio dosta povoljan, bilo je više vrsta popusta: na godine, na keš… I iskoristili smo priliku. Kad se Ghetaldus proširio, i moj sin je tu odradio jedan dio posla, ali su ga interesi odvukli u drugom smjeru. No, obiteljsku je tradiciju nastavila unuka, Hana. Ona je optičarka i poslovođa Ghetaldusa", kaže Mirjana Čuturilo.

Član je Nadzornog odbora i unatoč godinama, koje njoj očito donose više mudrosti i odgovornosti nego starenja, jednom mjesečno pregledava brojke. Nema popusta, biznis je biznis.

"Sve se kontrolira: brojke, promet, financije. Nema pardona ni prema unuci! Ona je svjesna da je ovo njena budućnost. Čist' račun, duga ljubav", kaže Čuturilo, koja je relativno mlada, čim je stekla uvjete, otišla u mirovinu. Učinila je to iz principa - da se mladima omoguće radna mjesta.

"Mi odlazimo, mladi dolaze. Tako sam razmišljala, tako i dalje razmišljam".

Pula joj je pusta i prljava, zapuštena. Fasade, ceste - sve ona vidi što ne valja. Smeta joj što su livade zarasle i ne održavaju se. "Psi obavljaju nuždu gdje stignu. Nitko to ne počisti".

Gradonačelnik Filip Zoričić, pitamo je. "Nije mu lako. On kao da nešto bi, pa ne može provesti jer drugi neće. Dobro, sad su promijenili Dušicu Radojčić pa ćemo vidjeti. Kad ga čujem što priča, ima dobrih ideja, no ništa nije uspio napraviti", kaže. Možda mu, malo provociramo, fali iskustva u realnom sektoru gdje se, što god čovjek radio, mora isporučiti rezultat. Nema izlike, nema opravdanja…

"E to, da. Trebao bi to probati pa da vidi…"

Povezane vijesti

• Zgrada ljekarne na Giardinima ponovno je ekskluzivna
• Prisjećanje na pogibiju pulskih antifašista
• Laginjina i Giardini zatvoreni od 17 sati