Tridesettrogodišnji Marko Uležić, naizgled sasvim običan mlad čovjek, medicinski tehničar koji radi u Općoj bolnici Pula na Odjelu neurokirurgije, zapravo nije nimalo običan. Rođeni Puljanin, koji kaže da će u svom rodnom gradu i ostati, pohađao je Osnovnu školu Stoja i srednju Medicinsku školu, a s 15 je godina doživio bizarnu nesreću. Jedan običan ljetni dan i odlazak na more s prijateljima pretvorio se u njegovu životnu prekretnicu.

"Nesreća se dogodila na obali mora. Jet-ski me prednjom stranom udario u lijevu potkoljenicu koja je od tog udarca smrskana. Imao sam četiri operacije, a zadnja, peta, bila je amputacija", prisjeća se Marko i dodaje da se, nažalost, noga nije mogla spasiti, no da je možda tako i bolje. "Tko zna što bi bilo, da li bih mogao raditi, trčati, zabavljati se, sve što danas mogu. Sreća u nesreći je da je u pitanju bila potkoljenica, a ne natkoljenica, abdomen ili ozljeda glave", kaže.

Od nesretnog događaja do amputacije nije prošlo dugo vremena. "To je trajalo jako kratko. U tom periodu bio sam operiran gotovo svakodnevno jer je dolazilo do tromboze vene u toj nozi. Noga mi je bila fiksirana vanjskim fiksatorima, najveći problem je bila cirkulacija i zbog toga je amputacija bila nužna. Nije bilo protoka krvi u stopalo, prisjeća se.

Budući da je tada bio u osjetljivim, tinejdžerskim godinama, kroz glavu mu je prolazilo samo da se, što je brže moguće, vrati u normalan život. "U tom trenutku kao da sam odjednom odrastao. Suočio sam se s tim problemom što sam prije mogao i htio sam ga što prije riješiti, samo da opet budem samostalan i da se dalje družim, da izlazim, da nisam u kući. Ali nisam imao protezu".

Kad mu se dogodila nesreća, Marko je bio završio prvi razred srednje škole i prvih nekoliko mjeseci drugoga razreda pohađao je nastavu bez proteze, dok nije otišao na rehabilitaciju u Zagreb. "Tamo postoji cijeli proces rehabilitacije, od proba proteze do učenja hodanja. Nakon toga dolaziš kući i sve je na tebi", govori.

Roditelji su se, kaže, teže nosili s tom situacijom nego on, ali mu nisu davali do znanja. "Rekli su mi da idemo redom, da će se sve riješiti i da idemo dalje. Možda i jesu bili dosta fokusirani oko svega toga, ali mi to nisu htjeli prezentirati, jer sam ipak ja bio u osjetljivim godinama".

Osobno iskustvo promijenilo mu je viđenje rada i odnosa medicinsko osoblje-pacijent. "Onaj tko nikad nije bio vezan za krevet ne zna kako se ljudi osjećaju. Bolje shvaćam ljude i njihove potrebe i to mi je svakako pomoglo u poslu, odnosno u razumijevanju pacijenata." Što se tiče njegovog stanja, drugi uglavnom ne znaju njegovu priču, ali im ta spoznaja može pomoći. "Ljudi kad dođu u bolnicu ne idu za tim da osoba s takvim invaliditetom može raditi ovakav posao u smislu hodanja 12 sati, brige o pacijentima, predoperativne pripreme, postoperativne njege. Nekima, kad vidim da im je baš teško, kažem im za moj primjer, pa im napomenem da nije sve tako sivo, kako kažu, da ima još nade za sve", kaže Marko i u tom kontekstu daje svoj argument. "Medicinske sestre koje su me njegovale i pružale pomoć kad sam došao u bolnicu nakon nesreće, sad su mi radne kolegice".

Marko na treningu

Sport u životu Marka Uležića zauzima posebno mjesto i o tome priča s osmijehom. Sportom se, točnije rukometom, bavio i prije nesreće, ali to ga nije spriječilo ni u kasnijem ostvarivanju odličnih rezultata. "Trebao sam zaigrati za rukometnu reprezentaciju, međutim, taj period je bio kritičan upravo zbog ozljede i na kraju sam morao odustati, ali svakako sam se nastavio baviti sportom. Bavio sam se i bacanjem koplja, tu sam osvojio dva prvenstva Hrvatske i bio sam dvaput proglašen najboljim sportašem Grada Pule. Kako sam počeo raditi, malo sam zapostavio taj sport, ali našao sam drugu disciplinu, trčanje. Dobio sam protetiku koja je adekvatna za te stvari, pa ću se time malo više pozabaviti narednih mjeseci", priča Marko.

A pod "malo više" nalaze se i planovi za paraolimpijske igre u Parizu 2024. godine.

"Pokušat ću se spremiti za to, barem da ostvarim neki rezultat na državnoj razini, pa ćemo vidjeti za dalje. To je isto sport kojem se treba posvetiti malo više, pa ćemo vidjeti što će od svega toga ispasti", s optimizmom govori Marko koji u svakodnevnom životu koristi ukupno četiri proteze i već tri godine je ambasador tvrtke Ottobock. Što se tiče treninga u teretani, tamo odlazi sam, ali vježbe za trening funkcionalnih sportova odrađuje s prijateljicom Majom Leskovšek.

Iako smatra da svi ljudi koji rade u zdravstvu jednako podnose stres - neki više, neki manje - Marko kaže da ga nastoji ne usmjeravati previše prema sebi. "Ne želim da stres previše utječe na mene. To je za mene problem koji se mora riješiti i to je to, kao i za protezu. To sam riješio i idemo dalje", odlučan je Marko kojemu je upravo odlazak u teretanu način rješavanja stresa. "Na treninge idem skoro svaki dan, ovisno o smjenama na poslu".

Marko Uležić spremno prihvaća izazove i na inspirativan način se bori sa svim životnim preprekama. Poruku za sve ljude sažeo je u jednu rečenicu: "Neovisno o situaciji u kojoj se nađete, svakako treba izvući nešto najbolje i najpozitivnije, neku nadu da izdržite, da bi bilo bolje i vama i vašim najbližima". Marko je živi primjer da prepreke zapravo postoje samo u našem umu. On ih, dan za danom, uspješno pobjeđuje.

Povezane vijesti

• Sportska zajednica Grada Pule priprema model financiranje sporta tijekom krize: Sada su prioritet TRENERI KLUBOVA
• Branko Uležić: Kad budu poznati kalendari natjecanja, krenut će i isplate
• KORONAVIRUS OPET ZAUSTAVIO SPORT U ISTRI: Zeleno svijetlo samo klubovima najvišeg stupnja i kategoriziranim sportašima