RAZGOVOR SA SLAVODOBITNIKOM TRKE NA PRSTENAC
KRISTIJAN KANCELAR: Za pobjedu su bitni konj, ruka, oko i zrno sreće
(D. ŠTIFANIĆ)
Konj je definitivno najbitniji za pogodak. No, bitna je mirna ruka, koplje ne smije previše plesati, a to znači da konjanik mora biti dobar jahač. U konačnici, potrebno je i malo sreće. Znalo se dogoditi da konj dobro trči i onda u zadnji tren ispred prstenca skrene jer ga je nešto omelo, nešto je vidio, kaže Kristijan Kancelar
"Konj mora biti miran, smiren u glavi i to je najbitnije jer je ta vrsta jahanja dosta zahtjevna, iako
tako ne izgleda. Osim toga, treba imati i malo sreće", objašnjava svoj uspjeh Kristijan Kancelar, slavodobitnik 43. obnovljene Trke na prstenac koja je održana protekle nedjelje na barbanskom Gradišću. Ovom 41-godišnjem Barbancu to je druga pobjeda u trci u kojoj sudjeluje već 21. godinu, iako ne u kontinuitetu. Prvi put slavio je prije točno deset godina, i tad su emocije, iako je osvojio 5,5 punti, bile puno snažnije. Protekle nedjelje u tri je trka pogodio tri sride i ostvario maksimalnih devet punti, pretekavši svog mlađeg brata Andreja koji je dogurao do četiri i pol.
Slatka pobjeda
- Prvu pobjedu 2008. godine doživio sam emotivnije jer je ipak bila prva, a druga je bila pravi gušt, užitak, pobijediti na takav način, kaže Kristijan. Podsjeća da su konjanici maksimalnih devet punti prvi put pogodili relativno kasno, tek 2011. godine. Nije, naime, lako u trku prijeći stazu od 150 metara i u 12 sekundi dugačkim kopljem pogoditi mali prstenac. Potrebni su za to oštro oko i velika
koncentracija.
Kristijan je, u konkurenciji od 16 konjanika, do pobjede dojahao na prelijepom Ramzesu, a njegov
je kopljonoša bio Matko Iveta. "Bilo je naporno kao i svake godine jer je previše toplo, ali sve se da izdržati. Evo, na kraju, kad se pobijedi, ništa drugo nije bitno", izjavio je novinarima nakon pobjede. U Trci na viticu, održanoj prethodnog dana 23. put zaredom, osvojio je 5,5 punti: vodio je u prva dva trka, ali je u zadnjem pogodio pola punta, što nije bilo dovoljno za pobjedu, koju je odnio debitant, 25-godišnji Bruno Celija.
Prvi trk Prstenca protekao je uz dosta promašaja konjanika.
- Često u prvom trku zna biti promašaja, na što utječe vrućina, ali i nervoza jahača i konja. Na našim treninzima u publici bude 50-ak ljudi, a na trci stotinjak puta više, što je dodatni stres za konje kojima treba vremena da se snađu u cijelom prostoru. Neki su konji nervozniji, plašljiviji i mogu malo "bježat". Na treninzima je sve super, ali na trci su, osim ljudi, i video zid, reklame, transparenti, što je dovoljno da uznemiri konje. Ne mora biti buka.
Srida od tri centimetara
- Za konje to predstavlja pravo opterećenje jer ih prvih 150 metara tjeramo da daju gas do kraja, galopiraju brzinom od 60 kilometara na sat, a u drugih 150 metara moramo dignuti ručnu, što je kontraefekt. Bilo je slučajeva kad se konji ne bi stigli zaustaviti u drugom dijelu staze, pa su znali završiti na ogradi ili je preskočiti. I ja sam u drugom trku završio praktički na ogradi. Promjer prstenca je oko 12 centimetara, ali sama srida je mala, promjera od tek tri centimetra. Konj je definitivno najbitniji za pogodak. No, važna je mirna ruka, koplje ne smije previše plesati, a to znači da konjanik mora biti dobar jahač. U konačnici, potrebno je i malo sreće. Znalo se dogoditi da konj dobro trči i onda u zadnji tren ispred prstenca skrene jer ga je nešto omelo, nešto je vidio. Tad je pogodak čista sreća. Kad počnemo jahati nalazimo se među pinima i onda se, taman ispred prstenca, otvara velik prostor u kojem su brojna publika i reklame, što neke konje zna zasmetati, objašnjava Kristijan.
Konjanici nastupaju u tradicionalnoj istarskoj nošnji koja je donekle modificirana i prilagođena trci. Brageše su stisnute tako da se mogu uvući u čizme, nose se jaketa, kružat i duga pamučna
košulja. Iako u trci mahom nastupaju natjecatelji s područja općine Barban, prema Statutu trke, starijem od tri stoljeća, pravo sudjelovanja imaju kandidati s područja cijele Istre, uključujući njen slovenski dio.
- Većina natjecatelja je s područja općine Barban, jako je malo vanjskih. Prije 15-ak godina bila su dvojica konjanika iz Slovenije. Na jednoj je trci sudjelovao Petar Benčić iz Žminja, kao i Rovinjac Gordan Galant koji je igrom slučaja ispao u kvalifikacijama. Jedno vrijeme natjecao se i Samuel Štoković iz Sv. Petra u Šumi. Nekad davno dolazili su natjecatelji iz Červara i Ližnjana, prisjeća se Kancelar. Iako je rođeni Barbanac, on je službeno Perojac, gdje s obitelji živi posljednjih 13 godina. Zaposlen je u pulskoj Cesti, a svaki slobodan trenutak iskoristi za jahanje.
Narav konja
Ramzes je, naime, u njegovom vlasništvu, a na imanju u Peroju je i Tia, te poni Zapata. Obitelj se konjima bavi još od 1999. godine, prvo u Barbanu, a od 2009. u Peroju.
- Konje držimo isključivo zbog ljubavi i trke. Ne postoji nikakav drugi interes, ne iznajmljujemo ih turistima. Ramzesu je 13 godina, što je za konja, koji može doživjeti 25 do 30 godina, srednja dob. No, životinje mogu odraditi trku do 20. godine ukoliko su zdravi i u dobroj kondiciji. Tia ima jači karakter od Ramzesa, oštrija je, impulzivnija, s njom sam čak odradio jednu trku. To je i zbog krvne linije koju dijele s istom kobilom, ali ne i s pastuhom. Ona ima malo jaču krv, bolja je za jahanje, ali je zbog problema s nogom ne jašemo. I konji, kao i ljudi, imaju karakter, neki su plašljiviji, drugi su indiferentni. Ramzes je jedan od plašljivijih, reagira na sve. Bilo ga je problem jahati u prvom trku: osim što je išao lijevo desno po stazi, problem su bile reklame, ali uspjeli smo to prebroditi i trku je obavio školski, kaže Kristijan.
Kancelar se prisjeća prve trke, koju je "odradio" sa samo 18 godina. Imao je veliku tremu jer je bio najmlađi među iskusnim jahačima. Na trkalištu je znalo biti i ozljeda, doduše ne teških.
Bilo je padova, netko bi se natukao, događalo se da konjanik izbije prstenac koji bi mu znao
pasti na glavu. Bivalo je tu razbijenih arkada, a nekad bi se konji ozlijedili, zapleli u žicu, ali sve se to
vrlo rijetko događa. "Em smo svi mi koji jašemo solidni jahači, znamo s konjima, ali se i više bavimo konjima nego ranije, pa su ozljede svedene na minimum".
Trka na prstenac jedina je manifestacija takve vrste u Istri.
- Slične postoje u Italiji, no ova je trka definitivno jedan od aduta barbanskog turizma, kaže. To što brojni
visoki političari pohode trku smatra pozitivnim u smislu promocije i podizanja manifestacije na viši nivo, što može pomoći turističkom razvitku ovog kraja.
Solidarnost
- Da nije političara ne bismo bili tu gdje jesmo. Interes medija i publike je puno veći. U nedjelju je bilo oko sedam tisuća posjetitelja, sedam puta više nego u počecima obnovljene trke. Sinjska alka je puno veći brend i mi moramo raditi puno da bismo ih dostigli. No, za razliku od Sinjana, koji slave pobjedu nad Turcima, Trka na prstenac otpočetka se organizirala da bi zabavljala puk na sajmovima, da se privuče što više ljudi.
- Mi jahači dosta smo povezani, družimo se na treninzima i na kraju se uvijek iskreno veselimo zajedno s pobjednikom, kaže naš sugovornik. Nije da natjecateljski duh ne postoji, ali prije svega je riječ o zabavi i na koncu je veselje zajedničko. Među konjanicima, važno je reći, vlada solidarnost i uvijek je slavlje veliko kad pobjedu odnese onaj kome se dotad nije posrećilo.
(Piše Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
