(D. ŠTIFANIĆ)
Berge Istra je bio ogroman brod i potpuno je zaklonio svjetlo pa smo puno toga morali raditi oslanjajući se na opip. Hodao sam po dnu u tom mrklom mraku i brod iznad sebe pratio rukom. Kad je bio postavljen tunel ispod broda, u njega je ušlo pedesetak varioca koji su istovremeno varili i nakon otprilike dva tjedna Berge Istra je bio spojen, priča Klaudio Počeko
"Kako je bilo biti pod morem i delati oko tih ogromnih brodova? Napro škuro, a ponekad i jako opasno. Stajao sam na dnu sa osamdesetak kila razne opreme na sebi, a iznad glave mi je plutalo tisuće i tisuće tona čelika. Brod je bio tako velik da je zaklonio sunce i svo svitlo koje bi moglo doći izvana, ali bio je tu, znao sam jer sam stojeći na dnu mogao ispružiti ruku i dotaknuti ga." Gotovo pola stoljeća prošlo je od tih dana, no Klaudio Počeko još se uvijek živo sjeća gradnje čuvenog i tragičnog OBO carriera Berge Istra, jedne od prvih gradnji u kojoj je sudjelovao nakon što je nešto ranije u pulsko brodogradilište stigao kao educirani i osposobljeni teški ronilac. Klaudio je nedavno napunio sedamdesetu i rado se uz slike, stare novinske članke i čakulu uz ognjište prisjeća te, ali i mnogih drugih zanimljivih i uzbudljivih događaja i priča vezanih uz more i prije svega uz brodogradilište.
- Krenuo sam s ronjenjem 1970. tijekom služenja vojnog roka, a kako sam bio uporan i dobar u tome, uspio sam u pet mjeseci tečaja dobro svladati gradivo i položiti ispit i za lakog i za teškog ronioca. Nakon skidanja uniforme, imao sam puno planova, ali u Uljaniku su nekako čuli za mene, a kako im je trebao četvrti u njihovom timu teških ronioca, počeli su me nagovarati i na kraju nagovorili da se zaposlim u brodogradilištu. U Uljaniku su me dočekali Bellary, Barauni i Bailadila, tri „mamut“ brodova koji su se u to vrijeme gradili za Indiju, prisjeća se tih početaka naš sugovornik.
Radilo se o brodovima za zemno ulje i rudu, od kojih je Bellary bio prvi brod u Hrvatskoj izgrađen iz dva dijela, koji su nakon porinuća spojeni u moru. Takva gradnja doživjela je vrhunac dvije godine kasnije početkom gradnje serije brodova za norveškog brodara Sig. Bergesena, od kojih je zbog mnogo razloga, pa i zbog svoje tragične sudbine, spomenuta Berge Istra ostala najdublje urezana u kolektivno sjećanje. Uljanikov podvodni tim koji je radio na tim, ali i svim ostalim brodovima, objašnjava nam Klaudio Počeko, sastojao se uvijek od četiri teška ronioca. Premda formalno najobučeniji, on je u tom timu bio daleko najmlađi, a kako se stare i iskusne kuke koje je zatekao u brodogradilištu nisu baš pretrgle kako bi svoja znanja prenijele klincu koji je tek stigao u brodogradilište, svoja je iskustva u novom poslu morao stjecati kako je najbolje znao. Malo je to, kaže, bilo špijunirajući što i kako oni to rade, a malo se moralo kroz rad pod morem samostalno i ubrzano stjecati vlastita iskustva.
- Nama je u to vrijeme navoz bio bog i batina. Tu smo morali pod morem oprati sve, a ispod brodova u moru je bilo svega; manereta, pijeska i škovaca koliko češ. Krma broda je uvijek stršala iznad mora i onda kako su ljudi delali gori, tako je doli bilo svega. Od vatrogasaca bismo dobili jednu pumpu, šmrk i sa sedam atmosfera pritiska smo prali pod vodom, a ta snažna pumpa pod morem bi praktički sve pomela. Pod morem su bile označene točke gdje saonik mora pasti, a on se onda za svako pojedinačno porinuće postavljao i nakon njega skidao da bi duže trajao i da ne bi istrulio pod morem. Njega smo pod morem klinovima pakovali da bude u ravnini i ne propada, a postavljali smo i blokove od 40 tona koji su prilikom porinuća kočili brod. Naravno, za svaki su slučaj brodovi imali i rezervna sidra na pramcu u slučaju da nešto pukne i da brodovi nakon porinuća ne završe na obali. Naš posao nakon porinuća bio je i podvodno rezanje viškova pod brodom, a nakon što bi on otplovio, vraćali smo se na navoz i na novu gradnju“, nabrajajući poslove koje je svakodnevno obavljao pod morem dočarava nam Kladio Počeko dnevnu rutinu teških Uljanikovih ronioca tih ranih sedamdesetih godina.