Vukovar
Prigodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 12 je škola diljem Hrvatske, od Dubrovnika do Pule, prisustvovalo videokonferencijskom projektu "Sat povijesti". U godini kada obilježavamo 25. obljetnicu oslobodilačke akcije Oluja odabranom temom želi se podsjetiti na hrabrost i ljubav hrvatskih branitelja koja je bila preduvjet za slobodu koju danas živimo. U ime Osnovne škole Šijana učenica osmog razreda Katarina Škalec za ovogodišnji je "Sat povijesti" predstavila plakat i s ostalim učenicima podijelila ratnu priču svog oca, branitelja i heroja Vukovara koji je prošao težak put logoraša. Ovu je važnu priču Katarina podijelila i s čitateljima Glasa Istre.
"Moj tata Damir branio je Vukovar na području Mitnice. Obrana im je bila isturena izvidnica i smjena straže odvijala se u napuštenoj poluizgrađenoj kući. U podrumu moje bake bio im je štab, a tu im je bila i kuhinja gdje je boravilo 30-ak ljudi. Ispričao mi je jedan događaj vezan uz nabavu hrane za suborce. Iz njihovog svinjca je donio jednu svinju, koju su pripremili za sve njih. Zaklanu svinju vozio je u fići, no na putu do štaba (bakinog podruma) na cesti ispred njega srušila se greda. Tata je polako prešao preko grede, ali nakon toga auto mu se ugasio. Izašao je iz auta, stavio svinju tešku 40-45 kg na rame i odnio je do štaba. Povremeno bi čučnuo da se odmori, a svinju bi tada držao u krilu. Naljutio se na jednu ženu koja mu se narugala da tko zna što je ta svinja jela. Jedna od tužnijih situacija za vrijeme obrane koju tata posebno pamti je smrt njegovog šogora Stipe. Dan je bio jako lijep i vedar. Vojska JNA je jako granatirala grad, ali našim braniteljima već ni to nije više toliko smetalo. Boravili su u jednoj kući i Stipo je povremeno izlazio iz kuće u izvidnicu. U trenutku njegova izlaska iz kuće pala je granata i usmrtila ga. Od njih petnaestak, koji su tada bili u kući, samo on je poginuo. U prvom trenutku od silne prašine nisu vidjeli što se događa. Kada se prašina razišla, ugledali su Stipu kako leži nepomično na podu.
Djed Marko je bio jako tvrdoglav, nije htio ući u podrum već je ostajao sa svojim životinjama u staji. Htio je čuvati svoje svinje. Tata ga je više puta molio da dođe u podrum za vrijeme granatiranja, ali on nije htio. Za vrijeme jednog granatiranja granata je pala direktno u staju i djed je ostao bez nogu. Tek je tada shvatio da je bilo pametnije skloniti se u podrum.
Oko tri ujutro, braniteljima je dojavljeno da se povuku na pričuvne položaje. Počelo se šuškati o predaji. Zapovjedništvo Vukovara s generalima JNA dogovaralo se oko naše predaje. Branitelji sa sobom nose svo oružje. Oko 15 sati došla je poruka da se naša vojska preda JNA. Tata se sa svojom postrojbom predao u blizini Vučedola. Nakon predaje vojnici JNA vezali su svakoga od njih žicom i rekli im da uđu u kamione. Odvezli su ih na Ovčaru. Skinuvši se s kamiona, poredali su ih vojnici JNA ispred jednog novoobojenog bijelog zida. Moj tata je tada mislio da će ih sve strijeljati, ali na svu sreću nisu. Spasilo ih je to što su bili popisani i što su se mirno predali. Noć su prenoćili u hangaru na Ovčari gdje su se smjeli ograničeno kretati do razvučene špage. Ujutro su ponovno ušli u kamione i tada su krenuli prema logorima u Srbiji. Tata je proveo 135 dana u srpskim logorima: najprije u Srijemskoj Mitrovici, a zatim u Nišu. Najviše mu je u sjećanju ostalo da su vojnici JNA stražarili s puškama uperenim u branitelje, a to im je davalo do znanja da ih se vojnici JNA, iako razoružanih, boje.
Najviše mu je nedostajala obitelj. Oni su iz Vukovara pobjegli kroz kukuruze - Bogdanovački put - i 4 mjeseca nije ništa znao o njima. Tek kada je predstavnik Crvenog križa došao u logor u Nišu, donio mu je vijest o obitelji. U to najteže vrijeme u logorima jako su ga veselile cigarete - to nisu dobivali često, ali tome su se jako radovali. Cigarete nisu mogle zamijeniti obitelj, ali su bile nekakva utjeha."