Novi sam žitelj Pule, jaka bura me otpuhala iz rodne mi Rijeke u Pulu. Putem društvenih mreža pokušavam u što kraćem roku postati Puležanom (do preseljenja nisam bio niti korisnik FB-a) . Već dugo želim biti građaninom vašeg grada i sada mi se želja ostvarila. Hvala vam svima od srca na virtualnom FB prijateljstvu iz kojih će pokoja nadam se prerasti u stvarna i personificirana, napisao je Marko Marić na svome facebook profilu.

I želja mu se ostvarila. Reakcije Puljana bile su sjajne. U rekordnom roku dobrodošlicu mu je poželjelo čak 256 prijatelja. A onda je nekoliko dana objavio po jedan status. Peti dan uslijedilo je iznenađenje. Otkrio je svoj identitet. To je pulski fotograf Aleksej Orel koji je bez ikakve zlonamjerne intencije proveo pravi društveni eksperiment.

Nemojte zamjeriti

"Dragi virtualni prijatelji i prijateljice, ovaj profil je nakon 94 sata od otvaranja sakupio preko 1.600 FB prijatelja, 500 impresija, 600 komentara i 50 privatnih poruka. Cilj i namjera su bile istražiti paradoks trola, kao i reakcije prvenstveno sugrađana na nešto što u sadržaju nije negativno kao i upozoriti na zamke i opasnosti društvenih mreža. Iskreno se nadam da nećete ovo shvatiti osobno, te da vas nisam uvrijedio jer to nipošto nije bila moja namjera. Niti sam ne provjeravam identitet osobe čiji zahtjev za virtualno prijateljstvo prihvaćam niti sam o tome dovoljno razgovarao s kćerkom. Ove mlađe generacije su pod još većim pritiskom društvenih mreža od nas nešto starijih i naša je odgovornost da ih pokušamo zaštititi. Mladež odbacuje i sam Facebook i odlaze u ekstrem Instagrama i čisto vizualne komunikacije koja je ekstremno lažnija opravdavajući to riječima "Facebook je za starce". Iza ovog profila stoji ideja o izložbi koja bi progovarala o drugačijem pristupu, opasnostima, pozitivnom i negativnom aspektu, percepciji, oprezu, neoprezu... ukratko o svemu što je i u stvarnom životu u kojem nam se i stvarni ljudi mogu predstaviti i neki se predstavljaju lažno. Bez vaših dozvola neću u ispisima koristiti vaša imena osim uz dopuštenje. Ovako na prvu čini mi se da je većinu ovaj profil zabavio, a ako je nekoga povrijedio ovim putem vam upućujem i iskrenu ispriku, " napisao je Aleksej Orel alias Marko Marić.

Pozitivno trolanje

Neki su mu zamjerili, većina nije, neki se osjećaju izigrani. S Aleksejom Orelom, pulskim fotografom razgovarali smo u četiri oka.

- Aleksej, tko je Marko Marić?

- Marko Marić je informatičar, bavi se programiranjem. U ovom konkretnom slučaju, on programira ljude. Ne odgovara nikome negativno, kolikogod ga se pljuje. Uvijek je pozitivan. Znači, on je potpuni bot, algoritam. Brinem o tvojim emocijama, uviđavan sam. To danas umjetna inteligencija postiže, tako da osoba s druge strane ne može znati priča li s osobom ili umjetnom inteligencijom. Iza toga može stajati bot, u ovom slučaju je čovjek. Na profilima ima raznih ljudi – otvoreni, zatvoreni i hejteri. Bit je da je Marko Marić super. On ne hejta. On je cvijeće, ljubav i pinjole. To ne može ne biti socijalni eksperiment, jer se radi na širokoj društvenoj socijalnoj mreži. Zapravo, nitko nikoga ne tjera da se javno izlaže. Facebook je javna platforma na kojoj većina ljudi ima potpuno otvorene profile. Ne moraš ga zafrendat, možeš ga samo pratiti. Zanimljivo je da svi prepoznajemo trolanje. Većina smo kapacitirani za to, ali smo potpuno dispozicionirani za prepoznavanje pozitivnog trola.

Nemoguće je kreirati Marka Marića i njegovu osobnost ako ne stojiš sa svojom vlastitom osobnošću iza njega. To je bazično što i meni fali kao osobi – kvalitetnije prijateljstvo, više druženja, pozitivnih stvari u životu. Marko Marić je ono što mi fali kao osobi. Za tu agendu je iskorištena platforma koja postoji. Da li je ispravo na taj način je koristi? Nije. Isprika ljudima, svim 1.600 koji se osjećaju povrijeđeni i izigrani. Profil je postavljen najpovršnije što je mogao biti postavljeno. Postan je svega sa četiri posta koji imaju preko 1.500 impresija, 800-900 komentara. Profil pokazuje ono što je u realnom životu – pokazuje digitalnu opasnost, fabriciranje nečega, ali i pokazuje ono što nam nedostaje i ono što bi u stvari htjeli. Ima prostora u društvu za pozitivne promjene pa makar putem pozitivnog trola. Možemo napraviti Udrugu za medijsku pismenost i pozitivno trolanje, smije se.

- Pozitivno trolanje je pravi oksimoron?

- Pozitivno trolanje koriste sve političke stranke i svaki brend na svijetu i stvara mišljenje o svom proizvodu i politici potpuno pozitivno. A mi ne prepoznajemo pozitivni trol. Ovo je nešto dobro. Ok. Klik dalje, jer je ovo u redu. I ne moramo na to reagirati, u konačnici.

Prihvaćanje drugih

- Emociju imamo samo na nešto negativno?

- Ne, nego potrebu za reakcijom. Najavim li akciju da ću očistiti kvart dobit ću komentare da sam Jugokomunjara. No ako napišem da nam je kvart prljav dobit ću 60 lajkova i 70 komentara. Ako hoćeš čistiti kvart čisti si ga sam, nećemo se sakupiti mi iz zgrade. Prepuštamo sve odluke nekome drugom, pa tako i za lažni profil očekujemo da će ga prepoznati Facebook i njegov algoritam. A Facebook je direktno postavljen da korisnici sami prijavljuju lažne profile. A mi to ne radimo. Ne provjeravamo osobu koju prihvaćamo za virtualnog prijatelja. Dajemo mu cijelu svoju osobnost.

- Što si htio postići kreiranjem lažnog profila?

- Dogodilo se jednostavno. Na facebooku Glasa Istre Željko Marković se svađao s određenom osobom. Otvorim tu osobu, idem mu pogledati profil, a kad ono trol. Nepostojeća osoba. Ima dva prijatelja. Ništa. Vratim se i napišem. „Koja je svrha prepirati se s trolom koji te vuče za nos?“. I na moju objavu Željko se dalje svađa s trolom. Otvaram trol profil uvečer 1. rujna. Dan poslije stavio sam objavu. U principu zanimao me kako će reagirati na nešto što je pozitivno, neuobičajeno i čak egzotično. Dakle, lako nam je prihvatiti osobu koja dolazi iz drugog grada, a mrziti osobe koje su u ovom gradu. Ovaj koji dolazi je nešto svježe, ne znamo ništa o njemu. Simpatičan je, drag, zna komunicirati, ne vrijeđa, samo se želi snaći u nekom gradu. Post je izašao i kreirao je totalno ludilo u smislu koliko ga je lajkalo, komentiralo, puno impresija, privatnih poruka. Uslijedilo je puno poziva na kavu, bicikliranje. Javljali su se muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, stariji i nešto mlađi. Da, ok, ali i ja živim u tom gradu. Mene nećete pogledati ni pozdraviti, zaboravit ćete da se poznajemo i nećemo ni kavu popiti. Da sam stavio status da bih želio upoznati nove ljude, svi bi pomislili da sam poludio.

- I profilna fotografija je lažna, sa iStocka?

- Naravno. Staviš lažnu fotku ili neki simbol koji kao definira tvoju osobnost, poput tetovaže.

- Na što si htio ukazati?

- Htio sam direktno ukazati na to da bi trebali provjeriti pozadinu onoga koga prihvaćamo. Mi odrasli zreli ljudi možemo si dozvoliti naivnost, ali moramo biti svjesni da smo naivni. Zadržavamo otvorenost, prihvaćamo svakoga, ali ako taj okrene u nekom pravcu, pogledamo i odlučimo hoćemo li svjesno sudjelovati u toj priču. Ovako nas svatko može uvući u bilo kakvu priču i s nama raditi štogod hoće. Da li je to mene nešto naučilo? Mislim da nije. Da li sam ja htio ukazati nešto drugima? Mislim da jesam.

- Ukazao si koliko je danas sve lažno? Od fake newsa, lažnih glasova koji su najmoćnijeg čovjeka na svijetu doveli na vlast.

- Čega se najduže sjećamo je ono o čemu najviše pričamo, a to je o godišnjim odmorima. Znači, dva tjedna nas je netko poslao negdje gdje živimo naš život koji nije realnost i sve je sjajno i bajno. I godinu dana se vraćamo tome, pričamo o tome, a sadržaj unutar vlastitog života nam više nije tolikom zelen i plav, već siv, pa je sumoran i svakakav. Godišnji odmor je kupovina intenzivnih brzih sjećanja. Ni više, ni manje. I tu se preslikava na ovakav jedan profil.

Predostupan internet

 - Na FB stavljamo samo fotografije kada smo si lijepi, sretni, kada konzumiramo finu hranu. Prikazujemo sebe ne kakvi jesmo, već kakve želimo da nas drugi vide. Kod mladih generacijama to je uzelo toliko maha, da je sadržaj minoran, degradiran, nema ga. Sve ide ka idealizaciji samoga sebe, zar ne?

- Da, prisutna je idealizacija svega. Posebice za mlađe naraštaje koji ne komuniciraju pismeno, već slikovno. I tu je Instagram i lajkovi, primanje informacija o nekom influenseru koji i ne žive onako kako to prikazuju. Ti žudiš za nekim idealom, postaješ potrošač i rob si tog nekog vrtloga gdje danas ne možeš ići trčati ako nisi kupio taj i taj model Salomon patika, a prije 30 godina svi su imali Startasice i trčali u tome. I stvara se iluzija. To je novi marketing koji je puno profinjeniji.

Važno je istaknuti da ne postoji novomedijska pismenost. To bi trebalo ući u kurikulum. Sociolozi i psiholozi bi se trebali dogovoriti kako pristupiti tome.. Internet nije bio toliko dostupan dok nije prešao na Smartphone. Svatko ga ima, svugdje ga ima, cijeli dan ga ima. S njim komuniciraš vizualno putem fotografije, kratko video clipa ili tekstualno. I sad ga koriste svi, a nemamo nikakvu pismenost. I u medijima se pojavi da bi trebali   zaštiti djecu od opasnost koje vrebaju, a ne znamo zaštiti sebe. Što da im kažemo? Nemoj uzimati bombone od nepoznatog čovjeka. Znači, nemoj prihvaćati nepoznato prijateljstvo. U stvarnosti će neki maligni profil kreirati u virtualnom svijetu dječji profil ako su mu target djeca. To možemo otići u ekstrem pedofilije koja je prisutna. I taj lažni predstavit će se kao dječji profil ili profil 12-godišnjaka. On će koristiti takvu fotografiju i takvu komunikaciju. Onda se vraćamo na to da Facebook bude samo unutar kampusa gdje je i nastao da se druže ljudi koji su se sreli. Zuckeberg kada je to kreirao nije očekivao da će to poprimiti takve razmjere. Za njega je to itekako ispalo dobro financijski, a društvo nije educirano kako da se snađe u virtualnom svijetu.

- Imaš li pravo na takav eksperiment?

- Takvi eksperimenti se rade i radit će se i nećemo za njih znati. U onom trenutku kada sam rekao da sam ga napravio, možda sam izgubio pravo da ga radim. Da sam ga radio i dalje, mogao sam stvoriti, karikiram sada, virtualnu političku osobu. Mogao sam utjecati na javno miljenje. Zato je trajalo kratko da izbjegnem daljnju manipulaciju i da kažem obratite pažnju na manipulaciju. Da parafraziram i citiram pulskog slikara Bojana Šumonju. Na zadnjoj njegovoj izložbi u zagrebu u umjetničkom paviljonu rekao je da umjetnost može ukazati na problem, ali nema nikakve mehanizme za rješavanje ishoda. To je jedna od polazišnih točka.

Gdje je nestao čovjek?

- I ti time ukazuješ na prisutne probleme?

- Ja to zovem kreativnošću. Moja kreativnost može ukazati da postoji problem na Facebooku, ali ne može dati rješenje. To je proces koji uključuje cijelu zajednicu. Upitno je želi li zajednica promjenu, želi li zadržati status u kojem se nalazi, koliko smo spremni sami sebi reći koliko smo tupavi – da smo malo naivni. Sebe kao osobu, sam putem Marka Marića izložio mogućnosti da stvorim nove neprijatelje jer sam povrijedio neke osjećaje.

- Kako je pozitivni trol napravio čudo u kratko vrijeme u cilju angažiranosti?

- Paradoksalan je pojam pozitivni trol. No, izgleda da nam fale i pozitivne osobe. Fali nam smijeh, normalno druženje. Svi smo ubrzani, svi smo u strahu, egzistencialnom grču. I sva su društvena pitanja podložna trolanju.

- Komunicirano putem ekrana.

- Da, sa smailićem. A gdje je nestao osmijeh, onaj pravi. Svaka akcija koja se pokreće u Puli se ispolitiziraju i stoga se ljudi više ne   priključuju nikakvim akcijama koje imaju pozitivnu konotaciju jer se u kratkom vremenu pretvori u nešto negativno. Sve se svodi na interes ili pokretač akcije ima političke aspiracije. Gdje je nestao čovjek? Gdje je nestao osmijeh?

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Dobit Facebooka pala 9 posto, prihodi porasli 39 posto
• Puljanin se na Facebooku predstavljao kao Riječanin koji je doselio u Pulu. REAKCIJE PULJANA BILE SU SJAJNE. A ONDA IM JE SVE OTKRIO…