U jednom jedinom danu, u manje od 24 sata, istarsko je gospodarstvo na naslovnice svih nacionalnih medija stiglo s dvije vijesti dijametralno suprotnog predznaka. Prva od njih nagovještava krah jedne kompanije i jedne djelatnosti koja je više od 160 godina bila ne samo simbol, već i pokretač i zamašnjak razvoja najvećeg istarskog grada. Ona druga pak slavi poduzetnički duh, ideju i spremnost da se ne samo samostalno uhvati u koštac s izazovima globaliziranog tržišta, već i da se na tom i takvom tržištu zauzme pozicija jednog od lidera. Uz jednu od vijesti idu slike direktora koji se iz subjektivnih ili objektivnih razloga nisu snašli u poslovima koji su im bili povjereni, pa ih spuštenih pogleda i u lisicama dovode pred suca istražitelja, a uz druge nasmiješeni trojac koji je još prije desetak godina u poslovnu avanturu krenuo iz garaže obiteljskog doma, "naoružan" tek s nekoliko kompjutera, a danas pozira s prestižnom nagradom za Poduzetnika godine.

Na nepunih deset kilometara udaljenosti nalaze se obje te istarske poslovne priče. U Puli je Uljanik, a u Vodnjanu Infobip. I iako na prvi pogled dvije priče nemaju ništa zajedničkog, zanimljivo je da je jedan iz trojca hrvatskih poduzetnika karijeru počeo graditi upravo u pulskom škveru. Roberto Kutić poput mnogih drugih s ovih prostora nakon faksa se zaposlio u Uljaniku i dogurao do pozicije tehničkog direktora Uljanik Strojogradnje. Dobra i pristojno plaćena pozicija na kojoj bi mnogi vjerojatno pokušali dočekati mirovinu, no Roberto Kutić odlučio ju je napustiti da bi uz brata Silvija i Izabela Jelenića pokušao izgraditi jedno sasvim novo poslovno carstvo. U tome su i uspjeli, a među 1.500 ljudi koje zapošljavaju na svim kontinentima danas je uz njega i jako puno drugih bivših uljanikovaca. Onih koji su ne tako davno svojim računalima "gradili brodove", danas jednako vrijedno, ali u ekonomskom smislu nemjerljivo učinkovitije, na njima obavljaju poslove koje malo tko od nas ostalih uopće razumije.

Ali to je stvarno najmanje važno. Ono što bi trebalo biti važno je činjenica da zdravu ekonomsku budućnost osigurava vizija i pravovremeno prilagođavanje tržištu. Emocije u tom nekakvom kontekstu ipak jako malo vrijede.

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura