Infišan san u naše čudesne lokve

U kišno i prohladno jesenje predvečerje u predvorju porečkog Pučkog otvorenog učilišta sakupila se živopisna lokalna publika, od postarije gospođe u krznenom kaputu, uglađenog gospodina s crnim šeširom, do bliskih prijatelja i sumještana iz užeg rodnog zavičaja pjesnika, kako bi po prvi puta čuli svježe objavljene pjesme iz nove već 23. zbirke pjesama "Galjotovica" novinara, pjesnika, književnika, satiričara i publicista, svima znanog, Drage Orlića.

Zbirka pjesama je svojevrsni hommage jednoj posebnoj lokvi iz pjesnikova djetinjstva, Galjotovici pokraj sela Klarići nedaleko Juršići, kojoj autor u stihovima tepa "Galjotovica - ti si moje more". "Infišan san u lokve, i ča san više infišan to više dokazuje da je sve više tih prelijepih lokvi uništeno, zatrpano", kazao je uvodno Orlić koji na kraju same zbirke donosi pregršt zanimljivih naziva istarskih lokava, njih čak 228 što je samo dio koliko ih je postojalo ili još uvijek postoji. Orlićeva je ideja, stoga, da se u suradnji s javnošću napravi kompletan popis svih istarskih lokvi "upravo radi ljepote tih vlastitih imena lokvi koje uvijek nešto znače koliko naizgled čudno zvučale". "To je fascinantno blago čakavštine, jedna je lipša od druge", zaključio je Orlić dodavši da ima i erotskih naziva.

Kartolina Tonka Maroevića s Hvara

- Kroz stihove pjesnik se dotiče mitskih i legendarnih slika krećući se kroz prostor svog odrastanja, tako će nas povezati s Minotaurom, Velim Jožom koji u Galjotovici noge pere, i don Quijote je ondje noću jahao, oko nje lete vile, anđeli piju vodu, Galjotovica je svjedok vremena i prolaska velikih ljudi, crtali su je Percan i Murtić, tu su prošla i Tri kralja, i kapetan velikog i važnog broda, i onaj koji po vodi hoda... Galjotovica je središte svijeta, središte zemlje, ona je špegalj, odraz vode, ona upija svijet oko sebe, održava život pticama, divljim životinjama, blagu, čak i anđelima, kazala je moderatorica večeri ravnateljica POU Poreč Snježana Radetić. Pjesme je uz autora i moderatoricu kazivao Damir Miloš.

- Već se dugo dopisujem s Tonkom Maroevićem, ali ne pismima nego kartolinama. Sreli smo se prije 15-20 godina kada sam ja napisao knjigu "Med i teran", a on je za Slobodnu Dalmaciju napisao recenziju i od onda se čujemo, kazao je Orlić. Zatim je moderatorica Radetić pročitala Maroevićevu razglednicu iz Starigrada na Hvaru. "Ne znam jesam li te uspio uvjeriti da je Galjotovica odlična zbirka, reprezentativna za tvoj stil i doživljaj svijeta, vjeruj mi, u svojem jeziku, recimo dijalektu, tako si jak i suveren, a što je najvažnije tvoja ležernosti i humorna dosjetljivost postaju pravim začinom tvoje ozbiljnosti, gotovo arhajske vezanosti za zavičaj", piše Tonko Maroević Dragi Orliću.

Pretpotopna ovisnost o vodi

- Iako sam od Vodnjana do mora u Peroju i Fažani imao pet kilometara, s druge strane su nas privlačile lokve. Oko Vodnjana je bila cijela jedna serija nevjerojatnih lokava, a neke su bile i obzidane, dakle, prava čudesa... Često sam odlazio u selo kod svoje bake Ulike i ondje je bila mala lokva Lokvica, ako smo išli pješke iz Vodnjana nismo vidjeli Galjotovicu, ako smo išli autobusom do Jušići nismo vidjeli Galjotovicu, ako smo išli vlakom opet smo mimoišli Galjotovicu, tako da mi je ona ostala od onih par puta šta sam je vidio doista pojam. Bila je jako velika, i uvijek je bilo neko događanje. Zanimljivo je da su se u njoj klinci kupali, iako je meni bilo normalno da je za to more... Fascinantna je bila Galjotovica kad je bio led, a u ta vremena je bio jako debel led i djeca su se utrkivala ili igrala hokej, ispričao je Orlić neka sjećanja o lokvi koje više nema. Neobično ime lokva je dobila po karijoli na dva kola zvanoj galijota kojom su se ljudi koristili kad su odvozili zemlju i produbljivali svoju primitivnu vodospremu.

- Iako su mnoge lokve sramotno zapuštene, zatrpane, isušene ili, još gore, postale smetlišta, uz neprihvatljive isprike "da ne budu leglo mušati", Istrani su itekako emocionalno vezani za svoje lokve i spomen na njih. Ova pjesmarica je dio te pritajene ovisnosti. Emocije klijaju, uspomene još žive. Duboka je to pretpotopna ovisnost o vodi. Iz vode smo došli, iz vode smo potekli, to se ne da izbrisati iz čovjekove pramemorije, napisao je u predgovoru zbirci Drago Orlić. (Anđelo DAGOSTIN)