Mogli bismo zavidjeti snazi regionalne motiviranosti što je pok. Dragu Orlića navela da se pozabavi teško dostupnim likovnim opusom svojega zemljaka Bernarda Parentina, a moramo zahvaliti njegovoj spremnosti i spretnosti što se možemo doista lijepo informirati o rasponima i dometima slikara poniklog u našim krajevima... Knjiga koja je pred nama rezultat je strastvenog skupljanja činjenica i publicističko-zaljubljeničkog okupljanja moguće cjeline, a sve skupa začinjeno književnim darom i živom imaginacijom.

Ni po namjerama ni po rezultatu Orlićeva knjiga o Porečaninu nije konvencionalna, klasična povijesnoumjetnička monografija. Uokvirena je s dva prozna ulomka u kojima pisac evocira i opisuje dva ključna trenutka slikareva životopisa: odlazak iz zavičaja na početku i scenu umiranja na kraju.

To je, između ostalog, napisao Tonko Maroević u recenziji Orlićeve posljednje knjige "Bernardo Parentino", koju je pripremao dva desetljeća. Nedavno preminuli svestrani kulturni djelatnik, novinar, publicist, pjesnik, slikar, bongustajo, uložio je ogroman trud u potrazi za slikarom iz Poreča. Vrijedi truda iz toga dugog puta odvojiti neke epizode.

Krenuo sam, veli Drago, tragom tog bijelog fratra, augustinca, za dvjema elementarnim riječima i dvije brojke: Bernardo Parentino 1437.-1531. Saznat ću postepeno kako ništa od toga: ni fratar, ni ime, ni prezime, ni godina rođenja, ni godina smrti - nisu točni. "U koga se naučio slikariju i zašto se bijaše nastanio u Padovi, stalno se ne zna. Naš Ilir posta kaluđer augustinski u Vičenci pod imenom Lorenzo i umre godine 1531. u 94. ljetu života svoga", zapisano je. Krivo.

Laik Lorenzo da Parenzo, nastanjen u okolici Mantove, stoljećima će zagorčavati identitet našeg slikara. Fratar augustinac, Lorenzo, u dubokoj starosti skrasio se 1527. u Vicenzi. Našeg slikara poistovjećivali su s tim Lorenzom, koji je postao augustinac i pustinjak. Očito su dvije ličnosti identičnog imena, u istom vremenu, vrlo sličnih putova, ukrstile svoje živote na relaciji Venecija - Mantova.

Bernardo je crtač, slikar, a proslavio se kao freskoslikar. Specijalist je za cassone, škrinje, tipični renesansni namještaj. Mnoge sačuvane Parentinove slike često su ispiljeni dijelovi škrinja, ali i kućnih oltara. Porečanin riše velik i raznolik opus.

Kako sam prepoznao slike našeg majstora?, pita se Orlić i odgovara: "Crteže, slike i freske Bernarda Parentina upoznao sam i prepoznavao postupno, polako, gotovo sa zebnjom, potom sve sigurnije, samouvjerenije... Svaki susret s novim djelima i ponovno pregledavanje starih značio je spoznaju više".

Sve je počelo s nogom, bolje reći stopalom, odnosno nožnim prstima. Stopala junaka na slikama našeg majstora su u pravilu izdužena, plosnata, neobično dugih prstiju prenaglašenih članaka, čak i kod djece i malog Isusa, te ispupčane pete. Drugi nožni prst uvijek je duži od palca i najpouzdanija prepoznatljivost - ta dva prsta su neprirodno odvojena jedan od drugog u obliku slova V.

I potkoljenica je prepoznatljiva i lako uočljiva, u pravilu je zakrivljena i ima oblik izduženog slova C. Donji dijelovi nogu uvijek su okserice. Bernarda prepoznajemo i po izduženim figurama: svi su mršavi, vitki i visoki, nema niskih ni debelih. I elementi pejzaža su izduženi. Specifični su njegovi buseni trave i cvijeća, a jedan od detalja su životinje koje majstor smješta u prostor svojih slika. Bernardo je animalist.

Poslovica veli "Od šume ne vidi se stablo", što vrijedi za Bernandove pretjerane epizode u pozadini slika, one u drugom planu. I to je jedna od njegovih prepoznatljivih osobina. Od kad je slikarstva, vječni je izazov i problem, a posebice u vrijeme renesanse, ruka. Ruku je najteže narisati, a Bernardo se tom temom razbacuje. Volio se igrom dlanova pomalo praviti važan!

Orlić otkriva: Kada više ne znate kako još provjeriti našeg slikara, kako biti sigurni, potražite oblutke, male okrugle ili elipsaste kamene strukture, veće od jajeta, veličine šaka. Razbacani su u donjem dijelu slike i crteža da popune prostor. Najbizarniji i najbanalniji, ali pouzdan znak za prepoznavanje Bernardovih slika i crteža bio mi je, piše Orlić, neugledni panj iz kojeg raste mladica: nitko drugi nije koristio tu i takvu vinjetu.

Bernard iz Poreča bio je pozvan da oslika klaustor opatije sv. Justine u Padovi. Likovni je realizator jedanaest polja. Na tom projektu oslikavanja klaustora prizorima iz života sv. Bernarda, radit će između 1489. i 1494. ili 1492. i 1496. do smrti; djelo nije dovršio, bit će dovršeno gotovo pola stoljeća kasnije.

Svi biografi slažu se da je rodom Porečan, da je u Veneciju došao s određenim likovnim predznanjem, da mu je vjerojatno prva stanica bila samostan sv. Jurja u Veneciji pa je otud pošao u Padovu. Prvi profesionalni angažman imat će u Mantovi. Uči u bottegi slikara Andrea Mantegna. U rekonstrukciji njegova životopisa navodi se da je rođen 1437. i da je umro 27. rujna 1531. Postao je žiteljem moćne Mantove i tu se oženio. Nije imao djece. U Padovi je živio od 30. travnja 1492. do 21. studenog 1495. Nedvojbeno, cijelo vrijeme živio je u samostanu sv. Justine, bez ambicije da se negdje skrasi u svome domu.

Orlić ga ovako opisuje: Držim da je bio mršav, košćat, možda i povisok čovjek, pogrbljen od dugog slikanja nagnut nad svojim malim slikama, kao i na skelama u sv. Justini. Stoik. Skroman, pedantan, radišan (što se prije svega vidi po mnoštvu ostavljenih slika i crteža), čovjek bez velikih zahtjeva. Ipak dostojanstven, svjestan svoga statusa i umijeća. Mora da je bio mirne prirode, ali i kolerik, čovjek koji lako plane. Napisat će za sebe da se boji povratka u Mantovu da ne bi napravio neku glupost. Iz jednoga pisma vidljivo je da je ljut na svoju ženu te slutimo da bračni brodolom mučno podnosi.

U pismu Isabelli d'Este, koja ga je vabila da joj oslika osobni studio, piše: "Moja nesreća, govorim s puno stida, htjela je da imam ženu koja je u ovom Vašem predivnom gradu, koji je Mantova, i već mi više godina čini sramotu, na način da nemam hrabrosti ni pogledati je. I stalna pomisao na prevaru koja mi se čini, od smrti bolniju, na način kako sam siguran da, osim nepodnošljive sramote koju trpim u ovom Vašem časnom gradu, bit će mi potrebno snage nekoliko dana ostati na životu zajedno s glasinama, a ne napraviti neki veliki skandal od kojega ne bih želio da je oštećena Vaša presvijetla gospoda...".

Sa ženama, dakle, nije imao sreće. Žene na slikama su mu rijetkost, ni mitska ljepotica Medeja nije mu baš ispala neka ljepotica.

Bernardina doživljavamo kao skromnog, tihog i marljivog čovjeka, ali on nije samo to. O sebi i svom radu ima visoko mišljenje i ne skriva ga. Rabi čak riječ slava, misleći na svoj status. Svugdje je bio stranac. Nikada nije bio svoj gospodar, uvijek je bio u službi drugih, bez kuće i kućišta. Doživljavam ga kao plemenita čovjeka. Svakako je riječ o obrazovanom slikaru, pismen i majstor krasopisa. Možda je i slikar koji se teško odvaja od svojih djela. Ljubi žarke boje! (Što je karakteristika optimizma).

Najučestalije mu je ime Bernardo Parentino, Bernardino Parentino, Bernardino Parenzano, Bernardino de Parenzo, Bernard Porečanin, Bernardin Porečan, Bernardo da Parenzo detto il Parentino.

Povezane vijesti

• Infišan san u naše čudesne lokve
• Predstavljena nova knjiga: "Žene ne prde" Drage Orlića
• DANI ZA DRAGOTA: Sajam knjiga i brojne manifestacije posvećene su ovih dana Dragi Orliću, preminulom književniku, publicistu i svestranom kulturnom radniku