Dođe ti da zaurlaš, da iskočiš iz kože od nemoći. Ubija ta ljudska ravnodušnost koja svojom ustrajnošću lomi rebra, savija u struku, izaziva čir na dvanaestercu. Taj građanski menefregizam izlazi iz usta tisuća ljudi, brojnijih od bilo koje institucije. Oko nas padaju gradske cigle, tragovi naše urbanosti, a mi ih zaobilazimo, preskačemo, ne osvrćemo se.

Zatvorio se "Mađar", pala je brijačnica "Flamenco"… Puno je prostora koji su Puli davali gradski štih, koji su se uvukli u pore tog lučkog grada. Ali mi čvrsto idemo naprijed. Poput gradskih političara na plakatima predizbornih kampanja. Jedan urar na pultu drži papire na kojima mu Porezna prijeti ovrhom. On im pokušava objasniti da nema tih para koje ovi od njega traže, da je on mali obrtnik koji pokušava preživjeti. Slušalicu pridržava ramenom uz uho, dok rukama popravlja sitni mehanizam ručnog sata. Što nam se to, dovraga, dogodilo? Hoće li nam Porezna određivati kako ćemo živjeti i kada ćemo mrijeti?

Argument da se sve mijenja, da živimo u drugačijim vremenima kojima se neki nisu uspjeli prilagoditi, potpuno je promašen. Ne možemo žive ljude pokapati samo zato što dolaze iz nekih prošlih vremena, zato što su, po nekim suvremenim mjerilima, neprilagođeni. Jer upravo to radimo. Potvrđuju to riječi pokojnog Ferruccia Polesa, poznatog pulskog barbiera, koji je, nakon što mu je 2014. brijačnicu "Flamenco" zapečatila Porezna uprava, našem novinaru rekao:

- Kad su mi zatvorili brijačnicu, ja sam umro, i duhovno, i moralno i emotivno, samo ne fizički. Ja sam u toj radnji učio od oca zanat; tu sam svirao gitaru, što mi je kao drugi zanat. Umro sam u trenutku kad mi je inspekcija zapečatila radnju, bio je to moralni infarkt.

Povezane vijesti

• Parking Titovog "plavog vlaka"
• POGLEDAJTE VIDEO / Simpatični novi stanari uvale Saccorgiana
• Mladi Australac u Puli: Cijev usisavača ili didgeridoo - svejedno, jednako dobro zvuči