Jednom mi je jedan istarski vinar, privatni iznajmljivač priznao da je on više zaradio u 15 godina rada na naslijeđenom imanju nego njegovi preci u prethodnih sto i pedeset godina. Današnji život na selu je nemjerljiv s uvjetima koji su nekad vladali i u bogatijim domaćinstvima. Kad povučeš oštru crtu razgraničenja između onoga što je bilo i onoga što je danas, znaš da je pokretač radikalnog prevrata nitko drugi nego turizam.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u pokrajini Chianti u Toscani stare ruralne kuće su se rušile, kamen se drobio i pravio se tucanik za pokrivanje seoskih putova. Vlasnici imanja, mahom imućni Firentinci, ostali su bez radne snage jer su seljaci masovno bježali u grad na sjeveru tražeći spas u industriji. No, krajem sedamdesetih osmišljen je agroturizam: Chianti je danas jedna od najbogatijih talijanskih pokrajina, nekretnine su skupe, skupi su vinogradi i maslinici, samo si bogati mogu priuštiti kuću i komad zemlje.

Osjećaj pripadnosti

Koliko je vrijedila polusrušena kuća na Žminjštini sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća? Ništa, mogao si je kupiti za šaku dinara. Koliko vrijedi danas? Unatoč krizi, tržište funkcionira i ima budućnost. Prijatelj koji radi za jednu porečku turističku tvrtku

nedavno je snimao iz aviona Istru popreko, od zapadne do istočne obale. Rekao mi je da poluotok iz zraka izgleda kao cijedilo za paštu: plave rupe bazena na svakom koraku. Rekao mi je da bazeni dominiraju pejzažom, a kad sam ga pitao za geometriju suhozida, odgovorio mi je da je nestala pokrivena anarhijom zelenila šuma i gustiša. Prema turizmu se trebamo odnositi s dužnim poštovanjem jer je izvor prihoda i blagostanja, to je tvornica trećeg tisućljeća. Koliko pak on nas mijenja, to je druga priča. Pitamo se svi guta li uz prostor i duh zemlje? Konačnog odgovora nema, ne znamo jesmo li s turizmom ojačali ne samo materijalno nego i duhovno. Je li naš identitet osnažen ili oslabljen?

Povijest Istre nije ni dobra ni loša, jednostavno dogodilo se, i kao svaka dobra povijest sklona je zaboravu. Kad bismo od povijesti nešto naučili, ne bismo je sigurno zaboravili. Da, na njoj gradimo

identitet, to nam treba da bismo ponosno izjavili: Mi smo Istrijani ili Istrani! Koliko je taj osjećaj pripadnosti dubok ili plitak, i to je složeno pitanje, čuva ga umjetno plavetnilo bazena? Tu smo gdje jesmo, samo da ne zaboravimo da živimo na poluotoku, jedina čvrsta, nepobitna i sudbonosna datost.

Sjedim u prostranom dnevnom boravku u prizemlju impozantne kamene kuće u Golašu (autohtoni Talijani ga zovu Moncalvo što, više manje, ima isto značenje: golo brdo). Pored mene je potomak obitelji Župić (Zuppich) koja je izgradila kuću davne 1906. godine. Zove se Giancarlo Župić, nekad je obnašao visoke društveno - političke funkcije, bio je, među ostalim, gradonačelnik Pule. Došao sam u goste ne zbog politike nego zbog kuće i njezine povijesti.

Plemićka obitelj

Giancarlo je zadržao posjed na polovici kamenog zdanja (metar više metar manje, da ne bi mi netko zamjerio), ostali dio u vlasništvu je obitelji Debeljuh koja u susjednom podrumu pravi na Rovinjštini poznato vino San Tommaso. I Giancarlo i njegovi susjedi uredili su prostorije u niz lijepih soba i apartmana za iznajmljivanje. Moj sugovornik je uložio poprilično novca u djedovinu, kruži u prostoru sigurnim koracima, otvara i zatvara, otključava i zaključava s jednakom lakoćom apartmane, bivše štale, podrume, magazine i kućice u kojima su nekada živjeli koloni koji su radili za Župiće. Početkom dvadesetog stoljeća, kada je kuća podignuta, njegov

djed Martin (1885-1979) i stric Piero bili su vlasnici više od 300 hektara zemlje, impozantan posjed s bogatim oranicama, pašnjacima i šumama. Njegovi su preci održavali prisne odnose s plemićkom obitelj Bembo, vlasnicima istoimenog baljanskog dvorca: nakon nedjeljne mise zadržali bi se na ručku s potomcima jedne od najstarijih i najutjecajnijih obitelji venecijanskog plemstva. Župići su pak porijeklom iz Sinja i stigli su u Istru početkom sedamnaestog stoljeća.

Tokom razgovora Giancarlo mi je pokazao podeblju skriptu. Sastavila ju je sestrična koja živi u Italiji, a posvećena je biografijama žena iz obitelji. Iz sedamdesetak stranica izranjaju izuzetno zanimljivi likovi koji bi mogli poslužiti kao dobro gradivo u proučavanju uloge, odnosno položaju žene u istarskom patrijarhalnom uređenju. To nisu minorne figure, naprotiv, pojedine sudbine govore nam da su Istrijanke u dramatičnim i tragičnim obiteljskim obratima preuzimale na sebe sav teret vođenja složenog seoskog gospodarstva. Nisu se skrivale, već bi naprosto zamjenjivale, odnosno preuzimale mušku ulogu.

Takva je priča Giancarlove prabake Marije, rođene Pekica (1860), rodom iz Krmeda, koja se udala za Martina Župića zvanog Juraga.

Muž je umro mlad i ostavio je s troje djece i velikim imanjem. Unatoč pritisku okolnih muškaraca, nije se više udala, primila je na sebi sav teret upravljanja kućom i zemljom. Na posjedu je radilo i do trideset kolona, uz pomoć sluškinja spremala je hranu za sve, čistila, prala, brinula se za djecu, dirigirala sezonskim obrađivanjem polja, sječom i prodajom drva koji je iz Lima odlazio na venecijanskom tržištu, nadgledavala rad pastira i prodaju plodova zemlje i stada od preko 150 ovaca. Nedjelje je provodila u baljanskom kaštelu s potomcima Bemba, Ginom i Nellom, koji su zadnji napustili dvorac i smjestili se u Rovinju. Uspjela je održati imanje neokrnjeno i tokom Prvog svjetskog rata, dok su sinovi Martin i Piero ratovali na fronti u Galiciji na granici sa ruskim carstvom. ( Piše Elio VELAN)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• U Istru ušlo više od 200 tisuća stranih gostiju
• Zaleđe je postalo više od sunca i bazena
• Istarski trend pozitivnog gospodarskog razvoja