Njegovo ime i stavovi izneseni u javnosti bez daljnjega izazivaju reakcije. Ravnatelj pulske gimnazije Filip Zoričić nikoga ne pušta ravnodušnim. Aktivan, intelektualan, provokativan i u stalnom koketiranju s politikom, ovih je dana kroz jedan polemični komentar na stranicama našeg lista opet zauzeo dio javnog prostora. Facebook se doslovno zapalio, poruke podrške koje su mu upućene, naspram teksta u kojem je kritiziran, stizale su mu sa svih strana. Kad je on u pitanju, indiferentnih je malo. Nema sumnje, izazovan je sugovornik, posebno onima koji nužno ne dijele stavove tog Dalmatinca srastajućeg s Pulom i Istrom, nesuđenog nogometaša i svećenika, štovatelja Vlade Gotovca, kritičara malomišćanskog jala, ali i liberalnog demokršćanina koji ne skriva razočaranje što živimo u vremenima kršćanskog licemjerja. Odrastao je u splitskom Getu, u radničkoj obitelji. Sada je sretan sa svojom obitelji u Puli.

- Javni, komunikacijski prostor u Istri, a posebno u Puli, što je malo neočekivano i neuobičajeno jer je to, ipak, ključni grad regije, deficitaran je ljudima koji su spremni angažirano i argumentirano sudjelovati u otvorenom suprotstavljanju mišljenja oko brojnih političkih, ideoloških, ali i društvenih pitanja. Zašto je to tako?

- I meni je to teško objasniti, jer s tim nemam problema. Mislim da je zadatak svakog intelektualca javno progovarati, predlagati i konstruktivno kritizirati, a samim time i provocirati drugu stranu na reakciju. Ljudi se boje iznijeti suprotstavljeno mišljenje, jer se gotovo svaka polemika pretvara u političku temu, a politička tema u podjele i svrstavanje u političke dresove i timove. Uz to, s javnosti i medijima je izazovno komunicirati. Mediji u Hrvatskoj navikli su razmišljati kroz nekoliko ideoloških prizmi. Svaki odgovor promatra se u kontekstu jakih stranki. Ako si patriot i Domovinski rat vidiš kao emancipaciju, ideš u HDZ, ako kažeš da je Tuđman autokrat, ideš u crveni blok.

- Čega se ljudi boje?

- Nemoj mi ča zamiriti, slikovit je izraz koji daje odgovor na ovo pitanje. Ljudi se boje prozivanja, komentara na društvenim mrežama. To je inače specifično za male sredine gdje se skoro svi znaju i nije lako ići u raspravu kad nakon toga sugovornici uopće više ne razgovaraju.

- Možda ljudi, generalno, nemaju izgrađena mišljenja?

- Sigurno imaju neko mišljenje, samo nije možda promišljeno. Vjerujem, međutim, da se ne osjećaju slobodnima reći što misle. Ali treba razgovarati, reći da si promijenio mišljenje ili zagovarati neko stajalište. Glas razuma se jednostavno mora čuti, inače ulazimo, a mislim, nažalost, da smo već duboku u tome, u gluho razdoblje.

- Istodobno je prostor društvenih mreža prepun raznih komentara, stavova, mišljenja pa i uvreda. Pomalo bizarna atmosfera.

- Koliko god nam je internet dao puno toga dobroga, kao i društvene mreže, dao je i prostora onima koji truju javni i društveni prostor. To je demokracija iskrivljenog pogleda.

- Vaša javni angažman je pohvalan, zato ste često i kontaktirani, ali nikako da pređete tu granicu te iz sfere kritičara politike, svejedno da li pozitivnog ili negativnog, postanete njen aktivni sudionik. S druge strane, to i nije nužno. Ulaz u aktivnu politiku nije uvjet da biste bili javno prisutni i iznosili svoje stavove. No vaše koketiranje s politikom i strankama, što je sve, da se razumijemo, u sferi dozvoljenog i legitimnog, sugerira da u sebi nosite snažan politički eros i potrebu za takvim oblikom angažmana. Brojne su stranke s kojima ste ili razgovarali ili pregovarali. Što je tome povod? Kontaktiraju li oni vas ili vi njih?

- Kao humanist koji voli javno komunicirati i izazivati, pogotovo mlade ljude da progovaraju, nosim u sebi i politički eros. On je logičan i u meni se budio od gimnazijskih dana. Možda čak i ranije. Držati govore, predavanja, ne imati straha od javnog nastupa, biti buntovan - dio je mene i u meni je raslo i raste. Logično je onda da mi se stranke javljaju, odnosno pojedinci iz stranaka, od lijevih do desnih, jer su stranke sve više deficitarne kadrovima i ljudima. Ili su, pak, nove pa traže ljude koji mogu okupiti druge, znaju što govore ili su se dokazali u svojoj struci. S druge strane, stranke zovu i da obučeš njihov dres, no onda više nisi samostalan, već sviraš po stranačkim notama i velikim dijelom si ušutkan. Zato biti nezavisan i neovisan, i politički i društveno, znači neizmjerno biti slobodan.

- Koja vam je politička opcija najbliža, ne mislim samo usko, stranački, iako bih volio i o tom pitanju znati kako razmišljate, nego i po svjetonazoru, ideologiji, stavovima koje zastupate u rasponu od, naprimjer, prava ili zabrane pobačaja sve do, recimo, poreznih politika.

- Moja uska tema je obrazovanje i s kim god da sam razgovarao o tome, moj stav i pogled na obrazovanje su isti. Isti su jer mislim da su obrazovanje, pravosuđe i zdravstvo nadteme. To su državne i nacionalne teme, ako to ne funkcionira kako treba, niti država nije kako treba. Kad me pitate baš o strankama, moja idealna stranka bila bi HSLS s Vladom Gotovcem na čelu, ali toga danas više nema. Ta stranka sukus je građanske, liberalne, socijalne i kršćanske prakse i mislim da ona ujedinjuje sva moja promišljanja i stavove. Od današnjih stranaka nemam favorita, ali poštujem političke pojedince koje poznajem osobno i znam koliko su dobri, kvalitetni i vrijedni, kao naprimjer Marijana i Ivica Puljak i Dario Hrebak. Vi biste možda rekli - kako mogu staviti različite ljude u istu rečenicu? Meni to nije problem. Kažem, vrijedni su, dobri ljudi i promišljaju.

- Možemo malo politički konkretnije: recimo, jeste li za uvođenje dvojezičnih ploča u Vukovaru ili mislite da nije trenutak te da se to može ili mora odgoditi zbog specifičnosti međunacionalnih odnosa i još uvijek svježih ratnih žrtava?

- Teška tema. Zakon je jasan, ali ne mogu neistaknuti da ipak mnogo ratnih žrtava nije pronađeno. Teško je graditi mir, a da ne znaš gdje su kosti najbližih, kao što ga je i teško održati ako se ne namjeravamo držati zakona.

- Kako biste definirali, recimo, poziciju Božidara Kalmete za kojeg Zadrani kažu, "ako se nešto i uzelo, bitno da nam se puno izgradilo…"

- To je isto kao kad čujem u Istri: "Kad nas kredu, nek nas onda naši kredu." Kao i Kerum u Splitu. To su ti naši lokalni kauboji gdje smo mi došli u situaciju da biramo zlo i manje zlo pa će jedan uzeti deset i sve sebi, a drugi će od tih deset uzeti sebi devet, ali jedan dati narodu i sve super. To je tragedija naše politike.

- Pitam vas to jer kod brojnih građana postoji pragmatizam kojim opravdavaju gradonačelnike koji "uzimaju", jer im je, kao građanima, istodobno bitno i da nešto i naprave. Na tom tragu je i podijeljenost oko Bandića. Što mislite o takvim fenomenima naše politike?

- To je fenomen, ali i tragedija. U suštini smo siromašan narod, jednim dijelom navikao i da krade iz firme u kojoj radi, ali i da nas kradu pa je onda sve ok. Političari su to shvatili, ujedinili se u svom modus operandi i sve ostalo je povijest. Uostalom kruha i igara traje od Rima. Isto tako, stvorila se masa ljudi, njih gotovo 70 posto, koji promatraju sa strane i koji nisu angažirani na izborima, ne glasaju i iz fotelje komentiraju. Jedan dio je razočaran, a drugi, očito, dobro živi. Nemam drugog objašnjenja.

- Kakvo je vaše mišljenje o Puli, životu u gradu, općem standardu, servisu i uslugama, gdje je prostor za napredak?

- Pula je famozan Grad. Kad pišem o Puli onda riječ grad pišem velikim slovom G, jer poštujem tu karizmu. Pula je grad s karizmom, kako je rekao arhitekt Idis Turato, pa samim time i grad s ogromnim potencijalom. Pula je grad talenata. U Puli ljudi generalno lijepo žive. Pula ima predivnu obalu, starinu, ima dušu i ja sam zaljubljen u Pulu, posebno u centar grada, u stube prema Kaštelu. Pula ima puno prostora za napredak. Pula treba imati identitet grada mladih, grada filma i inovacija, jer će to stvoriti još tisuću novih ideja. Pula je Grad u kojem sam se ja promijenio na bolje. Nisam imao lijepo mišljenje o drugima i drugačijima i baš sam u Puli upoznao, zavolio, neki su mi postali prijatelji do danas. U Puli sam odrastao i spoznao čovjeka, ali i našao ljubav.

- Ako krenete u aktivnu politiku, koji bi vam bili prioriteti u Puli? Kako uopće, i u kojem smjer konkretno, razvijati grad?

- O tome kad i ako krenem. Mislim da sam u prethodnom pitanju dao svoje poglede.

- Čega je u Puli previše, čega premalo?

- Previše lijepoga, a premalo iskorištenog.

- Što vas ovdje privlači, što odbija?

- U kontekstu života u Puli privlači me trajna tajanstvenost i nova otkrića nekih mjesta u gradu. Kao što smo nedavno moja supruga, inače Puležanka, i ja po prvi put bili na mjestu koje se zove Molo Carbone. Odbijaju me zapuštena mjesta, neiskorišteni javni i društveni prostori koji zjape prazni. Nervira me prazan grad.

- Je li IDS potrošio svoj politički kapital u Puli, ali i u Istri?

- To će se vidjeti za izborima u svibnju. Uvijek su ljudi ti koji daju završnu ocjenu. Zasigurno će se odlaskom Borisa Miletića s mjesta gradonačelnika Pule veći dio političkog kapitala, jer je on sam politički kapitalac, prenijeti u borbu za županiju.

- Postoje li druge stranačke opcije koje mogu ozbiljnije ugroziti IDS?

- I te opcije, ako postoje, moraju pokazati svoj potencijal na ovim izborima. Teško je na to odgovoriti, jer ne znam ničije planove.

- Je li Istra, te u kojim parametrima, najbolja u Hrvatskoj?

- Kad nam prijatelji izvan Istre dolaze u posjet, posebno iz Dalmacije, prvo komentiraju lijepo uređene kuće, fasade na obiteljskim kućama u Istri i okoliš. Istra je za njih kao jedna lijepo uređena kuća za odmor. To je ono vidljivo, fizičko. Istra je najbolja u Hrvatskoj po načinu života, europskoj kulturi koju gaji kroz povijest, ali i sadašnjosti kao regija najbliža Europi i europskim gradovima Ljubljani, Trstu… Samim time, kroz izniman trud ljudi, gospodarski je najjača. Istra ima identitet. To je, mislim, najvažnije.

- Došli ste sa strane, iz Dalmacije. Osjećate li ikada da niste "njihov" ili je vaša integracija u ovdašnje društvo i način kako vas je ono primilo prošla bezbolno, iskreno i stopostotno?

- Ponekad se osjećam da "nisam njihov", ali uglavnom kroz zezanciju da nisam promijenio govor. Sigurno ima i onih koji loše misle o nama "priko Učke", ali to je sad za mene osobno već passe i ide samo u domenu anonimnih komentara. U Puli živim dulje nego u Splitu, tu je moja obitelj i svaka rasprava na tu temu je promašena. Pulu su, ne zaboravimo, oblikovali mnogi "stranci" - od Mate Parlova preko Boška Obradovića, akademika Filipija i da ne nabrajam dalje. To je njezino bogatstvo, a ne mana.

- Da li se u nekoj perspektivi, obzirom da ste izuzetno mladi došli već i do pozicije ravnatelja škole, vidite u izvršnoj vlasti, naprimjer u Ministarstvu prosvjete? Zanima li vas i takav oblik angažmana gdje možete direktno utjecati na važne procese, ali je conditio sine qua non gotovo uvijek, i u pravilu, političko-stranački angažman i opredijeljenost? Dilema je dosta jednostavna: nekome se prikloniti te ući u neku strukturu jer se samo na taj način, obzirom kako se u Hrvatskoj prakticira politika, stvari mogu mijenjati.

- Kao ravnatelj jedne velike i važne škole, kao što je Gimnazija Pula, relativno brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju i odlučio da kroz diplomatski nastup mogu puno postići za školu, a istovremeno rad i ideju škole okrenuti prema vlastitim i ogromnim kapacitetima učenika i djelatnika. U tome smo jako uspješni. Ministarstvo me kao takvo ne zanima, jer ne vjerujem da nestranački i stručni ljudi ikada mogu ili u dogledno vrijeme mogu biti u izvršnoj vlasti. Ako se to promijeni, onda da. Na meni je kao ravnatelju da menadžerski balansiram između Županije i Ministarstva te u fer komunikaciji što više pomognem školi da napreduje, da se gradi i da bude aktivna.

- No budimo realni, jeste li mogli postati ravnatelj pulske Gimnazije bez da je službena politika (pretpostavljam preko IDS-a i Borisa Miletića) dala suglasnost na vaš izbor?

- To je tema koju ovdje želim zaključiti i hvala vam na tom pitanju. Pojedinci iz IDS-a bili su itekako protiv da ja budem ravnatelj Gimnazije, iz njima znanih razloga. Kako je, hvala Bogu, izbor ravnatelja danas ipak demokratski, ja sam dobio, izglasavanjem, ogromnu podršku kolegica i kolega. Isto kao i roditelja koji imaju svoje predstavnike u Školskom odboru i koji moraju glasati kako je glasalo tijelo koje predstavljaju. Odbor se sastoji od sedam članova: dva predstavnika nastavnika, jedan predstavnik radnika, jedan predstavnik roditelja i tri predstavnika osnivača, odnosno Istarske županije. Ja sam u startu dobio četiri glasa (nastavnici, radnici, roditelji) i politički pragmatično još tri glasa iz reda osnivača. Dakle, i bez njihove podrške dobio bih izbore, jer sam javno kolegama rekao da, ako nemam njihovu potporu, ne idem na izbore, ne želim da me politika bira i ne želim općenito da politika odlučuje tko će biti ravnatelj. Pojedinci iz IDS-a nisu htjeli da budem ravnatelj i sve se to odvijalo dok sam bio teško bolestan. To je bila moja velika moralna pobjeda i nevjerojatan osjećaj slobode. Boris Miletić je shvatio da se za ravnatelja Gimnazije kandidira čovjek koji voli tu školu i koji će zasigurno 100 posto raditi za nju, bio je za to da ja budem kandidat, jer je to jedino logično objašnjenje zašto su članovi stranke, kao manjina u Odboru, digli ruku za mene. Moram priznati da je bilo pojedinaca iz IDS-a koji su me i podržavali, jer su razumni i shvaćaju da nije moguće i normalno da svugdje imaju "svoje ljude".

- Kad smo već kod prosvjete, kako ocjenjujete mentalno stanje djece u doba korone: izolacija, zatvorenost, ovisnost o društvenim mrežama, izostanak druženja, koliko to utječe na njihov socijalni razvoj, kakve mogu biti posljedice? Koliko profesori na osobnoj razini djeci mogu pomoći da prebrode ovo krizno razdoblje? Jesu li djeca trenutno preopterećena gradivom koje teško svladavaju zbog tehničkih razloga, dekoncentracije, koliko su njihove ocjene odraz stvarnog znanja…?

- Jedno je sigurno: online nastava nije normalna nastava. Djeca su sve više u depresiji, nisu pod pritiskom samo od nastave i škole, već i od ukupne atmosfere koja ih je otuđila od svijeta i bojim se da su posljedice deset puta gore nego kad je bilo ratno stanje. Perspektiva se ne vidi i jako sam tužan zbog njih. Redovito s njima razgovaramo, motiviramo ih i rekao sam učenicima i profesorima da su sada ocjene i nastava sekundarni. Zaista je sada samo život bitan. Naši maturanti nisu imali maturalni izlet, upitna je maturalna večer, imaju očekivanja od državne mature, fakulteta, novog života… A ne vidi se sutra, kamoli neko dulje razdoblje. Teško je i nastavnicima, izluđuje ih ova situacija i ja ne znam kako odgovoriti na neka pitanja. Samo gasimo požar po požar i nadamo se da je rujan novi početak.

- Koliko shvaćam, igrom slučaja ste završili u prosvjeti. Život vas je, sve do pubertetske faze, vodio u drugom smjeru. Željeli ste postati svećenik. Odakle i otkad točno takva ideja?

- Htio sam uvijek biti profesor, ali i svećenik, još od 5. razreda osnovne škole. Potječem iz radničke obitelji, ništa posebno religiozne, ali sam odrastao u Splitu kod katedrale, tamo smo se svi družili, okupljali, ministrirali i u meni se probudila ta želja. Roditeljima se to nije sviđalo.

- Porijeklom ste iz Drniša: čime su se bavili otac i majka, kakvo vam je bilo odrastanje i obiteljsko okruženje?

- Moji roditelji su klasična splitska priča Vlaja koji dolaze u Split u srednju školu. Otac iz Pakova Sela, s teškog kamena, odakle dolazi i otac Slavena Bilića. Majka je iz Ružića, uz rijeku Čikolu. Tako da sam po njima ponosni Vlaj s mora. Moji roditelji su radnici, vrijedni ljudi, i nas četvero, sestra, roditelji i ja, odrasli smo u splitskom Getu, u stanu od 27 četvornih metara. Vremena 80-ih i 90-ih u Splitu su bila teška, posebno u centru Splita, u Getu. Taj dio grada tada je bio najopasniji za život, no meni je ostao trajno urezan u sjećanje kao najljepše mjesto. Odrastao sam okružen narkomanima, dilerima, ali i malim junacima, čitajući Nippera i po cijele dane na ulici. Ljudi različiti i toliko slični opjevani u pjesmi Harija Rončevića "Getanin".

- U Splitu ste išli u sjemenište, kako je to izgledalo? Koliko vas je to formiralo? Što je na koncu presudilo da ipak odustanete od svećeničkog poziva?

- U sjemeništu i klasičnoj gimnaziji proveo sam cijelu srednju školu. Bio je to, s današnjim pogledom, vojnički život s jasnim pravilima, tempom i zadacima. S puno tužnih i lijepih trenutaka. U sjemeništu sam se naučio redu, disciplini i učenju. Dan je započinjao u 6 ujutro s vježbom, molitvom, nastavom, sportom i glazbom, učenjem i u 21 sat šutnja i spavanje. Ipak, pred kraj 4. razreda, prije formalne odluke, nakon tri dana molitve i šutnje, odlučio sam da ne idem za svećenika! Teško je bilo tada to obznaniti poglavarima i rastanak nije bio lijep. No, uz mene su stali dobri ljudi, danas svećenici, i sve je prošlo dobro.

- Jesu li na tu vašu odluku utjecali neki konkretni događaji ili neka situacija?

- Ništa konkretno. Jednostavno želja da jednog dana ipak želim imati obitelj.

- Zažalite li ponekad zbog takve odluke?

- Nikad, jer imam sve što sam htio - obitelj.

- Možete li se zamisliti da ste krenuli tim putem pa da sada na nekom slabo nastanjenom otoku funkcionirate u suživotu s pedesetak uglavnom starijih vjernika?

- Itekako da mogu, pogotovo sad kad s godinama saznajem i spoznajem da ima loših ljudi. Inače, kad sam maštao biti svećenik, htio sam tu službu obavljati u nekom malom mjestu.

- Kad ste i zašto iz Splita došli upravo u Pulu?

- U Pulu sam došao 2000. godine, s 18 godina, upisavši Filozofski fakultet, smjer hrvatski jezik, književnost i povijest. Tu sam došao studirati i još malo sanjati da mogu biti nogometaš pa sam igrao i za juniore NK Istre.

- Je li izbor Pule bio slučajnost ili promišljenost?

- Prvi cilj bio je Zagreb, gdje sam upisao grčki jezik, ali zbog mora, ali i rodbine koja mi je u Puli, prevagnula je - Pula.

- Rekli ste mi da su neki vaši rođaci ovdje bili na istaknutim akademskim funkcijama, je li i to utjecalo na dolazak u Pulu?

- Moj stric, tatin brat, pokojni prof. Ivan Zoričić, bio je prije mog dolaska dekan i profesor na fakultetu i on mi je postao drugi otac preuzevši brigu o meni u Puli. Iznimno cijenjen kao čovjek i stručnjak, mnogi će to potvrditi. Uz njega je u Puli i moja teta, tatina sestra, koja mi je bila kao majka. Njima puno toga dugujem kad je Pula u pitanju.

- Zanimljiv je vaš izbor Vlade Gotovca za doktorski rad. Odakle fascinacija baš tim velikim čovjekom, njegovim likom i djelom, pjesništvom i politikom?

- Moj veliki prijatelj Željko Antunović upoznao me s Vladom Gotovcem. Zahvaljujući njegovu angažmanu, u Puli je i park posvećen Vladi. Puno smo pričali o njemu, a za Gotovca sam čuo u srednjoj školi kada je njegov prijatelj, moj profesor hrvatskoga jezika, dr. Drago Šimundža govorio da je Vlado dobar pjesnik, ali da nije dobar političar. Zaista, Gotovac tada u crkvenim krugovima nije bio prihvaćen, što će se dokazati kao apsurd, jer je bio veliki vjernik, ali i Tuđmanov politički protivnik. Naravno da se to Crkvi nije sviđalo. Onda sam počeo čitati Gotovčev "Moj slučaj" i tu je sve krenulo. Upoznao sam Vladinu kći Anu, i upoznao ga gotovo u cijelosti te kroz osam godina pročitao sve o njemu. Na tome sam naposljetku i doktorirao. Time sam sebe, rastući s Gotovcem, oblikovao kao osobu. Ivo Banac, kao Gotovčev prijatelj, bio mi je mentor u početku. Jednog dana mi se samoinicijativno javio poznati novinar dr. Inoslav Bešker. Rekao je da bi mi rado pomogao, a ja sam imao čast da mi se javio najveći hrvatski živući erudit.

- Vlado Gotovac je bio jedna od većih žrtava Titovog režima, posebno kad je bio rigidan, brutalan i kad je prema kritičarima i neistomišljenicima pokazivao onu svoju tamniju stranu. Živite pak u Istri, gdje je Titova uloga, i zbog mnogih logičnih i opravdanih razloga, praktički nedodirljiva i neupitna. Kad biste birali između Tita i Gotovca, kao dva antipoda i suštinski različita čovjeka, kome biste dali prednost?

- Vlado Gotovac (on je ideja kojoj težimo). Da ne bude zabune, Tito je oslobodio Istru. Ali moj izbor je Gotovac.

- Jeste li konzervativac? Što taj pojam obuhvaća po nekoj današnjoj ideološkoj ili političkoj definiciji?

- Ako je biti konzervativac biti suzdržan, nesklon promjenama i oprezan - onda jesam. Prije sam tradicionalist, ako su u pitanju vrijednosti obitelji i običaja, jezika i kulture. S druge strane, sebe smatram liberalnim demokršćaninom, jer sam apsolutno za slobodu kao temelj razvoja čovjeka i civilizacije, ali i za čuvanje kršćanskih vrijednosti.

- Neizostavno, ta tema dovodi do Jordana Petersona, po nekima, ljevijima i liberalnijima, apologeta seksizma i drugih oblika diskriminacije. Rekli ste da ga čitate, pretpostavljam, među ostalim, "12 pravila za život- protuotrov kaosu". Kakvo je vaše mišljenje o njemu?

- O Petersonu nemam nikakvo posebno mišljenje. Preporuka za čitanje, ali nije moj duhovni autoritet. Ipak je to malo i self-help literatura, ali s nekim dobrim stavkama. Ispada, nakon jednog mog posta, da ga preporučam za čitanje, da sam fasciniran Petersonom, i to me koštalo zdravlja, jer su se uzbudili salonski ljevičari i zagušili moju slobodu. Dapače, ako ćemo gledati sve moje aktivnosti od kritike društva, naglašavanja da živimo u lažnom kršćanskom licemjerju, da smo kao škola, na moju inicijativu, prva škola koja Pravilnik o radu usmjerava prema svim skupinama, a za to ćemo drugi tjedan i dobiti nagradu, da sam podupirao konkretno prosvjede o klimatskim promjenama i tome slično, onda je svaka daljnja rasprava o njemu suvišna.

- Postoji podjela, s obzirom na njegove stavove, na one koji ga obožavaju i one koji ga preziru i tvrde da oštro proziva političku korektnost, LGBT aktivizam, feminizam, dovodi u pitanje klimatske promjene i njihovu važnost… Na određeni način on napada, krajnje banalno, žene koje se šminkaju za posao i kojima su usne crveno obojane. Ispada čak da je to seksualna provokacija… Uglavnom, otkazana mu je suradnja sa Sveulištem Cambridgeom nakon što mu je objavljena fotografija s čovjekom na čijoj majci piše – "ja sam ponosni islamofob". Kakvo je vaše mišljenje, generalno, o njegovim stavovima?

- Svaka fobija koja isključuje čovjeka danas, u 21. stoljeću, je neprihvatljiva. Amen.

- Imate li mišljenje o gradnji islamskog kulturnog centra u Puli?

- U Glasu Istre sam iznio mišljenje o tome pa ću ga ponoviti: moj stav o gradnji islamskog kulturnog centra u Puli je pozitivan. Poznato mi je u kakvim uvjetima obavljaju obrede i molitvu i zato je dobro da napokon imaju dostojanstven prostor. Ono što je vidljivo iz projekta, ali i izjava prof. Jukana, efendije, to će ujedno biti i društveni prostor koji će, vjerujem, svojim radom obogatiti našu zajednicu i doprinijeti da zaista dokažemo da živimo multikulturalnost, ali i prilika da islamska zajednica na još bolji način pokaže kako prihvaća i poštuje prostor u kojem živi, zapadnu europsku kulturu, kršćansko nasljeđe i građanski moderni duh vremena, a i da sve nas upoznaju da je Islam religija koja spaja te da svojim angažmanom u društvu pouče sve nas da je prisutni terorizam u ime Islama, koji je zadesio Pariz i Beč, samo jedan ekstremni dio s kojim se ne slažu, što je i Jukan naglasio u izjavi. Mislim da je to jako važno i time bismo umanjili predrasude koje prevladavaju s obje strane.

- U našem ste listu nedavno postavili tezu da to što ste vjernik, i to što između svih ostalih knjiga čitate i Petersona, ne znači ni da ste primitivac ni nazadan ni opasan za društvo. Jeste li se, kad ste to rekli, prethodno susreli s takvim predrasudama?

- Uz optužbe o populizmu naišao sam i na te optužbe. Onima koji se bude i svaki dan o nekome misle loše nije lako. To je zaista mala skupina nesretnih ljudi i jako mi je žao da tako misle, no to je njihovo pravo.

- U širem smislu, pa i biblijski gledano, prijeti li današnjem ili ovakvom svijetu potpuna propast, opći potop, prirodne katastrofe, još veća glad i bijeda, smrtne, masovne bolesti…?

- To je nešto što nas prati tisućama godina. Siguran sam da će, što smo bezobrazniji prema prirodi i lošiji prema čovjeku, katastrofe, fizičke i duhovne, biti još gore.

- Je li čovjek uništavajući bioraznolikost potrošio resurs svog Planeta na način kao što tvrdi svjetski znanstvenik i prirodoslovac David Attenborough?

- Apsolutno. Zato planiramo kao civilizacija na Mars pa da uništimo i drugi planet. Ali ipak se, kao humanist, nadam da će ovaj svijet biti puno bolje mjesto za život kad naša djeca odrastu. To im moramo omogućiti.

Povezane vijesti

• O povijesti hrvatskoga jezika i Deklaracijama
• FILIP ZORIČIĆ: Gimnazija je grad u gradu, mjesto u kojem se ogleda budućnost
• NOVI MUZEJ U PULI: Memo muzej evocira uspomene "zlatnih vremena"