Inicijativa mladih liječnika Hrvatske, nezadovoljnih stanjem u zdravstvu, organizira prosvjed liječnika 24. rujna u 5 minuta do podne ispred sjedišta Ministarstva zdravstva. Pod sloganom "Izliječimo zdravstvo zajedno" traže reformu zdravstvenog sustava, pregovore o svojim pravima, reformu specijalističkog usavršavanja i izmjenu uredbe o koeficijentima u javnim službama. Podržale su ih sve liječničke asocijacije, a među njima i HUBOL, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, na čijem je čelu mlada kardiologinja dr. Ivana Šmit, zaposlena u pulskoj Općoj bolnici.

- Duže od desetljeća borim se za prava liječnika u zdravstvenom sustavu, kroz liječnički sindikat, HUBOL, Liječničku komoru. Naravno da u tome nisam sama, nego dio velikog tima s kojim dijelim razmišljanja, stavove i borbu. Proveli smo velik broj sati i dana promišljajući o sustavu u cjelini, ali i o pojedinačnim segmentima, i ono što mogu reći je da smo prepoznali potrebu za temeljitim promjenama. Ne govorim o promjenama koje politika već godinama najavljuje i koje se nikada nisu zapravo dogodile, a koje uporno ta ista politika zove reformom jer to što politika radi nije reforma, nego o pravim promjenama sustava koje će donijeti poboljšanje i liječnicima i pacijentima. Mladi kolege također su sve više svjesni problema sustava u kojem rade i koji, nažalost, remete i kompromitiraju i profesiju i privatni život do te mjere da većina liječnika više ne može adekvatno funkcionirati.

Svakodnevni veliki stres

- Koji su gorući problemi bolničkih liječnika koje predstavljate? Opišite nam jedan svoj dan u pulskoj bolnici.

- Godinama radimo na više radilišta, nemamo adekvatno vrijeme za pacijenta, oprema i mogućnosti edukacije su ograničene, odgovornost za posao ogromna, pravna zaštita i kvaliteta narušene, a očekuje se od nas da budemo Supermani koji će u sekundama rješavati apsolutno sve zahtjeve politike i pacijenata. Upitan sustav napredovanja također treba spomenuti, to nam je vjerojatno rak rana cijelog društva.

Radni dan liječnika je većinom svakodnevni veliki stres, od jutra kada dođete na posao, pa do trenutka kada krenete kući. Moja struka svakodnevno se suočava sa stresom umiranja na koje se nikada ne navikneš, ali si svjestan da je dio procesa liječenja i života. Svi mi ulažemo ogromne napore da pratimo napredak struke, čitamo u svoje slobodno vrijeme, noću, kada tko ima vremena i pruži mu se prilika. Sreću mi osobno donese svaki spašen život. To je ono za što sam se školovala i što mi podigne raspoloženje u ovom kaotičnom poslu.

- Što je sa zahtjevom HUBOL-a prema Vladi da ne diskriminiraju zdravstvo i liječnike kada su u pitanju plaće i praćenje inflacije? Još u srpnju ste za zdravstvene djelatnike tražili isto povećanje kao što su ga dobili zaposlenici HAC-a.

- Po tom pitanju za sada - jedno veliko ništa. O privatnom životu liječnika nije popularno govoriti, jer nas se godinama propagira kao sredstvo zaštite zdravlja naroda s ciljem kupovine socijalnog mira i političkih glasova. Mi kao da nemamo pravo na slobodno vrijeme, adekvatnu plaću, životni standard, jer eto, što bismo htjeli - mi smo liječnici, a naš jedini zadatak otkako smo položili Hipokratovu zakletvu je struka. Kakav privatni život? Troškovi? Mi kao da nemamo djecu, vrtiće koje treba platiti, struju, grijanje, hranu. Hrvatska odgaja jedan nezdrav stav da liječnik mora biti zadovoljan životom jer nenormalnim poslom sa 100 prekovremenih sati mjesečno (protuzakonitih) može zaraditi pristojnu plaću. Sjetimo se samo komentara Premijera na neadekvatne plaće liječnika - "Ma, hajde". Osnovne plaće specijalizanata ili mlađih usmjerenih specijalista manje su ili jednake mnogim drugim plaćama što u javnom, što u privatnom sektoru. Ničiji posao nije bezvrijedan, ali zar ćemo do te mjere podcjenjivati vrijednost liječnika da ćemo se kao društvo složiti s takvom situacijom? Ako djelatnici HAC-a trebaju imati korekciju plaća na mjesečnoj razini korigiranu stupnjem inflacije, zašto to ne bi imali i liječnici? Zar Hrvatskoj liječnik vrijedi tako malo da to ne zaslužuje?

- U srpnju ste uputili Vladi pet ključnih zahtjeva za poboljšanje statusa liječnika: da se prizna reprezentativnost Hrvatskom liječničkom sindikatu, usvoji Zakon o radnopravnom statusu i plaćama liječnika ili strukovni kolektivni ugovor, izjednače koeficijenti novih i starih subspecijalista te bolničkih i specijalista u primarnoj zaštiti, i podignu koeficijenti specijalizanata. Sve to zvuči logično. Ima li pomaka?

- Zasad i po tom pitanju stojimo na mrtvoj točki. Pokrenulo se stidljivo rješavanje pitanja reprezentativnosti HLS-a, što je odmah zasmetalo nekim skupinama ljudi i sindikatima (SSZSSH je sindikat koji očito izrazito voli pregovarati za liječnike i umjesto liječnika). Isto tako s koeficijentima usmjerenih specijalista i subspecijalista: stari program se promijenio, kardiolozi, traumatolozi više nisu subspecijalisti, nego usmjereni specijalisti, ali je posao koji rade isti kao i posao subspecijalista. Zašto koeficijenti nisu isti - zdrave logike nema. Kardiolog danas više ne može birati stari program specijalističkog usavršavanja kada on jednostavno ne postoji. Kod nas očito logika ne sudjeluje u kreiranju života u mnogim stvarima.

Po 200 prekovremenih sati

- Obiteljski liječnici upozoravaju da će za 5-10 godina pola milijuna hrvatskih građana ostati bez primarne zdravstvene zaštite radi kadrovske devastacije i starosne strukture liječništva. Kakve su prognoze za bolnički sustav? Specijalista već danas nedostaje.

- Obiteljska medicina grca u problemima. Razvijena društva koja razmišljaju o normalnom funkcioniranju sustava, razvijaju primarnu zdravstvenu zaštitu jer se u njoj rješava 70-80 posto sve problematike zdravstva. Mi smo svoju primarnu zdravstvenu zaštitu skoro do kraja uništili. Sada se posao primarne prelijeva u bolničke sustave jer to naprosto nema tko raditi. Bolnice, osobito KBC-i još uvijek mogu, uz prekovremeni rad, pokrpati posao, ali u pojedinim bolnicama je cijena takvog "održavanja ekvilibrija" ogroman broj prekovremenih sati. Pojedini liječnici imaju mjesečno i po 200 prekovremenih sati. Možete li to uopće shvatiti? Ti ljudi su većinu mjeseca u bolnici. Dežuraju po 14-15 puta mjesečno. Krše mnoge hrvatske zakone i nikome ništa. Zar je to normalno? Zar je normalno da to spominjemo javno u medijima već mjesecima i godinama i da se inspekcije ne pokreću na javno priznanje kršenja zakona?

- Kakva je kadrovska situacija u pulskoj bolnici?

- U Puli je, kao i u većini bolnica u Hrvatskoj, velik problem s organizacijom rada hitne medicine - to je, nažalost, struka za koju su liječnici izgubili interes i od koje se uglavnom bježi. HUBOL je davno predlagao reformu hitne i nudio rješenja, no do dana današnjeg nitko ta rješenja nije uzeo u obzir čak niti razmotriti, a kamoli implementirati u neku smislenu reformu. Zašto - ne znam. Pričekat ćemo da se sve totalno uruši ili da se dogodi još kakav medijski eksponirani eksces pa ćemo i dalje o tome samo raspravljati na društvenim mrežama i gledati kako da okrivimo medicinsko osoblje umjesto politike koja kreira sustav. Zar nas nitko ne čuje kad kažemo da to nije dobro?

- Ministar Beroš hvali se Nacionalnim programom za osnaživanje i usavršavanje mladih liječnika koji je u pripremi, a koji će im po završetku studija osigurati jednogodišnji program pod mentorstvom u obiteljskoj i hitnoj medicini, javnom zdravstvu. Otkrivamo toplu vodu nakon što smo ukinuli pripravnički staž za liječnike?

- Ne bih rekla osigurati, nego nametnuti. Ne znam kako je to zamišljeno pa sam oprezna u komentiranju. Ne znam hoće li kvote za određena mjesta biti ograničene ili ne, no sigurna sam da je staž dobra ideja. Ono što nije dobro jest da se bilo kome nameće stažiranje samo na jednom mjestu. Ako mjesto staža bude stvar izbora, onda će to biti dobra stvar. Šteta što nas nitko nije slušao kada smo govorili da ukidanje pripravničkog staža nije dobra ideja. Liječnici tu stječu veliku sigurnost za budući rad. Osobito u hitnoj medicini, što obično bude prvi posao koji rade, a nosi najviše stresa i odgovornosti. Ali liječnicima se mora dati mogućnost biranja. Ako netko ne želi godinu dana biti u obiteljskoj medicini a mora, onda to nije dobro. Isto kao niti pritiskanje liječnika da radi u hitnoj medicinskoj pomoći ako želi obiteljsku. Pustimo li ljude da biraju i pozitivno ih stimuliramo, bit će zadovoljniji. U svakom slučaju, apsolutno pozdravljam povratak staža.

- Kojim konkretnim mjerama bi se mogao spriječiti daljnji odljev mladih iz zdravstvene struke i iz zemlje? Ako imate brojke o odlasku liječnika i kamo idu.

- Liječnici odlaze u europske razvijene zemlje. Najviše su to skandikavske zemlje, Njemačka, Austrija, Velika Britanija, Irska. Pogađate - uređen sustav, vremensko-kadrovski normativi, pristojne plaće za život, mogućnost napredovanja i edukacije. Točne brojke nemam, no zabrinjava činjenica da su ankete koje smo radili, a i praksa koja je sve češća, pokazale da mladi, netom diplomirani liječnici u sve većem broju uopće ne namjeravaju ući u zdravstveni sustav Hrvatske, nego odmah po dobivanju licence pobjeći van. Ako to nije signal za promjene, ne znam što jest.

Medicinski studij u Puli

- Reformske mjere su stalno "nadolazeće", ali nikako da stignu. Otkud krenuti prema održivom javnozdravstvenom sustavu s obzirom na probleme u svim segmentima, počevši od pregolemog i preskupog bolničkog sustava u Hrvatskoj?

- Reforma ne može obuhvatiti samo jedan, nego mora temeljito zagrebati u sve segmente. Ne možemo napraviti rezove u bolničkom sustavu - slažem se da trebamo temeljitu analizu i moguće zatvaranje određenih ustanova ili dijelova - no prije toga treba primarnu zdravstvenu zaštitu revitalizirati. Predlagali smo i tu reforme, ali one su očito politički neprihvatljive jer bi morale dirnuti u brojna politikom stečena prava i povlastice što očito nije prihvatljivo. I tako se mi svi zajedno kuhamo u toj žabokrečini koja gomila dugove koje nitko ne analizira na adekvatan način, koja gomila nemedicinska zanimanja, nema transparentnu javnu nabavu i slično. Nema tu političke volje.

- Ima li rješenja za organizacijske, kadrovske i financijske probleme bolnica, pa i pulske, jedine bolnice u Istri?

- Prijateljica koja je otišla u Austriju raditi kao liječnik i brojni kolege koji rade u Njemačkoj i skandinavskim sustavima rekli su mi sljedeće: ako u nekoj bolnici nema dovoljno medicinskog osoblja potrebnog za normalan rad, bolnica se naprosto zatvori. Kod nas postoje odjeli s JEDNIM specijalistom. Jednim. Ili dva. Što mislite kako takvi odjeli u takvim bolnicama funkcioniraju? Trebaju li te ustanove raditi? Ostavit ću čitateljima odgovor na to pitanje.

U Puli, koliko sam mogla procijeniti, većina liječničkih kadrova je otprilike dobro popunjena, manjak je medicinskih sestara. Financijski aspekt poslovanja je velik problem koji treba analizirati na više razina - od osiguravajuće kuće pa nadalje. Bojim se da model današnjeg financiranja bolnica nije dobar. Imamo jednu jedinu osiguravajuću kuću čije se poslovanje nikada ne propitkuje detaljnom analizom koja će biti dostupna javnosti, ali ne u segmentima koje će ta institucija dozvoliti da se javno objave, nego u svemu - od kadrova, sistematizacije, troškova i slično.

HZZO je stvorio monopol na tržištu osnovnog osiguranja i diktira cijene od kojih za izvršenu uslugu bolnicama plaća 25 posto te ugovorene cijene. To vam je, slikovito, kao da vam se svidi neki auto i odete u auto-kuću pa kažete - taj auto košta 1.000 kuna, a ja ću vam platiti 25 posto te cijene. Osim toga, kada ispunite ugovorene troškove financiranja u mjesecu, ostatak mjeseca radite besplatno i znate da vam HZZO te troškove neće platiti. Tako da... problem nije jednostavan, nego vrlo složen i zahtijeva ozbiljnu posvećenost da bi se riješio. I to, bojim se, nije politički prihvatljivo pitanje i ostat će i dalje neriješeno, a bolnice će i dalje gomilati dugove.

- Kakve su mogućnosti da Pula dobije klinike i kliničku bolnicu, paralelno s time i razvije medicinski studij na Sveučilištu Jurja Dobrile? Što mislite o tom studiju, zašto ga Zagreb ne odobrava, tko je tu u pravu?

- O tom pitanju ne znam dovoljno, no vjerojatno su u pitanju kadrovi kao i procedure. Većina liječnika voli napredak u struci, a otvaranje medicinskog studija bio bi velik potencijal za razvoj struke pa sam sigurna da bi se većina kolega razveselila da se to ostvari. Možda jednog dana i hoće.

Sistematski pregledi su glupost

- Vi ste došli u pulsku bolnicu početkom ove godine, iz Siska. Što Vas je potaknulo na preseljenje i to s cijelom obitelji? Jesmo li Vas privukli rješenjem stambenog pitanja ili nekim drugim beneficijama koje nude gradovi i Istarska županija?

- Već dulje vrijeme nisam bila zadovoljna u sisačkoj bolnici. Potres koji je 2020. u prosincu razrušio velik dio županije samo je dodatno potaknuo želju za odlaskom. Ja sam desetak mjeseci radila u vojnom šatoru pored gotove zgrade centralnog paviljona koja je zbog papirnatih zavrzlama prazna deset mjeseci čekala da se u nju usele pacijenti i osoblje. Žalosno. Čiji je to propust bio, ne znam. Petrinja, moj rodni grad, ni danas, skoro dvije godine od potresa nema izgrađenu niti jednu zgradu koja je srušena nakon potresa, niti kuću. I dalje po gradu postoje brojni objekti koji prijete da će se srušiti a nisu adekvatno sanirani. Sjetimo se zgrade u Sisku koja se sama srušila a nije se smjela rušiti zbog konzervatorskih zabrana - tamo je netko mogao poginuti. Zar da čekam da mi se tamo nešto sruši na glavu? Meni ili mom djetetu? Istra mi je ponudila puno - privremeno stambeno zbrinjavanje, vrtić za dijete, posao i mir. Nigdje nije idealno, ali barem idem na posao mirnija nego što je to bilo u Sisku. To je za mene puno.

- Ministar Beroš najavio je povratak obveznih sistematskih pregleda. Znate li što je s tom inicijativom i koliko je provediva?

- Obavezni sistematski pregledi cijele nacije su jedna ogromna glupost. To je obaveza poslodavca, a provedba na medicini rada. Kome bi to ministar "utrpao"? Uništenoj obiteljskoj medicini ili bolničkim doktorima? Kada? Dobrovoljno ili u prekovremene sate? Studije koje su rađene s ciljem ispitivanja svrhovitosti sistematskih pregleda opće populacije nisu pokazale nikakvu korist od tih sistematskih a mi ćemo to raditi? Osim ako nije cilj dodatno iscrpljivanje liječničkog kadra i skupljanje jeftinih političkih bodova, ja drugi razlog za to ne vidim. Umjesto te ideje treba poraditi na smislenim programima probira karcinoma kod rizičnih skupina ljudi jer to dokazano smanjuje pobol i pomor od malignih bolesti. Ali o tome detaljniji sud treba dati javnozdravstvena djelatnost čija je to specijalnost.

- Stiže nam jesen i vraćaju se vijesti o covidu i najave novih cijepljenja. Sumnje među građanima su sve jače. Kakav je Vaš stav? Kao kardiologinja, jeste li i koje veće posljedice covida uočili kod svojih pacijenata?

- Većina ljudi bi najradije da covid potpuno nestane. Vjerujte, i ja bih. Toliko smo izmoreni covidom da smo na rubu živaca. Različiti su tome razlozi, jasno mi je to. Mi koji već dvije i pol godine zbrinjavamo najteže covid pacijente i ne radimo svoj posao, izmoreni smo tim poslom, respiratorima i nemilosrdnošću same bolesti. Svi mi koji smo pokopali mlade, dotad zdrave ljude, psihički smo dosta načeti.

Postoji i ona druga krajnost koja ne priznaje postojanje bolesti i misli da su to manipulacije u kojima sudjeluje cijela struka. Iako mogu shvatiti financijski uzrokovanu frustraciju - brojni ljudi ostali su bez posla, kvaliteta života svima se urušila - ono što nikako ne mogu shvatiti je zabijanje glave u pijesak i negiranje postojanja bolesti. Teorije koje takvi pojedinci nude su još apsurdnije. Mislim da ljudska vrsta ima velikih problema s testiranjem realnosti. Ni mene ne veseli mogućnost ponovnog buktanja zaraze, no želje i budućnost ne moraju ići u korak jedno s drugim. Iskreno sam se naviknula na život bez epidemijske krize i želim da se nikada ne ponovi, no treba biti oprezan i znati da je svaki scenarij moguć. Glumiti proroka i prognozirati koji scenarij će donijeti jesen - ne želim. Nisam Bog ni vidoviti Milan.

Bolest je užasna, utječe na koagulacijski sustav, zamijetili smo više embolijskih incidenata kod ljudi s preboljelim covidom, perikarditisa, miokarditisa, zapravo pogođeni znaju biti brojni organski sustavi. Onaj tko je doživio covid kroz intenzivnu, respirator i dugotrajni postcovid, zna o čemu pričam. Tim ljudima kada spomenete da covid ne postoji, vjerujte mi da se smuči život. A kroz posao sam ih vidjela mnogo.

Sigurno nitko od medicinskih djelatnika u sustavu nije želio smrt novinara Matijanića

- U slučaju novinara Vladimira Matijanića očito je zakazao sustav, ali unutarnja kontrola ne priznaje propuste. Imamo li jedinstven sustav dostupan svima?

- Oko pokojnog novinara Matijanića stvorena je velika medijska prašina. Iskreno mi je žao mladog čovjeka, da se kronologija drugačije posložila, možda bi bio živ. Iako ću priznati da nema svetaca na svijetu i da su greške moguće, pitanje je koliko je zakazao pojedinac u sustavu a koliko sam sustav, pa na kraju koliku odgovornost za slijed događaja nosi i sam pacijent. Cijeli uvid u dokumentaciju niti kronologiju događanja nemam pa doista ne želim napamet donositi sud o stupnju bilo čije krivice. Sigurno nitko od medicinskih djelatnika u sustavu nije želio smrt pokojnog novinara Matijanića. U to sam potpuno sigurna.

Jasna mi je i frustracija životne partnerice koja povremeno ne bira riječi u komentarima zdravstvenog osoblja. To je tuga koju isto tako treba shvatiti. Misli li itko da je bilo koji zdravstveni djelatnik sretan kada netko umre kome se moglo pomoći? Pa mi smo ti koji prvi progovaramo o tome da sustav treba mijenjati, da bude učinkovitiji i dostupniji, ali i pacijenti trebaju imati svoj dio odgovornosti. Zloupotreba hitne medicinske pomoći je općepoznata stvar. Mnogi se pitaju - gdje je hitna kad ju trebaš? Možda na nekoj intervenciji koja nije bila hitna. Dok ne krenemo adekvatno penalizirati beskrajno iscrpljivanje nedostatnog osoblja HMP-a, kako bi bila dostupnija pravim hitnim pacijentima, događat će se svašta. Medicinskog osoblja je sve manje. Taj posao sve manje ljudi želi raditi. Kriv si za sve, a stići ne možeš na pet strana u isto vrijeme ako si samo jedan čovjek.

Radila sam u hitnoj prije dolaska u bolnički sustav i svačega se nagledala. Znalo je biti situacija kada si eci-peci-pec birao na koju prvu intervenciju ideš i molio putem Boga da nisi krivo procijenio. A ljudi povremeno i lažu samo da bi hitna prije došla. Ima i onih koji trpe dok nije prekasno, pa i minimaliziraju smetnje. Preko telefona je puno puta vrlo teško procijeniti stupanj hitnosti, osobito ako ljudi nisu iskreni. Zato mislim da treba uvesti reda.

Povezane vijesti

• Od ponedjeljka preregulacija prometa u pulskoj bolnici
• Završetak izgradnje pulske bolnice koncem 2018.
• Zašto se u pulskoj bolnici ne ugrađuje stent? PACIJENTI S INFARKTOM PUTUJU ZA RIJEKU