NEPRAVOMOĆNA PRESUDA
DOŽIVOTNO JE PRIKOVAN ZA KREVET, NEKE DANE NEMA NI ZA KRUH: Odluka o izbacivanju stopostotnog invalida Antona Živkovića na ulicu bila je nezakonita. No, on ipak mora privremeno otići iz stana
(Milivoj MIJOŠEK)
Deložacija je u lipnju prošle godine na svu sreću odgođena, jer, kako je tada rečeno, Centar za socijalnu skrb za Antona nije pronašao zamjenski, adekvatan smještaj. A htjeli su ga, prisjeća se Anton, pošto poto, svim silama strpati u starački dom * Nitko ne zna moje zdravstvene poteškoće, pogotovo psihičke. Ne spavam, stalno sam u nekakvom iščekivanju jer ne znam kad bi se deložacija opet mogla dogoditi, kaže Anton
Odluka suda kojom je u lipnju prošle godine naređena deložacija stopostotnog invalida, 36-godišnjeg Antona Živkovića iz stana na Monte Magnu u Valdebeku, u potpunosti je nezakonita. Utvrđeno je to nepravomoćnim sudskim rješenjem koje je nedavno dospjelo na njegovu adresu.
Zbog ovršnog postupka radi neotplaćenog kredita tvrtke "Kuća za odmor", koja je Antonu prodala stan pod hipotekom, a za koji se novac prikupljao preko humanitarne akcije "Volio bih gledati kroz prozor" 2009. godine, RBA zadruga je htjela sudskim putem stan preuzeti u svoje vlasništvo. Ta je firma je u međuvremenu izbrisana iz sudskog registra 2016. godine, kada se taj postupak trebao obustaviti. Deložacija je tada na svu sreću odgođena, jer, kako je tada rečeno, Centar za socijalnu skrb za Antona nije pronašao zamjenski, adekvatan smještaj. A htjeli su ga, prisjeća se Anton, pošto poto, svim silama strpati u starački dom. U pomoć su tada pristigli jedino članovi stranke Živi zid. Nitko se drugi, napominje Anton, nije odazvao.
Banula policija
On još uvijek spava u tom stanu, no nemirno. Priznaje da više ni sam ne razumije gdje je stvar pošla krivo.
- Nisam znao da stan nije kupljen. Dobio sam kupoprodajni ugovor, ali ne i vlasnički list. Očito sam bio predmet manipulacije. Tko zna koliko sam puta bio deložiran, a nisam ni znao. Sve sam saznao tek kad je prošle godine policija banula na vrata. Izgledalo je kao san. Kad je sve prošlo, trebalo mi je tjedan dana da shvatim o čemu se zapravo radilo, veli Anton.
Anton je 2007. godine skočio na glavu u plićak u Novom Vinodolskom i otad je nepokretan. Mjesečno prima 1.500 kuna socijalne pomoći. Neko vrijeme je primao 400, pa 500, onda godinama 1.200. S time, priznaje, jedva pokriva troškove liječenja. I nitko ga nikad, priča, nije pitao kako krpa kraj s krajem. Primjera radi, kutija lijeka koji svakodnevno koristi košta 100 kuna. A to je običan probiotik najjeftinije varijante. O ostalima bolje ne pričati. Govori da ne izlazi često pa tako smanjuje troškove života. Bilo je dana kad nije imao za kruh, ni kune u džepu, ali bilo mu je neugodno posuđivati novac. A trebao mu je upravo za lijek.
- Prije par mjeseci mi je gospodin u prolazu bacio 20 kuna u krilo. Bilo me sramota. Niti prosim, niti sam ga to tražio. Išao sam za njim u kolicima i htio mu ih vratiti, prepričava Anton.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
