"Živio ti meni 100 godina!" - tako nekako poželimo prilikom proslave rođendana dragim slavljenicima, ljudima oko nas, bez obzira na godine koje u tom trenutku obilježavaju. I pritom, premda želje dolaze direktno iz srca, već dok ih izgovaramo, pomislimo kako je 100 godina ipak previše "ambiciozna" brojka, a u našim glavama prevedemo izrečeno u "čim duže", kako nas je život naučio, prije svega, u zdravlju. Međutim, neki među nama, te su želje doslovno "shvatili" kao životni moto, ispunili želje čestitara i evo ih, još uvijek su s nama i imaju nam puno toga za ispričati, a i uputiti pokoji dobar savjet. Napunjena stota godina života bio je povod posjetu našoj sugrađanki, Puljanki Kate Kuhar, koja je nedavno, kako i priliči, posebno svečano proslavila stoti rođendan uz gotovo identičan broj uzvanika.

Što nam ova vremešna nona može reći o dugovječnosti, kroz stoljeće kojem je svjedočila te služi li je zdravlje, bila je jedna od misli vodilja kad smo se odlučili da joj "poremetimo" ustaljenu dnevnu rutinu, priupitamo ponešto i izađemo iz njenog doma bogatiji za jednu životnu priču; samim trajanjem vrijednu svakog poštovanja.

A život none Kate bio je sve, samo nije bio lagan. Priča nam, strastveno se prisjećajući, kao da su se svi ti događaji odvijali jučer; kako je težački i zahtjevan bio njen životni put, danas kao takav, gotovo nezamisliv.

- U 100 godina je veliki upitnik koliko san imala dobrih, a koliko loših dana. Već s pet let san počela čuvati blago, a nisam bila kapaca hoditi pa me mat u naručje stavila i pokazala mi kako ću čuvati. Ja bi se na kraju rasplakala kako ću to blago raspeti pa san se snalazila. Teško se živilo. Ni bilo nikakovega dela, to je bio veliki joh i kataloh, veli nam nona Kate koja se, bez obzira na vedru prirodu, ipak s tugom u očima prisjeća teških vremena.

- Čekalo se dokle kokoš ne snese jaje za prontat ili janjad da dojde šajun pa ih prodat. To je bilo brižno, prepričava nona i otkriva nam da 100 godina "pomalo pasivlje, dan za danom, šetimana za šetimanom pa se to progura; ja nanke ne znan kako to pasa, govori nam i sama u čudu te otkriva da nije mislila da će ovoliko doživjeti.

Nonu Kate ne muče veliki bolovi, ali priznaje da joj je teško jer "to je sve istrošeno", pomirljivo veli. Svjesna je da su težak rad i vođenje domaćinstva do njenih 90-tih godina došli na naplatu. Posebno emotivno priča o pokojnom suprugu, koji je bio aktivan u Drugom svjetskom ratu, a mirovinu dočekao kao vozač autobusa.

Nona je udovica punih 30 godina, a pitamo je koliko je njenih vršnjaka, uopće, dočekalo ove pozne godine i ima li kontakta s njima. Ne razmišljajući ni trenutka spremno nam odgovara: "Jedan moj vršnjak, ko ni umra sad od mala, paran da je u Veneciji ili Genovi, posla me pozdraviti", preispituje ona svoja sjećanja oko grada svog vršnjaka, sigurna samo u to da je riječ o talijanskom gradu. Ali nona Kate bez problema barata sa sjećanjima iz mladosti i veli nam da je to bio "jedan lip mladić".

- Nikakove tajne tu nima, samo imati svoje vjere, poštenje i prijateljstvo. Aš ja sam imala prijateljstvo u svemu, u dahu nam otkriva tajnu svoje dugovječnosti. Da se ponovo rodi, misli ona, ništa se ne bi ni moglo mijenjati, jer je to van naše moći pa ne žali ni za čim. Lete misli našoj noni Kate, prisjeća se brojnih anegdota iz   mladosti, za koje bi nam bilo malo i nekoliko članaka. Uz neke se nasmijemo, uz neke odšutimo shvaćajući težinu njenih riječi, ali ni jednog trenutka ne zaboravljamo koliko je bogata riznica njenih sjećanja. Ono što ju je, veli, pratilo cijelog njenog života, je vjera u Boga koja joj je i danas važna.

Najsretnijih trenutaka u životu, tužno nam konstatira, teško se prisjeća, jer se cijelog života naradila, ali ipak nam izdvaja one uz svog pokojnog supruga.

- Kad smo dicu regulali, oženili hi, kad smo vidili da su svi tri lipo i dobro, mi smo zustali sami, u to vrime smo šli okolo, ali to je malo trajalo, sa sjetom se prisjeća naša stogodišnjakinja. Na kraju nam nije preostalo ništa drugo, osim da joj poželimo dobro zdravlje, svjesni kako je zdravlje jedne stogodišnjakinje ono što će odrediti naš, eventualni, ponovni susret. Nona Kate ne traži od života puno više. Obitavati na ovom našem "trećem kamenčiću od Sunca" punih 100 godina, vrijedno je divljenja, iz više razloga. Nona Kate ni jednog trenutka to nije predstavila svojim postignućem, već sudbinom koja joj je namijenjena, a koja je, kako ispraća svoje posljednje vršnjake, sve rjeđe čini sretnom. 

Kate Kuhar iz sela Žavori, rođena je 26. 8. 1922. u selu Petercoli, u žminjskome kraju, u obitelji Lovrečić, od oca Ivana i majke Ivane", vrijedno je zapisala, opisujući Katin život, njena unuka Gordana Krizman. "Osnovnoškolsko obrazovanje stekla je u rodnom selu, gdje je, kako sama kaže, stjecajem okolnosti imala prilike naučiti i nešto više, jer su učiteljice, koje je talijanski obrazovni sustav u Istru slao iz sjeveroistočnih krajeva Italije, živjele kod njezine obitelji. Odrasla je uz brata Franeta i sestru Pepu te polusestru Mariju. Kada je bila u djevojačkoj dobi nastupio je Drugi svjetski rat. Kao i svi žitelji toga kraja doživjela je sve nedaće koje je ta strašna povijesna epoha donijela ovim prostorima te je, sukladno svojim mogućnostima, nastojala pomagati potrebitima. Povezanost s Crkvom obilježila je njezin život već od najranije mladosti. Posebno joj je u sjećanju ostalo urezano bombardiranje Žminja.

Tom je prigodom velečasnom Glaviću pomagala spašavati župne matice i vrijedne spise. Nakon rata udaje se za Martina Kuhara, koji je prethodno bio unovačen u talijansku vojsku i poslan u Libiju. Po povratku iz Libije on se vraća kući, no uskoro biva poslan s partizanskom vojskom u Liku. Po njegovom povratku iz rata, nakon skromnog vjenčanja, Kate dolazi živjeti u selo Žavori, u Župi sv. Matej – Cere. Brak je blagoslovljen prvo rođenjem kćeri Marije, nedugo zatim rođen je sin Mario, a desetak godina kasnije i kćer Mirjana. Suprug je radio kao vozač međugradskih autobusnih linija. Kate se na poljoprivrednom gospodarstvu bavila uzgojem uobičajenih povrtnih kultura i žitarica te stočarstvom, napose svinjogojstvom i govedarstvom. Odlazila je na sajmove prodavati mladu odojčad i telad. Nerijetko je biciklom odlazila u dvadesetak kilometara udaljenu Rašu, ali i još dalje do Labina, na tržnicu prodavati jaja i ostale domaće proizvode. Godine 1992. Kate je ostala udovica te je nastavila sama živjeti u obiteljskoj kući u selu Žavori. Obiteljski dom, prvi portun s lijeve strane na ulazu u selo, uvijek je bio otvoren za sve goste koje je s velikom radošću dočekivala i ugostila, a prije desetak godina preselila je kod starije kćeri u Pulu gdje i sada živi.

Nakon što joj je s godinama ponestalo snage za teže fizičke poslove mnogo je vremena provodila baveći se izradom domaće tjestenine, njezini su fuži bili nadaleko poznati. Cijeloga je života voljela za razbibrigu igrati briškulu i trešete, pa će i sada, u stotoj godini života rado „hitit jenu briškulu“, jer, kako uvijek voli naglasiti, to je gimnastika za mozak. Uvijek vedra, znatiželjna i poduzetna duha, cijeloga života pa i sada u dubokoj starosti, sa zanimanjem prati aktualna zbivanja, s posebnim interesom prema politici.

Posljednje tri godine teško ustaje iz kreveta. No, ipak svakodnevno po buđenju dan započinje molitvama ili pjesmama kojih se sjeća iz najranije mladosti. S osmjehom dočekuje svaku posjetu, prati obiteljska zbivanja, telefonski je prisutna u životu šire rodbine, a gdjekad, čuje li za kakvu nepravdu, u svojoj maniri - očita bukvicu.

U svojstvu "kazivačice" dala je svoj doprinos u nastanku brojnih istraživačkih radova te magistarskih i doktorskih disertacija na temu istarskih običaja, pučkih predaja te pučkih pobožnosti i molitvi. Najdraža joj je drevna molitva "Svetemu Martinu".

Povezane vijesti

• POVOLJNIJE PROJEKCIJE I POPRATNI PROGRAMI, danas promocija knjige o Alidi Valli
• Kirk Douglas u 102. godini: ZAHVALAN SAM NA SVEMU ŠTO MI JE ŽIVOT PRUŽIO
• Vukovarka Ranka Drašković proslavila 100. rođendan