Ljudi mi neće iznajmiti sobu zbog psa, a zbog istog razloga ne mogu platiti ni smještaj u Samačkom domu. Ne dam Medu u šinteraj, udomio sam ga s dva i pol mjeseca, a sad mu je pet godina. Da nemam Medu koji me drži, odavno bih si presudio. Uže i prvo drvo na Vidikovcu i vozi. Ovo nije život, nego životinjarenje, pripovijeda Mladen Stančir

"Želio bih raditi, pronaći neki posao, a mirovinom platiti krov i krevet. Ništa drugo mi ne treba", pripovijeda Mladen Stančir, 67-godišnji Puljanin koji je već puno desetljeće beskućnik. "Stan nemam, čir imam", sarkastično će, poigravajući se slovima svog prezimena. Spava gdje stigne, u šupama koje mu privremeno, na nekoliko dana, ustupe poznanici, na golom betonu. Samo prespava i onda po cijele dane provodi u gradu, zajedno sa svojim psom Medom koji mu je, kaže, sve. Medo je jedini razlog zbog kojeg si već nije prekratio muke.

- Ljudi mi neće iznajmiti sobu zbog psa, a zbog istog razloga ne mogu platiti ni smještaj u samačkom domu. Ne dam Medu u šinteraj, udomio sam ga s dva i pol mjeseca, a sad mu je pet godina. Da nemam Medu koji me drži, odavno bih si presudio. Uže i prvo drvo na Vidikovcu i vozi. Ovo nije život, nego životinjarenje. Neki psi bolje žive od mene i to mi je drago. Ali, ovo nije život, pripovijeda Mladen. 

Nakon Kosova 1981. skida se iz JNA 

Nalazimo se kod Samačkog doma. Čeka me na klupi s ruksakom u kojem su najnužnije stvari. Medo leži pored noge i izgleda bezbrižno, kao da njegovog gospodara nikakva muka ne mori. Sjedamo u kafić Green. Naručuje kavu i veliku čašu vode s limunom. Voda mu treba da popije pet tableta koje svakodnevno uzima: dvije za tlak, treću za srce, a preostale za smirenje.

Njegova pripovijest nije tipična i valja je zabilježiti. Život mu je počeo kao i većini ljudi - imao je posao, obitelj i stan - a onda se, nakon drugog razvoda, zakotrljao i survao niz klisuru. Rođen je 1953. godine u Beogradu, gdje je na Banjici završio petogodišnju Vojnu akademiju kopnene vojske. Kao i mnoga druga sirotinja iz radničkih obitelji - majka mu je bila čistačica, a otac ložač u jednoj školi - na akademiji nije završio jer je ganjao visoku vojnu karijeru. Nakon školovanja je, kao potporučnik, služio u Delnicama, pa je 1980. dobio prekomandu u Pulu. U Rijeci se prvi put oženio, ali taj je brak, iz kojeg ima kćer, trajao svega šest godina. U vojsci je dogurao do kapetana prve klase, što je samo čin do majora. Nakon godinu dana, 1981. premještaju ga, zajedno s čitavom brigadom, na Kosovo, gdje su izbile demonstracije.

- Tad sam shvatio o čemu se tu radi i u ljeto 1981. "skinuo" se iz vojske. Vratio sam se u Pulu i zaposlio se kao profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite u Lipi (danas Škola za ugostiteljstvo i turizam), gdje sam radio od 1983. do 1993. Onda je HDZ ukinuo taj predmet, kao i marksizam, a rat je trajao. Bez posla sam ostao 1993., a na burzi rada imao sam pravo na šest plaća. Nakon toga sam se zaposlio u osiguranju Triglav i tamo radio određeno vrijeme, kaže. Ne sjeća se do kada, misli da je to bilo do 2010. Međutim, da bi dobio prijevremenu penziju, morao je čekati da navrši 60. godinu života, a to je bilo 2013. Dok je radio u školi, paralelno je u Zagrebu završio Fakultet političkih znanosti, što mu nije bilo teško jer su mu priznali mnoge predmete s Vojne akademije. 

Povezane vijesti

• BIO SAM BESKUĆNIK: A SADA, NAKON ŠTO PLATIM STAN, ZA ŽIVOT MI OSTANE TEK 150 KUNA. Živim skromno, ali moram nešto i pojesti
• FOTO / Nehumani uvjeti: Beskućnik Senad Pondro UMIRE NEPOKRETAN U RUPETINI PUNOJ FEKALIJA, VLAGE I SMEĆA
• SPASILI SMO GA! Beskućnik Senad Pondro je imao moždani udar, bio je nepokretan. Izbavljen je iz stravičnog skloništa i odlično se oporavlja