Trgovina Ant-com, Puljanima poznatija jednostavno kao "Željezarija" uspješno posluje u samom centru grada punih 25 godina.

U starogradskoj jezgri, u kojoj je u posljednje vrijeme više zatvorenih nego otvorenih poslovnih prostora, u skoro pa pustoj Smareglinoj ulici, dva brata Erik i Bruno Antonić marljivo rade i dalje. Na pitanje kako im je to uspjelo Bruno odmah odgovora "Teško".

Radimo po cijele dane

- Preživjeli smo radom i trudom. Radimo po cijele dane, imamo veliki asortiman, skoro pa od igle do lokomotive, i tu svatko može pronaći ono što traži, navodi nam Bruno dodajući da su trgovinu preuzeli od oca, a oni su je samo malo "uljepšali i unaprijedili". Ovdje je nekada, podsjeća Erik, bila stara Istrina željezarija, u kojoj su najprije otvorili pet shop, ali su ga 2004. godine odlučili preseliti preko puta ulaza u mrkat, a ovdje nastaviti s asortimanom željezarije i agrarije.

Trenutno nabolje posluje dio s agrarijom (Snimio Duško Marušić Čiči)

Tajna uspjeha ovog dućana jesu, kako vele braća, stalni kupci, ali i stalno širenje asortimana, koji se iz mjeseca u mjesec mijenja i nadopunjuje. Pa se tako ovdje za Dane mrtvih mogu kupiti svijeće i cvjetni aranžmani, u proljeće se najviše kupuju boje i proizvodi za farbanje, a sada najbolje radi dio agrarije. Kupuje se sjeme, zaštitna sredstava za bilje, poljoprivredni alat… No, ovdje možete pronaći i široku paletu sprejeve za bojanje, plastične stolnjake i tapete, razne sitnice za kuću: od onih za čišćenje do kvaka za vrata i svakojakih vida i alata.

Specijalizirani za "sitno"

- Mi smo se zapravo specijalizirali za sitnije stvari jer nam je jedan od velikih problema što kupci nemaju parkinga pa ne mogu kupovati veće komade. Po takve se odlazi u veće centre, no naši kupci znaju da će ovdje naći brojne sitnice koje u centrima ne postoje, ali i dobiti odličnu uslugu. Mogu nas pitati, možemo ih savjetovati i to oni znaju i zato nam se vraćaju, navode braća.

Dućan od 200-tinjak kvadrata je unajmljenom prostoru od Grada Pule, u njemu radi pet zaposlenika, plus još četiri u pet centru, pa su troškovi poslovanja veliki. Najgore je, priznaje nam Erik zimi kada je grad doslovno pust i kada bi prolazili i sati da nitko ne uđe u dućan.

Nema čega nema (Snimio Duško Marušić Čiči)

- Nismo htjeli zatvoriti ili, kao neki, raditi skraćeno. Bili smo uporni, iako smo ponekad potrošili više na struju i ostale fiksne troškove nego što smo taj dan prodali robe. No, da smo i mi ugasili svoje svjetlu u izlogu ova bi ulica utonula u mrak, navodi Bruno dodajući da je emotivno vezan za centar grada gdje se rodio i odrastao i zato mu teško pada njegovo propadanje i učinit će sve da oni opstanu.

Nije lako preživjeti

- Godinama se govori da će se riješiti problem parkiranja, no riješilo se nije ništa. Zatim se ugasilo brodogradilište Uljanik i taj smo udarac osjetili svi mi trgovci u centru. Mnoge je na kraju dokrajčila korona. Evo, mi se držimo, mada nije lako. Tu smo radi kupaca i nadam se da će nam oni i dalje dolaziti u tolikom broju da možemo nastaviti raditi, navodi Bruno, dodajući da je nekada bilo puno više posla, no kako su promjenom i stalnim širenjem asortimana uspjeli održati pozitivno poslovanje. Imaju, dodaje, svega po malo i guraju iz mjeseca u mjesec.

- Kada bi grad zaživio bilo bi lakše poslovati svima, pa i nama. Jednostavno ne možete natjerati ljude da dođu u grad u kojem radi sve manje dućana, nije lako preživjeti, ali mi smo uporni. Radit se mora i tako ćemo nastaviti dok god možemo, zaključuju naši sugovornici.

Koliko je ovaj dućan bitan kupcima kazala nam je Ljerka Salkić iz Valbandona.

- Ovdje dolazim često, kad god sam u gradu. Uvijek mi treba neka sitnica, a kako su odlično opskrbljeni sigurna sam da ću naći to što tražim, kazala nam je Salkić dodajući da kod kuće imaju vrt i par maslina pa je sada došla uzeti nešto za pošpricati masline prije cvatnje i sredstvo protiv biljnih uši koje su joj napale omiljene ruže.