(Snimila Jelena Milović)
To su ti dani u godini u kojima se najbliži s posebnom sjetom prisjećaju zajedničkih dana. Kako se datum primiče, sve dobiva neku drugu, posebno snažnu dimenziju. Upravo su tim riječima opisali osjećaje kojima se svake godine "naoružaju", ali i koji ih neminovno obuzmu uoči dostojanstvenog prisjećanja na našeg pokojnog glazbenika Serđa Blažića – Đosera.
Naime, povodom 74. godišnjice rođenja ovog legendarnog pulskog glazbenika, na njegovoj grobnici na Gradskom groblju u Puli i ove je godine položeno cvijeće te su zapaljene svijeće od strane grupe prijatelja i predstavnika Udruge pulskih velikana te članova udruge Park Avenija 69.
Na dolasku im je zahvalio predsjednik Udruge Boran Angelovski koji je istaknuo da nas je Đoser prerano napustio, u dobi od samo 36 godina, zbog teške bolesti, ali da se svake godine na ovaj dan okupe kako bi na njegovom posljednjem počivalištu odali počast njegovom velikom značaju za naš grad, ali i šire.
Serđo Blažić – Đoser ostavio je neizbrisiv trag na hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni, a njegovo nasljeđe i danas živi kroz glazbu i sjećanja generacija koje su uz njegove pjesme odrastale. Međutim, sjećanja onih koji su mu za života bili bliski prijatelji, puno su intimnija, a nerijetko ispričano posebno ganuto, kao da od njegova odlaska nije prošlo gotovo četiri desetljeća.
(Snimila Jelena Milović)
- Živjeli smo udaljeni 20 metara jedan od drugoga i čim bi me zvao, došao bih kod njega. Kad ga je boljelo, masirao sam ga, a vodio sam ga i u Ljubljanu na zračenje. Bili smo nerazdvojni prijatelji. Rekao bih da je on stvarno bio prava pulska legenda, a ja sam ga kao prijatelj obožavao, potpuno iskreno i onako, iz srca, rekao nam je jedan od njegovih najboljih prijatelja, Branko Benčić.
I svi se slažu. Đoser je bio dobar čovjek i prijatelj, iznimno društven i uvijek spreman pomoći. Bez obzira na bol, do zadnjeg se trena borio, pjevao, dolazio među ljude sa štakama i nije skidao osmijeh s lica. Osim hrabrosti da se nosi s tako teškom dijagnozom i zarazne energije, Đoser nam je ostavio glazbu koja nadilazi vrijeme i nadilazi odlaske, a čuvanje memorije jednog grada i podneblja važno je taman toliko koliko uvažavamo da postoji zajednica i kolektivna memorija.
- To se vrijeme i ljudi ne mogu zaboraviti. Za mene je važno jer se kod datuma njegova rođenja ili smrti posebno osjećam. U tom periodu ja uz kavu puštam stare ploče na gramofonu, pa mi s njega krenu stihovi… "duša mi ulicom luta, bez kaputa, bez kaputa…" Volim tu pjesmu, a ona nosi i jednu snažnu poruku, kao i mnoge pjesme koje je pjevao. Sve mi se to svježe vrati u sjećanja, opisuje ovu posebno vezu Benčić.
"Bili smo rockeri, ali smo voljeli nositi odjela", prisjećaju se naši sugrađani, sad već vremešni muškarci, nekadašnji pulski mangupi; u najboljem smislu te riječi. A prisjećaju se i da je Đoser posebno volio bijele majice, dolčevite. Upravo zbog te simbolike svijeće u rukama naših sugovornika su bijele, mladenačke i nevine kao i godine u kojima nas je pjevač prerano napustio.
(Snimila Jelena Milović)
Da je Đoser do posljednjeg trenutka vjerovao da će pobijediti svoju tešku bolest, crticom iz svojih sjećanja ispričao je Edoardo Giudici te opisao susret s njime u šok sobi, tjedan dana prije nego nas je napustio. Đoser mu je tada najavio sljedeći susret, u koji uopće niti jedan od njih dvojice nije sumnjao.
Jedva suzdržavajući suze, kao da se sve jučer dogodilo, prepričavaju tako njegovi prijatelji prebirući po brojnim sjećanjima neke sretne, zajedničke dane. Đoser nije bio osoba koja ide ka smrti, već je upijao život do posljednjeg daha.
Iako ove značajne datume obilježi mali krug najbližih, emocije koje oni osjećaju širi se i izvan ovog kruga, uvjereni su Đoserovi prijatelji. To je energija koja dopire do cijele zajednice; od onih koji su ga poznavali, do onih drugih koji ga poznaju samo po čuvenju.
Naša zajednica ne smije zaboraviti, a naši mladi moraju znati kakve su veličine živjele u našem "malom" gradu, unisonog su mišljenja. Jer, kako drugačije sačuvati spomen, osim da za trenutak zastanemo, uzdignemo se iznad površnosti koju svakodnevno užurbano živimo i poklonimo se onima koji više nisu s nama.