predsjednik udruge Naš San Njihov Osmijeh
Igor Loparić: U jednom sam trenutku shvatio da ne možemo spasiti svih
(Foto Arhiv Ponos Hrvatske)
Dok razgovaramo s Igorom Loparićem, predsjednikom humanitarne udruge Naš San Njihov Osmijeh, oteo nam se komentar da ga, ukoliko raj postoji, tamo zasigurno čeka mjesto u prvom redu. Ali Loparić u raj ne vjeruje, i svoju dugogodišnju te, najvažnije, isključivo volontersku aktivnost ne provodi kako bi si osigurao mjesto na nebeskom svodu. Niti ga, saznajemo dok nam ističe najvažniju usvojenu lekciju u ovih 15 godina djelovanja, mori ona Schindlerova muka da bi mogao postići i više nego što je.
Ponos Hrvatske
- U jednom sam trenutku shvatio da ne možemo spasiti svih. Da, nažalost, ne možemo pomoći ni većini. Morao sam prihvatiti da nekad jednostavno moram reći ne.
Da imam ženu i djecu kojima se moram posvetiti, da imam svoje probleme, da moram slušati vlastito tijelo kad mi govori da više ne može, kaže nam Loparić dok se prisjeća humanitarne akcije "Slušaj svoje srce", tijekom koje je u 29 dana obiteljima diljem cijele Hrvatske darovao 4 tone hrane pa dobio temperaturu čim se vratio kući. Za to je nagrađen priznanjem Ponos Hrvatske, nakon čega je sama udruga, reći će nam kasnije, kao u kakvoj čaroliji, odmah dobila dugoočekivano, decentno skladište za pohranu tone darivanih namirnica.
Udruga Naš san njihov osmijeh nastala je 2010. godine na inicijativu samog Loparića te Kristine Pulić i Dejana Peranić, a zadnjih osam godina u upravnom odboru, uz njega, djeluju Danijela Grubiša Košara te Emil Spada. Humanitarnih akcija, kako u protekloj 2024., tako i u ovoj 2025. godini, ne nedostaje. Uz cjelogodišnje prikupljanje namirnica i higijenskih potrepština, najviše smo se dotakli nove akcije "Stan za lakši san", za koji su na nedavnom božićnom koncertu u INK dobili donaciju od 6.300 eura, te Lopariću osobno najdraže "More ljubavi", kada na kupanje u Istru ljeti pristižu djeca iz cijele Hrvatske, BiH i Srbije.
Nije to ni približno kraj dodatnim aktivnostima; tu su još i akcije dijeljenja (i sprječavanja bacanja) hrane pred istekom roka, prikupljanja povratne ambalaže, drva za ogrjev, mesa iz mesnica, kupnje školskih knjiga i udžbenika, kuhanja za starije i potrebite, provođenja likovnih radionica, besplatnih pravnih savjeta te besplatno šišanje korisnika. Svoj rad također koordiniraju s ostalim akterima na pulskoj humanitarnoj sceni, od Grada Pula i Crvenog križa, do udruge FB Puljani humanitarci, udruge Sv. Vinka Paulskog, udruge INSTITUT te udruge ISTRA.
Loparić i utemeljitelji su se, kaže, u samom početku dogovorili da od udruge neće imati nikakve financijske koristi.
- Odmah smo se složili da nitko neće biti na plaći. Imali smo osjećaj da bi u protivnom propali nakon tri mjeseca. Krenule bi rasprave tko koliko zarađuje i došlo bi do sukoba. Ovako je sve na volonterskoj bazi pa koliko odradimo, odradimo. Tako se odnosimo i prema drugim volonterima. Često me zovu i ispričavaju mi se da nisu nešto stigli odraditi, ali mi od njih ne tražimo da su stalno tu i to im stalno napominjemo, svjesni smo da i oni imaju svoje obitelji i obaveze.
Dovoljno nam je da jednom tjedno uspijemo skupiti desetak ljudi koji mogu izdvojiti sat ili dva, jer onda se može napraviti zaista puno. I mogu reći da smo to i postigli. Godinama smo se borili sa skupljanjem volontera, ali sada smo skupili odličnu ekipu koja zaista može sve. Da me pitaš koji nam je najveći problem, rekao bih da ga nema. Donacije pristižu, skladište je krcato i zapravo nam jedino treba više vremena, ali njega ionako nikad nema dovoljno, zaključuje Loparić.
"Doći ću s pištoljem i ubiti te"
Ipak, nastavlja, određene poteškoće i dalje postoje. Volontere mu je najteže skupiti za akcije u trgovačkim centrima, kada mu se za prikupljanje namirnica javlja uglavnom istih troje ili četvero ljudi. Budući da prikupljanje traje od 9 ujutro do 8 navečer bilo bi, dodaje, dobro kad bi ih došlo još bar nekoliko.
Razlog manje zainteresiranosti vidi u činjenici da se radi s ljudima, što uvijek sa sobom nosi određene izazove. Ponekad se dijele i letci pa prolaznici znaju pomisliti da se radi o kakvoj inicijativi ili političkoj kampanji. Ne manjka ni neugodnih, a katkad i opasnih iskustava, od kojih nam je jednu prepričao.
- Bilo je to unazad 15 godina, prikupljali smo namirnice ispred Puljanke na Vidikovcu. Namještao sam štand ispred trgovine i pojavio se neki tip koji je počeo nešto gunđati. Govorio je da je njega država uništila, počeo se živcirati i prijetiti da će otići kući po pištolj i ubiti me.
I zaista, vratio se. Stajao je pored nas, ponovo nas nešto optuživao, a smirio se tek kad sam njemu sklepao nekakav paket s namirnicama i poklonio mu ih, kazao nam je.
Zamorna je i neizostavna birokracija, odnosno činjenica da svaku primljenu ili darovanu namirnicu moraju unijeti u sistem.
- Svaki gram proizvoda koji dobijemo ili poklonimo moramo evidentirati i to zna biti zaista naporno. To smo si olakšali akcijom "Jedni za druge", koju provodimo otkad smo pokrenuli udrugu. Cijelu godinu prikupljamo namirnice i higijene, ali od rujna pa sve do Božića traje baš akcija. Zaista skupimo puno toga, tijekom prosinca imamo i po 10-15 donacija dnevno.
Evo, već je siječanj, a mi i dalje moramo otići po neke donacije koje još nismo stigli pokupiti. Sad smo u procesu bilježenja svega, ponekad ostanemo u skladištu do 2 ujutro.
Ali jednom kad ga nakrcamo, nekoliko smo mjeseci mirni i ne moramo brinuti da nam neke namirnice fale, jer zaista imamo svega. Zaista, u ovih 15 godina nismo nikad stajali dobro kao što stojimo sad. Vjerujem da je to sve rezultat rada, koji ljudi prepoznaju i na neki način te nagrade.
Nisam sasvim siguran, ali dao bih ruku u vatru da smo udruga koja prijavljuje najviše humanitarnih akcija u Hrvatskoj. Nema te udruge koja će se toliko puta boriti sa svom tom papirologijom, s otvaranjem posebnog računa za svaku akciju i ostalim komplikacijama, kaže Loparić i ističe da Naš San Njihov Osmijeh ovisi isključivo o donacijama. Nekada su, dodaje, dobivali financijsku potporu Grada Pule, ali su u međuvremenu od toga odustali.
Život u Fiat Puntu
- Ne vidimo više smisao u prijavama za natječaje kad ćemo se najviše baviti birokracijom. Sredstva se uvijek dijele na puno udruga i jednokratne su. A mi smo već okupili toliko dobrih ljudi da, s oproštenjem, te 2 tisuće eura možemo skupiti jednim statusom na Facebooku, ističe Loparić.
Grad Pula je bio taj koji im je na koncu i osigurao prostor, ali tek nakon što je Lopariću uručena nagrada Ponosa Hrvatske.
- Godinama smo bili u prostoru koji je bio premalen i gdje je bilo puno vlage, što nije bilo dobro za namirnice koje bi tu skladištili. Nudili su nam neke prostore, ali ništa prihvatljivo. Jednom sam obišao prostor koji je nekad bio automehaničarska radnja s onom rupom u podu, pa sam im rekao da me više ne zovu ako neće nuditi nešto prikladno. Čim sam dobio nagradu, javili su se i dobili smo prostor, kaže nam.
S akcijom "Stan za lakši san" udruga je započela unazad pola godine. Cilj im je, kako nam kaže Loparić, bio pomoći barem jednoj obitelji s plaćanjem stanarine. Danas pomažu čak sedam obitelji, na koje se svaki mjesec raspoređuje cjelokupni iznos od 2.000 eura, kojim uspijevaju pokriti i više od pola stanarine.
- Problematika plaćanja stana nije nešto novo, a srž problema nastao je unazad 2-3 godina kad smo počeli dobivati veliki broj poziva za pomoć, a ubrzo smo shvatili da i druge udruge imaju istu problematiku. Cilj nam je da donatori otvore trajni nalog i na mjesečnoj razini doniraju neki minimalni iznos od recimo 5 eura.
Većinom pomažemo samohranim obiteljima, najviše samohranim majkama. Imali smo nedavno slučaj majke s četvero djece koja nije mogla naći stan ispod 800 eura. I to je samo za stan, a di su tu još i troškovi vrtića, knjiga, marendi, izleti. Nema šanse da žena to sve sama pokrije.
Doslovno svaki drugi dan dobijemo poruku novih obitelji koje traže istu pomoć, ali ako ih uzmemo još, jednostavno nećemo moći pokriti svih, kaže Loparić i napominje da se tu ne radi samo o socijalno ugroženim obiteljima te navodi primjer jednog para kojem je izgorio čitav stan netom nakon što su ga renovirali.
- Jako je tanka granica između nekoga tko uspijeva izaći na kraj i nekoga tko ne može. Dovoljna je jedna takva nesreća, a i manje od toga. Da jedan od roditelja izgubi posao, i plaćanje stanarine već postaje ozbiljan problem, ističe i dodaje da je problem u tome što se ljudi često javljaju prekasno, kad ih stanodavac zbog neplaćanja već želi izbaciti na ulicu. U takvim, hitnim slučajevima znaju obiteljima pomoći jednokratnom uplatom.
- Bio je jedan slučaj koji nas je sasvim zatekao. Peteročlana obitelj nekoliko je mjeseci živjela u Fiat Puntu. Znali smo ih od prije jer smo im darivali neke namirnice, ali nismo imali pojma da žive u autu. Ostali su na jednoj plaći jer majka zbog djece više nije mogla raditi noćne smjene i jednostavno si nisu mogli priuštiti stan.
Bilo je toplije vrijeme pa su se tuširali u jednom kampu, a navečer bi otišli negdje u šumu i tamo prespavali. Čak ih je policija nekoliko puta zaustavila, tako da je bila upoznata s problemom.
Njima smo pomogli jednokratnom uplatom od 2 tisuće eura kad su našli stan, što je bilo dovoljno za skoro dvije stanarine i polog. Uspjeli su se osoviti na noge i danas imaju gdje živjeti, pa možemo reći da je taj problem riješen, ispričao je Loparić.
Puno more ljubavi i djece
Najveće zadovoljstvo ipak nalazi u akciji "More ljubavi", u koju, kako sam priznaje, daje čitavog sebe.
- Djeca iz cijele Hrvatske, BiH i Srbije dolaze nam ovdje na ljetovanje. Mnogi od njih nikada prije nisu ni vidjeli more, i predivno ih je vidjeti dok se zadovoljno brčkaju u nekom plićaku. Dolaze s roditeljima, a mi im osiguramo smještaj po cijeloj Istri (Pula, Rovinj, Bale, Umag, Rabac itd.) i neke aktivnosti.
Bude lijepo jer nam se javljaju ljudi koji su voljni pomoći, neki nude svoje objekte za smještaj, drugi ih odvedu na pizzu ili sladoled, u Family parku u Medulinu nam daju besplatne vožnje na ringišpilu, mi im napravimo roštilj na Fratarskom, organiziramo im školu plivanja. Tako da nije da dođu ovdje i budu prepušteni sami sebi. Mnogi od njih se žele vratiti, pa imamo obitelji koje nam dolaze već godinama, kaže.
Dok nam priča o akciji shvaćamo da to nije nekakav jednotjedni kamp u kojem ugoste desetoro djece. Prošlo je ljeto Istru posjetilo 126 djece, a pretprošlo njih čak 223 (dvjesto dvadeset i troje)! Čak i za strpljivi tim udruge ta je brojka ipak bila previše, pa su je odlučili smanjiti. Dok se prisjeća tog "ljeta u kojem nije imao život" Loparić se odmah hvata za glavu.
- Jedni promaše cestu pa se izgube, drugi stignu u Pulu u 3 ujutro, treći, četvrti i peti zapnu u gužvi na autocestama pa im se dolazak oduži satima. A mi moramo otići do njih da nam potpišu dokumente.
Imali smo i neugodnih iskustva. Jednom nam je došla majka s dvoje male djece koja je doživjela epileptični napad, nakon kojeg smo shvatili da je kod kuće zaboravila terapije koje je morala popiti pa smo nažalost morali i skratiti njihovo ljetovanje i vratiti ih ranije kući.
"A gdje je Forum"?
Takvih priča ima mnogo, ali nisu sve njegove anegdote sretne. One mnogobrojne tužne priče, kaže, ipak čuva za sebe. Jad i bijedu koju je vidio putujući Hrvatskom uspoređuje s Istrom pa dodaje da ovdje zaista živimo kao u raju. Bavljenje humanitarnom udrugom je nešto što iziskuje gomilu strpljenja, odricanja i razumijevanja, a postoje i korisnici koji pokušavaju izigrati sistem ili kojima se treba posebno posvetiti.
- Nažalost, postoje i roditelji kojima se moraju pojašnjavati neki osnovni pojmovi. Ili oni koji očekuju da ćeš im sve napraviti ti. Evo nedavno mi se jedna osoba obratila i tražila pomoć pa sam joj rekao da može ispuniti formular, dostaviti ga u Centar za socijalnu skrb i na taj način dobiti financijsku pomoć. Pitala me gdje je centar, a ja sam joj rekao da se nalazi na Forumu.
Sljedeće je pitanje bilo: a gdje je Forum? I takvih je primjera jako puno, tako da nekad zaista treba imati strpljenja. Takvi ljudi imaju djecu i to je ono što nas gura naprijed. Korisnike također i "provjeravamo" zajedno s drugim udrugama kad nam se obrate. To je jednostavno nužno jer se prije znalo događati da ljudi dobivaju pomoć od nekoliko udruga istovremeno. Sad je pravilo da ako, recimo, dobivaju pomoć od nas, onda je ne mogu dobiti i od drugih. Isto tako u grupi iznesemo slučaj kako bi se s ostalim udrugama dogovorili tko će slučaj preuzeti.
Ponekad se nekoj osobi i obitelji treba posebno posvetiti pa ih preuzimaju udruge koje imaju zaposlene na puno radno vrijeme, zaključuje Loparić te dodaje da se sav trud ipak na kraju isplati, i prepričava nam slučaj jedne obitelji u Slavoniji kojoj je odnio hranu u sklopu akcije "Slušaj svoje srce". Čim je ušao u kuću, do njega je dotrčao trogodišnji dječak i odmah mu sjeo u krilo. Toliko ga je zapanjio da je, kaže, na odlasku obećao majci da će im na neki način nastaviti pomagati.
- Jednom smo ih doveli na more u sklopu akcije More ljubavi, i nastavili su dolaziti. Danas smo obiteljski prijatelji. Evo, baš mi se jučer javio njegov stariji brat i pohvalio mi se da je napunio 18 godina. Divno je pratiti kako ta djeca rastu, zaključuje.
Nakon dugog i ugodnog razgovora s Loparićem gasimo diktafon i odlažemo laptop. Dok razgovaramo o brodovima, nogometu i trčanju, potvrđuje nam se dojam koji smo o njemu stekli od početka: da pred nama nije nikakav svetac, nego običan čovjek, koji se zna ražestiti, opsovati, koji ima svoje mane i svakodnevne probleme.
Već pospan ("u nekim godinama sam, spava mi se u 9 i pol") uzima račun i inzistira na plaćanju. Da je više takvih običnih ljudi, ipak bi živjeli u boljem svijetu, zaključujemo dok gledamo kako ostatak novca ubacuje u malenu plastičnu kutiju za donacije na kojoj piše: Naš San Njihov Osmijeh.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
