zrcalo vremena
Od redovničkih hospitala do perjanice zdravstvene ustanove u Istri: Fragmenti povjesnice Opće bolnice u Puli
Ospedale Provinciale (Privatna arhiva)
U srednjem vijeku u Puli su se osnivali redovnički hospitali. Između 7. i 12. stoljeća poznati su benediktinski i franjevački hospitali, a u 12. stoljeću templari su u najvećem istarskom gradu osnovali hospicij za siromašne i stare bolesne osobe. Godine 1357. hospicij je premješten unutar gradskih zidina, pored Kaštela, i tu djeluje sve do 1842. godine, kada je preseljen u sadašnju Ulicu Sergijevaca.
Za vrijeme francuske vlasti 1807. godine utemeljena je vojna bolnica u Vodnjanu koja je pokrivala i područje Pule, te nastavila s radom i u vrijeme austrijske vlasti do 1894. godine.
Godine 1861. za potrebe vojske i ratne mornarice sagrađena je u novoj gradskoj četvrti, Sv. Polikarpo, suvremena bolnica K.u.K. Marinespital. (Danas namijenjena potrebama pulskog Sveučilišta).
Godine 1875. radi uređenja grada srušena je Gradska bolnica u Ulici Sergijevaca, a istodobno sagrađena nova iza amfiteatra, neposredno uz današnju crkvu Sv. Antuna. Sastojala se od tri odjela: Interna, Kirurgija i "sifilitični", te nekoliko ćelija za duševne bolesnike, kapaciteta oko 165 postelja.
Gradska bolnica na podnožju Sv. Mihovila
Zbog rastućih potreba grada na podnožju brežuljka Sv. Mihovila sagrađena je nova gradska bolnica paviljonskog tipa s osam zgrada i ukupnog kapaciteta oko 300 kreveta. Utemeljeni su odjeli Interne, Kirurgije, Infektologije, Psihijatrije te zasebna Patologija, Apoteka i Dezinsekcij.
Gradska bolnica 1904. godine dobila je regionalni značaj (provincijska bolnica). Godine 1908. izgrađena je nova zgrada Kirurgije a 1925. godine priključena je bolnici zgrada Kuće milosrđa za nezbrinute i starce u koju su smješteni Ušni, Očni, Kožni i venerični odjel, te Psihijatrija smješta u zgradu u kojoj je i danas. Između dva svjetska rata izgrađena je zgrada za pacijente boljih platežnih mogućnosti, tzv. Casa paganti.
Neposredno po završetku rata, 1945., kapacitet bolnice Santorio Santorio iznosio je 500 postelja, a prema nekim izvorima do 700 postelja. Tada je u bolnici radilo devet liječnika, tri studenta medicine te 70 bolničara, sestara i ostalih radnika.
Liječnici i širenje kapaciteta
Nakon odlaska Angloamerikanaca Ministarstvo zdravlja NR Hrvatske upućuje u Pulu u rujnu 1947. godine prvu ekipu od 16 liječnika, jednog farmaceuta, četiri medicinske sestre, jednog rtg tehničara i dvije bolničarke. Oni zajedno s 34 preostala radnika i službenika pulske bolnice uspostavljaju bolničku i vanbolničku zdravstvenu službu.
Polovicom pedesetih godina proširuje se i adaptira zgrada Zaraznog odjela koji je otvorena kao novi odjel 1958. godine. Spajanjem Opće bolnice i Doma narodnog zdravlja u Puli 29. prosinca 1961. godine osnovan je Medicinski centar Pula. Do tada je zdravstvo Pule postiglo značajne rezultate i postaje istarsko zdravstveno središte.
Polovicom 1975. godine izgrađena je nova zgrada na sjevernom rubu bolničkog kruga radi smještaja Transfuzije, Bolničke ljekarne i Hitne medicinske pomoći. Godine 1979. predana je na upotrebu velika zgrada Rodilišta i ginekologije, građena sredstvima samodoprinosa građana Pule.
I zgrada Dijagnostike građena je sredstvima samodoprinosa građane. Gradnja je počela 1989. godine i početkom 1992. useljeni su i započeli s radom Radiologija i Djelatnost za laboratorijsku dijagnostiku.
Liječnici u Domovinskom ratu
Od 1991. godine, kada je počeo agresivni rat, pred Ustanovu i djelatnike pojavili su se brojni veliki zadaci u bitno otežanim uvjetima: prestanak rada Vojne bolnice, ustrojem državnih granica pacijenti iz zapadnog dijela Istre prestaju koristiti usluge u bolnici u Izoli, a u izvjesnoj mjeri i u Ljubljani.
Predsjedništvo Hrvatskog liječničkog zbora Istre u listopadu 1991. godine uputilo je poziv svojim članovima da se nesebično založe u obrani domovine. U Domovinskom ratu sudjelovali su mnogi bolnički liječnici, medicinske sestre i drugi djelatnici, gotovo na svim bojištima širom zemlje, a više od stotinu osoba nagrađeno je Spomenicom Domovinskog rata i drugim odličjima. JA i osoblje Vojne bolnice napuštaju bolnicu u studenog 1991. godine.
Dana 10. lipnja 2005. godine ministar zdravstva Neven Ljubičić i župan Ivan Jakovčić potpisali su Sporazum o izgradnji nove Opće bolnice Pula.
Izgrađena nova Opća bolnica
Dugo očekivana izgradnja Opće bolnice u Puli počela je početkom 2015. Dovršetak je bio planiran početkom 2018. godine, no taj se rok produljio: bolnica je svečano otvorena u listopadu 2022. godine. Tada je ravnateljica dr. Irena Hrstić izjavila: "Ovu bolnicu gradilo je svih 1.300 ljudi, a ne jedna osoba, jer smo svi, barem u jednom dijelu, bili u to uključeni".
Suvremena stacionarna bolnica ima deset operacijskih dvorana i deset postelja u šok-sobama, rađaonica s tri boksa i jednom operacijskom dvoranom za hitne slučajeve, prva pomoć sa 16 postelja, patologija s tri stola za obdukciju, bolnička ljekarna i laboratorij, zatim dnevna bolnica sa 71 posteljom, dvije operacijske dvorane za tzv. dnevnu kirurgiju te poliklinike s 80 specijalističkih timova i 47 liječničkih ordinacija. Osim toga, pod istim krovom su i nuklearna medicina te gama-dijagnostika, fizikalna medicina i Centar za dijabetes i onkologiju.
Geppino, liječnik heroj
Na kirurškom odjelu pulske bolnice, koja je od osnutka više puta mijenjala ime: Ospedale commune, Ospedale provinciale, Ospedale Santorio Santorio, Opća bolnica, Medicinski centar, radilo je nekoliko jakih ličnosti. Na početku poraćja najpoznatiji je Giuseppe (Geppino) Micheletti, uzdignut na razinu heroja, koji je doživio obiteljsku tragediju u eksploziji na Vergaroli.
Giuseppe Micheletti liječnik-kirurg, primarijus pulske bolnice Santorio, preminuo je 8. prosinca 1961. godine. Rođen u Trstu 1905. godine, školovao se u Perugi i Padovi, a njegova pulska epizoda doživjela je svoj vrhunac požrtvovnosti i profesionalizma kada je nesebično pomagao ozlijeđenima u eksploziji podmorskih mina na Vergaroli, iako je i sam pritom izgubio obojicu sinova – Renzo (6) i Carlo (9).
Te je ljetne nedjelje tragedija u Puli odnijela 65 (imenovanih) života. Uslijedio je veliki egzodus. Doktor Micheletti također je napustio Pulu u rujnu 1947. zajedno sa suprugom Jolandom Nardini, koja će proživjeti punih 99 godina.
Samo deset dana nakon tragedije, 28. kolovoza 1946. godine, Gradsko vijeće Pule dodijelilo mu je odličje za zasluge. Italija mu je 1947. godine dodijelila Srebrno odličje za civilne zasluge, u Trstu mu je posvećena spomen ploča 2008., a u Puli mu je 2007. godine postavljena ploča uz spomenik žrtvama eksplozije na Vergaroli pored pulske katedrale.
Carravetti zamijenio ubijenog Pepija
Akademik Robert Matijašić u istarskom kalendaru Jurina i Franina 2025. piše o javnosti manje poznatom kirurgu Mariju Carravettiju. U Puli je radio od 1938. do 1947. Rođen u Napulju, službu ravnatelja i primarijusa kirurgije bolnice u Puli preuzeo je, kako piše akademik Matijašić, od Ortensija Pepija, koji je preminuo 17. siječnja 1938. godine od posljedica ranjavanja vatrenim oružjem. Atentator je bio suprug Pepijeve pacijentice koja je nekoliko mjeseci ranije preminula na Kirurgiji tijekom ili nakon operacije. Atentator si je sam presudio hicem iz revolvera.
Pulske novine pomno su pratile tu epizodu crne kronike.
Corriere Istriano 5. siječnja 1938. godine piše: "Jučer se (dakle 4. siječnja) oko 15.10 prof. Ortensio Pepi, primarijus kirurgije, kretao prema bolnici, kad ga je pokraj Tehničke škole zaustavio Ernesto Lizzul (53). Nakon što mu je uputio nekoliko riječi, uperio je u njega revolver i ispalio tri hitca, od kojih su ga dva pogodila u donji dio trbuha. Žrtva je učinila nekoliko koraka, a zatim se srušila. Prolaznici su mu pohitali u pomoć i odmah je automobilom prevezen u bolnicu.
Prof. Pepi, koji je odmah prepoznao vrlo teške ozljede, zatražio je da se pozove kolega prof. Oliani iz Trsta, a zatim je izgubio svijest. U 18.15 je prof. Oliani, doputovavši iz Trsta, započeo operaciju, koju su sa zebnjom pratili svi liječnici, a i brojni gradski uglednici, s njegovom ekselencijom prefektom na čelu. Prof. Oliani je utvrdio četiri perforacije tankog crijeva, i jednu na kolonu te je morao obaviti dvije resekcije, a uz kisik, dobio je i četiri transfuzije krvi. Oko 21 sat operacija je bila završena, ali, iako je ona potpuno uspjela, stanje prof. Pepija bilo je tijekom noći vrlo teško".
Novinari su saznali da je atentator bio mehaničar u Arsenalu, da je imao 53 godine, iz Pule ili okolice. Trinaest godina prije, tj. 1925., kao 40-godišnjak emigrirao je u Francusku, ali se vratio 15 mjeseci prije kobnog događaja sa suprugom Marijom (49), kako bi ponovno vidio majku. Tri mjeseca prije kobnog 4. siječnja, dakle početkom listopada, supruga mu je – kaže novinski tekst – bila hospitalizirana kako bi bila operirana, nakon čega je preminula.
Ravnatelji i kirurzi
Ravnatelji u pulskoj bolnici bili su: Irenko Srdoč 1993.; Feručo Milotić 1993.; Irenko Srdoč 1993.-1998.: Livio Matošević 1998.; Lems Jerin 1998.; Irena Hrstić od 2013.; Andrej Angelini od 2024. godine.
Među poznatijim kirurzima u pulskoj bolnici djelovali su Ivan Matejčić (Pazin, 1916. – Pula, 2001.), koji je preživio konclogor Dachau, a 1962. godine imenovan je voditeljem kirurškog odjela.
Doktor Mario Glavaš u Medicinskom centru u Puli od 1980. do 1994. godine bio je predstojnikom Djelatnosti za kirurške bolesti. Doktorirao je na Medicinskome fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Dragovoljac je Domovinskog rata.
Vrsni pulski kirurg bio je Vilijam Bilić (1954.-2005.)., koji je od 1990. godine bio voditelj pulske traumatologije, a krajem svibnja 2005. imenovan je rukovoditeljem Djelatnosti za kirurgiju. Aktivan je bio u Hrvatskom traumatološkom društvu te je jedan od osnivača Hrvatske donorske mreže. Bio je sudionikom Domovinskog rata, član sanitetske ekipe "Igle", koji je s postrojbama specijalne policije prošao je niz bojišnica. Posthumno mu je objavljen priručnik o povijesti kirurgije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
