Ljeta Gospodnjega 1331. pulski komun gubi svoju autonomiju istjeravši »vječne narodne kapetane« iz domaće obitelji Castropola, u korist Venecije. Mletačka je republika tada bila sila u uzrastu i Puljani su mogli kroz nekoliko generacija primjetiti kako je sve više susjednih komuna, od 12. stoljeća, prihvaćalo njihovu upravu. Pula, koja je u tom trenutku bila zapravo na vrhuncu svojeg srednjovjekovnog razvoja, računala je možda da će im služiti Serenissimu donijeti više sigurnosti i blagostanja. Ipak, već od prethodnog stoljeća, mletački su trgovci dobili čitavu jednu pulsku četvrt na korištenje, što je neke uvjerilo u moć trgovine. Činilo se kao dobar »deal«; Castropole, feudalni sluge Akvilejskog patrijarha, istjerani - napredni Venecijanci i moderno doba, na pomolu.

I dakako, netom nakon mletačkog preuzimanja vlasti, sve se činilo u redu na oko petnaestak godina. Presvjetla republika Sv. Marka nije oduzimala komunalna prava, već se naoko zauzimala za poštivanje lokalnih statutarnih odredaba, a lokalni patricijat, mahom je mogao opstati. Sjaj koji je Pula stekla tijekom proteklih stotinjak godina, činio se da će samo rasti, i da će grad postati jedan od bisera Jadrana.

Ples mrtvaca

Ali, isto kao što vlast prekomorske Republike znači da su Puljani politički bili vezani za njezinu sudbinu – njeni su neprijatelji bili sada i neprijatelji Pule, i trgovina ima i svoje mane. Došle su i ‘40-te godine, i valja pogledati što se zbiva na Krimu. Mongolske horde su opsjedale genoveške trgovačke kolonije na Crnom moru, a sa sobom su nosili kugu. Sada je već mit da su Genovežani, koji će u ovoj priči manje no Mlećani biti zlikovcima, na svojim brodovima, prenijeli Crnu smrt u Europu. Dovoljno je bilo da se nekoliko mornara ili štakora iskrca u neki mediteranski grad, da se ubrzo pošast proširi po čitavom kontinentu.

Dana 7. veljače 1348., nekoliko mjeseci prije pojave kuge u samom gradu, Puljani iznose molitvu Kristu i zaštitniku grada, Sv. Tomi, za svoj grad i providura, Andreu Morosinija; da se obdrži u miru komuna, bez skandala (tada je bio kratak rat između Venecije i Mađara). U rujnu ili listopadu, Crna smrt je u Puli.

Srednjovjekovno viđenje pomorske bitke (Froissart)

U zbijenim i gusto naseljenim gradovima i gradićima srednjovjekovlja, ozidanih zbog prijetnji od izvana, pestilencija se širila bez stanke. U doba kada je medicina tek bila negdje na granici magije, a bolesti, mislilo se, širile se mijazmima; isparavanjima lošeg i smrdljivog zraka, nije bilo moguće shvatiti što je kuga – kako uspije zaraziti skoro svih. Pa ipak, oni predostrožni, ubrzo su krenuli bježati od masa, povlačiti se u ljetnjikovce, na osamu. Tako je nastalo djelo Giovannija Boccaccia, u kojem se zapravo skupina mladih ljudi skriva daleko od grada, u kontroliranom ambijentu, s malo ljudi, i »čeka« da epidemija prođe.

Umiralo se hametice, i smrt nije štedjela ni bogate, ni moćne. Novorođenčad, starci, virilni vitezovi, svi su bili jednaki »pred Bogom« u tim trenucima. U južnoj Puljštini, u Poreštini, Crna je smrt oduzela mnoge, nebrojene živote. Uništila je desetke sela i selišta. Od moćnih utvrđenih mjesta učinila sablasno prazne gradove, a polja, nekoć obrađena i plodna, od nemara su postala malarične lokve. To su one scene o kojima možemo čitati u kasnijim opisima Pule i drugih mjesta u priobalju, gdje nitko, pa niti oni koji su dobivali zemlju, samo da bi ju obrađivali, nije htio živjeti. To su one scene koje viđamo na raznim plesovima mrtvaca diljem Europe.

Velika je kuga, koja je trajala samo nekoliko godina, od 1348. do otprilike 1450. godine, oduzela Istri cvijet mladosti, i pretvorila ju u pustopoljinu koja se oporavljala dugi niz stoljeća. Ali, kako uvijek biva među ljudima, to je nekima dalo i povod da, čim se oni oporave, krenu u ratove i palež.

Pa dok su Genovežani bili prvi koji su kugu dobili i rasprostranili (ako ćemo po toj verziji priče), među prvima su se i oporavili. Već pet godina nakon kuge, glavni rival Mletačke republike kreće u ofanzivu. Već 1354. su genoveške galije u istarskim vodama – Istra je u ovom ratu, pokrenutom zbog trgovačke dominacije na Istoku, postala »tragos« – žrtveno janje.

Prva pljačka

Admiral Paganino Doria s dvadeset galija dolazi pred Pulu, koja mu nije mogla odoljeti. U kratkoj, ali strašnoj epizodi o kojoj se ne zna puno, grad je opljačkan i njegove zidine srušene. Nakon kuge, grad se nije mogao, a možda niti pokušao dugotrajno braniti. Nakon Pule, Genovežani su se uputili prema Poreču.

»Obrana zidina pala je pod moći oružja genoveške flote. Gorjela je lijepa pretorijska palača. Građani su se još uzalud branili, ulicu po ulicu, kuću po kuću. I kako je tada bio običaj, pobjednik, prije no što je skinuo zastavu s glavnih vratiju grada, i prije no što se uputio u pljačku, paleći gradski statut, krenuo je prema bazilici. Ukradena su tijela i mošti Sv. Maura i Sv. Eleuterija. Tako je Paganino Doria na vojne trofeje, stavio svete ostatke; narod je ostao potišten i smeten, tako da, u zanosu mašte, mislilo se da je pred tragovima krvi puštenim od strane genoveških čizama na mozaičkom podu, bilo za vidjeti i znakove božjeg gnjeva«, pisao je Bernardo Benussi o potresnoj epizodi pada i pljačke Poreča.

Poreč i Pula možda su se uspjeli i oporaviti od ovog rata, ali novi je rat sa Genovom izbio 1378. godine. U historiografiji, nazivamo ga »ratom za Choggiu«, ali što se nas tiče, mogao bi se jednako zvati i »ratom za Istru«. Genovežani nisu ovdje došli nužno osvajati, ali su ponovno krenuli u brutalnu pljačku i palež.

Mletačka galija

Genovežani, pod vodstvom Luciana Dorije su ušli u Jadran s kojih 25 galija 1378. godine, da bi uspjeli zauzeti i uništiti Šibenik i Trogir, gdje su stali neko vrijeme. Sljedeće godine, mletačka flota pod Vettorom Pisanijem sidri u Puli, a kada su viđeni crveni križevi genoveških galija negdje oko Pule, mletački admiral kreće u napad. Zametnula se bitka oko Fažanskog kanala. Mlećani su ondje potučeni, mada je pao genoveški admiral Doria. Mletačka flota bježi u Veneciju, a Pisani je stavljen u zatvor. Nova je genoveška flota krenula prema samom mletačkom zaljevu, gdje se odvijao glavni rat. Pala je Chioggia, u blizini Venecije, ali Genovežani nisu uspjeli ondje opstati. Grad je osvojen nakon jedanaest dana, bez pretjeranih komplikacija, zahvaljujući i intervenciji trupa Francesca da Carrare, a Veneciju je obuzeo teror skorog kraja jer je sada laguna u potpunosti bila u rukama Đenovežana, a Mađari su opsjedali Treviso, pa je požurila poslati svoje veleposlanike Pietru Doriji kako bi zatražila mir. Đenoveški admiral, međutim, nije im predložio prihvatljive uvjete, prije poslavši i zahtjev da se predaju poznati brončani konji s bazilike svetog Marka. Sve se to činilo ponižavajućim, pa se Venecija vratila razmišljanju o ratu kao jedinom rješenju. Herojskim vojnim manevrima, laguna je ipak spašena devastacije, a genoveški admiral Pietro Doria umro od udarca bombarde (topa). Admiral Matteo Maruffo, pak, u povratku, ponovno gleda prema Istri, uz pomoć nekadašnjeg vlastodršca ovih krajeva, akvilejskog patrijarha.

Druga pljačka

U povratku iz te kampanje, padali su redom gradovi istarskog priobalja; neki su se vratili patrijarhalnoj vlasti. Od Trsta, Kopra, Milja, Umaga i Poreča, trag uništenja i pljačke se perpetuirao, da bi kulminirao s opsjedanjem i velikom pljačkom Pule u siječnju 1380. godine. Kapetan Gaspare Spinola sa svojim je genoveškim trupama prešao obranu grada, temeljito ga opljačkao, urušio zidine i otišao. Mir je potpisan 1381. godine.

Upravo je ta pljačka Pule ona o kojoj historiografija ne priča puno, ali se može smatrati trenutkom koji je slomio kičmu grada, zidina, i narodnog duha, ako ćemo tako. Mnogi su gradovi tijekom srednjeg vijeka opljačkani, ali ponekad su i potpuno poraženi.

U pljački Pule, nestalo je golemo bogatstvo, relikvije svetaca, ali i više od toga. U ovoj epizodi, u Genovu je odnesen simbol grada i Republike Sv. Marka – mletački lav. »Ovaj kamen na kojem figurira simbol Svetog Marka, prebačen je ovdje uslijed zauzimanja Grada Pule, od strane naših, 14. siječnja 1380. godine«, piše pod lavom koji je nekoć bio nad Porta Marina u Puli, a danas krasi lijevi bok crkve svetog Marka na rivi u Genovi.

(Snimio Srećko Niketić / Pixsell)

Dok je Poreč uspio iznjedriti povratak relikvija Svetih Maura i Eleuterija kada su se, 1934. godine, Istra i Italija našli u istoj državi, Pula nije bila iste sreće. Mada su nakon kraja Prvog svjetskog rata zatražili povratak mletačkog lava, administracija Genove nije bila voljna izvući iz zida taj slavni trofej. Ipak su dali jednu koncesiju – dali su napraviti kopiju lava i poslali je u Pulu. Nakon Drugog svjetskog rata, pulski su Talijani, bježeći pred novom upravom, 1947. odnijeli kopiju pulskog lava sa sobom. Sada je on u Museo Storico Navale di Venezia.

Otkako su Genovežani opljačkali i uništili Pulu, grad se krenuo raspadati, i postao onim mortorijem koji je poznat u kasnijim izvorima. Od nekoć slavnog i ponosnog grada, daljnji su putnici i došljaci u gradu vidjeli samo poljane grobova, močvare, zidine koje se urušavaju, i stanovništvo koje sve više opada. Od kojih 5.000 stanovnika, Pula postaje »Grad mrtvac« s oko 500-tinjak žitelja i tako preživljava dugi niz stoljeća, da bi tek još jednom zaživjela u rukama Austrije, koja ondje gradi arsenal i ponovno pretvara zaspali gradić u veliku luku.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke