RAJKO GRLIĆ: SVI KOJI PRAVE FILMOVE POKUŠAVAJU IZBJEĆI PULU Nitko ne voli doći u Pulu, izgubljeno je veselje!

foto Manuel ANGELINI

Renomirani filmski redatelj Rajko Grlić, uz to plodan scenarist, producent, intelektualac, pokretač Motovunskog filmskog festivala i sveučilišni profesor u Ohiu, a odnedavno i pisac, došao je na pulski Sajam knjige predstaviti svoje autobiografsko djelo "Neistražene priče", u izdanju Hena coma. U knjizi na jedinstven način spaja život i film, ispreplićući oko filmskih pojmova ključne životne događaje, biografske fragmente, sjećanja, anegdote, uspomene, priče iz režijske bilježnice i evidenciju o prijelomnim sudbinskim putovanjima jedne obitelji koju su društveni, politički i ratni prevrati nosili s jednog kraja svijeta na drugi. Da pulska publika cijeni ovog autora, prije svega njegov filmski opus ("Samo jednom se ljubi", "U raljama života", "Čaruga", "Karaule", "Ustav Republike Hrvatske"…) govori i ispunjeni Crveni salon na promociji autobiografije, kao i Kavana Mozart s 'Doručka s autorom', izravno prenošenog na Trećem programu HTV-a.

Kultno mjesto mladosti

S 15, 16 godina prvi je put došao u Pulu, Pula je kultno mjesto njegove mladosti. Godinu kasnije pobijedio je na 'Maloj Puli', otad je prošlo 55 godina.

Taj je festival, kaže, bilo ogromno veselje. Bilo je veselje i kad sam donosio i kad nisam donio filmove. Bilo je jasno da politika preko žirija kontrolira Pulu. Tako je bilo onda, tako je i danas. No, tada je film imao važno mjesto u hijerarhiji značenja, danas nema nikakvo značenje, a politika danas kontrolira Pulu iz razloga da se ne dogodi neki eksces. Njih dalje od toga ne zanima ni Pula, ni festival.

- Meni je žao da je pulski filmski festival mjesto koje svatko tko pravi filmove u Hrvatsko pokušava izbjeći. Nitko ne voli doći u Pulu! Stvorena je rigidna atmosfera koju je napravio taj momak koji to sad vodi, umjetnički ravnatelj (Zlatko Vidačković op. a.), Jednostavno je izgubljeno veselje. Kako je do toga došlo? To se mora pitati HDZ. Oni su stvorili tu rigidnost. Uvijek odvajam lokalnu pulsku organizaciju, koja je sjajna, od ideološke kape odozgo, od Vrdoljaka do danas. Ta nemaštovitost i ta ideologija koja se zadnjih godina sve više osjetila, više nego u onom režimu. To je ta tuga, nestalo je veselje, kazao je Grlić.

Periferna zabava

Kao 20-godišnjak otišao je u Prag, gdje je na prestižnoj filmskoj akademiji stekao redateljsko zvanje. U New Yorku je 1998. godine za interaktivnu filmsku školu "Kako snimiti vlastiti film", za koju je sam napisao scenarij, režirao i producirao, dobio nagradu za najbolji multimedijalni projekt. Prije Ohia predavao je na njujorškom sveučilištu, i to na prvoj godini, usput, na drugoj je predavao Spike Lee, a na trećoj Arthur Penn.

- Politika se prema kulturi ove zemljueponaša kao prema nečemu što je krajnje suvišno, a drži je pod kontrolom tek da ne bude skandala. Kultura je postala periferna zabava za one sa strane. Jeste li vidjeli predsjednicu da je došla na neku izložbu, je li neki političar izjavio da je pročitao neku dobru knjigu. Oni su digli ruke od kulture jer im o njoj ne ovisi politička karijera, kazao je Grlić.

-Filmovima s ozbiljnim pričama, kao što je "Samo jednom se ljubi", politika je pružala ozbiljan otpor, dok nije znala što bi s komedijama kao što je "U raljama života". Niti jedan političar, a tako je svugdje u svijetu, na zna kako uhvatiti humor; to je masa u ruci koja nije čvrsta, humor se ne može uhvatiti ni maltretirati. Komedije je teško maltretirati, zaključio je Rajko Grlić.

I otac i majka završili na Golom otoku

Na Golom otoku završio su i njegov otac i majka. "To je strašno traumatična i duga priča. O njoj se u mojoj kući nikad nije pričalo, kao ni u kućama drugih povratnika s Golog otoka. S ocem nikad nisam uspio o tome razgovarati jer je umro mlad, a mama je napisala knjigu "Sjećanja". Na mojoj majci i njenoj obitelji iskalilo se sve što se moglo dogoditi u 20. stoljeću. No, i moj otac i majka sve su progone preživjeli s nevjerojatnim veseljem i životnom energijom", istaknuo je Rajko Grlić. (Zoran ANGELESKI)