IVAN NINO JAKOVČIĆ - Zločesti dečko hrvatske politike

Teško da je Nino Jakovčić politici rekao svoju posljednju riječ. Ne ide to baš tako kako neki priželjkuju. Sa strašno naglašenim političkim erosom i karizmom izbornog pobjednika, Ivan Jakovčić je Feniks. Ustat će, pokušati uskrsnuti iz pepela bude li to htio

Kakav lik! Veljača 2018. Sastanak je dogovoren u njegovom Svetom Jurju. Netom je došao iz Bruxellesa, s nekog od beskrajnih zasjedanja u Europskom parlamentu. Dovezao se autom jer se boji aviona. Nalazimo se negdje oko podneva. Snijeg se otužno topi na jakom suncu. On izlazi iz kuće, stare, renovirane, kamene prizemnice s katom. Bosonog, u kratkim je bragešama, sav obrastao u čvrstu bradu. Naslonjen na slabašno stabalce spremno pozira. Da mu kažeš da se zbog efekta zavalja po mješavini blata i snijega, on bi to napravio. Još bi se sprdao na svoj račun – ono, koja sam ja budala! Ali opet bi to ponovio. U međuvremenu bi pogledao snimke, sugerirao još bolju pozu. To je naprosto on. Veliko dijete, enfant terrible hrvatske politike. Romantični regionalist, zanesenjak Istrom. Ivan Nino Jakovčić.

Provokativne ideje

Nikada nijedan istarski političar nije tako duboko penetrirao u državnu politiku kao što je to njemu uspjelo. Oblikovao je istarski regionalizam u jak pokret, na temelje postavljene od svojih prethodnika nadogradio je političke ideje sa svojim viđenjem stranke, Istre i Hrvatske. Podjebavao je službeni Zagreb s ponekad suludim i provokativnim idejama koje su Poluotok u njegovoj političkoj skici udaljavale od matice Hrvatske. Kad se drugi nisu usudili suprotstaviti Franji Tuđmanu i HDZ-u, kao izrazito nacionalističkom vođi i stranci, on je to učinio. Hrabro, iz njegove vizure na barikadi obrane politički ugroženog istrijanstva, znao je lupati po Velikom Vođi kao Maksim po diviziji. Tada shvatiš: kad se s Jakovčićem i ne slažeš, respektiraš ga. Ponekad je u svemu tome pretjerivao, dovodio u pitanje sve što je nama, malo žešćim Hrvatima sveto, ali je to radio odvažno i sa stilom. Pritom se nije ustručavao zamjeranja: desničarima je bio neprivlačan i neprihvatljiv kao mladiću punom novca i željnog ludog provoda stara, ofucana kurva. Da je dobio kunu za svako spominjanje svog imena uz muška i ženska spolovila, danas bi bio milijunaš. Svjesno je jedrio uzvodno, protiv prirodnih tokova, istražujući neke nove putove političkog avanturizma. Kroz to se vrijeme izgradio. Upravljao je IDS-om i Istrom, sjedio u Saboru, vodio Ministarstvo europskih integracija, šarmirao gdje god se pojavio. Razmetao se svojim poliglotstvom, lako sklapao korisna prijateljstva. Bio je zanimljiva, neobična pojava s čudnim modnim izričajima, čarapama na Paja Patka, naprimjer.

Bez daljnjega, Nino Jakovčić se uvijek zaluđivao nečim novim, avangardnim, često je trčao prebrzo, trošeći vrijeme unaprijed. Nije bilo malo situacija kad je baš zato ostao neshvaćen ili loše i krivo shvaćen. U tom kontekstu jedna logična i davno izrečena misao o preseljenju Uljanika iz gradske luke mogla bi mu osigurati neslavno mjesto u povijesti Pule, u koju bi mogao ući kao čovjek koji je vodio tajni projekt smišljenog zatvaranja i likvidacije Arsenala. Na nategnutoj i tendencioznoj platformi razmišljanja Jakovčić postaje političko-nekretninski predator, iako je više žrtva okolnosti. Jednog dana, kad se budu zbrajali i oduzimali bodovi kod izbora najistarskog političara stoljeća, Uljanik će mu zbog percepcije sigurno biti fleka, ali ne i prevelika mrlja na bogatoj karijeri.

U kolektivnoj svijesti ipak bi ga trebalo pamtiti, bez obzira na krahove i s Kaštijunom i s Brijuni Rivijerom, kao čovjeka koji je brendirao Istru i njenu autohtonost. Pronašao je neke točke i oko njih zavrtio seksi priču do te mjere da se Istra ostatku Hrvatske pričinila nevjerojatnom oazom mira, gostoljubivosti, prosperiteta i tolerancije. Zavaravanje nije potrebno pa treba otvoreno reći da je ovog posljednjeg bilo u doziranim količinama i samo prema istomišljenicima.

Veliki igrač

No, unatoč političkim greškama, forsiranju svojih nasuprot njihovih, unatoč nepotizmu i stvaranju odabrane kaste moćnih, nedodirljivih i privilegiranih, unatoč udarcima ispod pojasa što mu nije bilo strano, napravio je puno dobrog. Teško da je Nino Jakovčić politici rekao svoju posljednju riječ. Ne ide to baš tako kako neki priželjkuju. Sa strašno naglašenim političkim erosom i karizmom izbornog pobjednika, Ivan Jakovčić je Feniks. Ustat će, pokušati uskrsnuti iz pepela bude li to htio. Kao senator IDS-a uvijek će imati goleme kredite i povjerenje koje će mu ukazati oni uz čiju se bočnu suradnju uzdizao do političkog Olimpa.

Garda političara kojima je i on pripadao pregovarala je s takvima kao što su Vladimir Šeks i Ivić Pašalić. To je razina na kojoj se Jakovčić kretao. S Račanom, Budišom, Gotovcem i Mesićem, kojeg je kao predsjedničkog kandidata ismijao pa s njime opet bio na "di si Stipe", kreirao je Hrvatsku drugačiju od Tuđmanove. A da su istodobno, unatoč udaljenosti u stavovima, i Tuđman i on u nekim stvarima bili na pravim pozicijama. Ivan Nino Jakovčić je veliki igrač, političar kojeg se ne podcjenjuje, nikad mu se ne okreću leđa, ali ne zato što bi to mogao vidjeti kao priliku za kukavički napad, nego zato što će to shvatiti kao nepristojnost i nepoštivanje. A to ljudi poput njega ne vole.

U političku će mirovinu otići kad on to bude htio, a ne kad to netko drugi odluči. Trenutno se, nakon petogodišnjeg mandata europarlamentarca, još uvijek traži, procjenjujući kojim smjerom i kojim izazovima krenuti ususret. Nije ni slučajno ni beznačajno što su ga naručitelji ankete za istarskog župana stavili na poziciju jednog od favorita.