Umjesto da se kriminalizira kriminal, mi danas u Istri kriminaliziramo izrečenu riječ, što je sramotno, ponižavajuće za svakog slobodnomislećeg Istrijana, kaže Kajin
Damir Kajin (Snimio Milivoj Mijošek)
Prazna kanta Jupola, štruca kruha, malo bakalaja, kupovnog pršuta, sira, oko nas bačve vina. U blizini smo Buzeta, selo Kajini, u kući, odnosno konobi kod Damira Kajina, bivšeg saborskog zastupnika, bivšeg IDS-ovca, svojedobnog kandidata za predsjednika Hrvatske. U toj je kući rođen, u njoj je odrastao. Sada živi u Buzetu. Razmišljali su u obitelji da je obnove, možda i da se bace u turizam, ali Kajin kaže da bi trebalo uložiti puno novca, zato su i odustali. Preko puta je još jedna malena kućica, također u obiteljskom vlasništvu. Tu je, kaže, s bratom prije neki dan gledao rukometnu utakmicu Hrvatske i Argentine. Prati sport. Zapravo prati sve, politiku naravno najviše. "Ono protiv Danske je bila katastrofa, ali još je veća katastrofa bila protiv Argentine", kaže.
U čaše nam toči vino, njegovo. Brat i on ga rade. Imaju u blizini vinograd i malo vrta, sade i povrće, ono što im treba. Vina naprave više od tisuću i pol litara godišnje. Uglavnom malvaziju. Nije za prodaju, kaže Kajin, poklanjaju prijateljima. I nama je na kraju natočio po litru i pol u plastične boce Radenske tre cuori. Ne zbog toga što nas doživljava prijateljima, naprotiv, ali valjda smatra da je red kad ti netko tako bane u goste.
Iznenadili smo ga. Taman se spremao ići registrirati svoj automobil, ali je odustao kad smo došli do stanice za tehnički pregled, gužva je bila ogromna. Na brzinu se zaletio do trgovine kupiti nešto za mezu i uputili smo se u Kajine otkuda pogled puca na prekrasan stari Buzet s bijelom pozadinom vrha Učke. Imam osjećaj da bih mogao sjesti u stolicu ispred kuće i gledati u daljinu dok se ne rastope boje. No, Kajin očito nema istu viziju. On nije tip čovjeka koji može mirno promatrati svijet oko sebe. On taj svijet vidi kroz neke svoje naočale. Skače s teme na temu, kao da o svemu zna sve, ne želi polemiku, njegova mora biti zadnja. Bio je dobar saborski zastupnik, bolji u oporbi nego kad je morao biti na liniji s većinom. Ali meni je ipak draži bio Bombarder s Kvarnera, pokojni Vladimir Bebić.
Kajin priznaje da mu je u početku, nakon što se umirovio, jako falio Sabor, s godinama sve manje. Kaže da ga sada prati tu i tamo. Nakon zadnjih lokalnih izbora postao je vijećnik u Buzetu. I ponovno će se za nekoliko mjeseci kandidirati u svom gradu.
- Moja građanska obaveza je da se s istom listom ponovno kandidiram, iako razgovaramo o jednoj široj koaliciji, gdje neće biti nikakvog revanšizma. Treba poštovati svakoga, premali smo, dijelili smo se niz godina po tome je li netko u IDS-u ili nije. Toga više ne treba biti. Buzet je, za razliku od gradova uz Ipsilon, postao crna rupa, iako smo 90-ih godina bili ispred svih. No, to je zaustavljeno radi te prometne nepovezanosti, pojašnjava.
Smatra da je izgradnja Ipsilona najveća investicija u povijesti Istre, koja je omogućila razvoj mnogih gradova i općina. S druge strane govori o najvećoj istarskoj katastrofi, koju vidi u propasti Uljanika. "Još sam 2008. govorio da Uljanik na svakom brodu gubi oko 15 milijuna dolara. Država je u 2018 i 2019. za Uljanik isplatila četiri i pol milijarde kuna, a za Uljanik Plovidbu još 440 milijuna kuna. S tih se pet milijardi kuna može kompletno obnoviti Banija, a ne Banovina. General Janko Bobetko, koji mi je bio zapovjednik, kad smo išli u Topusko, Sisak, a on je rođen u tom kraju, govorio je uvijek Banija. Uglavnom, u narednih godinu ili dvije dana nastavit će se mrcvarenje Uljanika dok se ne potroši i ovih 32 milijuna kuna. A bila je povijesna šansa da se 2018. Uljanik resetira, jer je država spustila milijardu kuna živog keša, ali pod uvjetom da od
2.200 radnika na poslu ostane 800, 900. Valja znati da su imali šesto menadžera. Trebalo je odustati od toga da se rade sofisticirani brodovi. Na zadnjem su jaružaru imali 64 milijuna dolara gubitka. Sumnjam da će nova ekipa nešto učiniti. To je isto kao kad bi tebi netko dao da upravljaš Boeingom. Ja u taj avion ne bih ušao. A bogami ne biš ni ti kad bih ga ja vozio. Zato ja u tu priču ne vjerujem."
Kaže da još uvijek vjeruje u politiku, ali se žali na tužbe koje su protiv njega podignuli pojedinci zbog njegovih javno izgovorenih riječi.
- Imao sam šest, sedam tužbi. HRT me tužio za izgovorenu riječ sa saborske govornice. To je nevjerojatno. Dva spora imam s Dankom Končarom. Imao sam spor s Giancarlom Galanom, bivšim talijanskim ministrom i predsjednikom regije Veneto, koji je svojedobno dobio grb Istarske županije kao najviše priznanje kod nas.
Pitam ga je li izgubio koji od tih sporova. "Hvala bogu - ne. Jer bi me to financijski upropastilo. Svi u Buzetu znaju što vozim, što posjedujem, što sebi i svojima mogu priuštiti. Ti bi me sporovi uništili da sam ih izgubio, ali bi to dovelo u pitanje i moju vjerodostojnost. To je poruka u današnjoj Istri - ako možemo Kajina, onda možemo svakoga. Od zemlje sloboda, kakva smo nekada bili, postali smo zemlja straha. Nekada smo se uspijevali tome suprotstavljati, a danas svatko šuruje sa svakim, ne vodeći računa o sirotinji. Temeljni je problem što je naš DORH u Istri, tri puta ću reći: pod navodnicima, zakupljen, gdje neki bivši državni odvjetnici postaju pravni zastupnici naših načelnika, gradonačelnika, komunalnih poduzeća."
Posebno ističe Končarove tužbe. "On me tužio i pred kaznenim i pred građanskim sudom. Pred kaznenim sam se uspio obraniti, a pred građanskim je ročište bilo zakazano nedavno, ali se on zbog neodgodivih obaveza nije pojavio, što ne znači da meni nije stvorio dodatne, prije svega materijalne troškove. Najprije me tužio za klevetu, a onda i za duševne boli. U prvom je slučaju potraživao 300 dnevnih obroka, tako da sam u jednom trenutku pomislio da ću svaki dan negdje naručivati jedan obrok po 30 kuna s birom ili dva deci vina, iako znam da mu to nije potrebno."
Početkom veljače čeka ga još jedno ročište. Tužio ga je jedan istarski načelnik. "Umjesto da se kriminalizira kriminal, mi danas u Istri kriminaliziramo izrečenu riječ, što je sramotno, ponižavajuće za svakog slobodnomislećeg Istrijana. Činjenica je da je IDS imao najčišću svjetonazorsku politiku kojom se 90-ih - ja sam u IDS-u od 90., a Nino (Jakovčić, op. n.) od 91., drugi su ušli kasnije - mogla skrenuti pozornost na ove prostore. Nažalost, danas imamo situaciju da je više od 50, 60, 70 ljudi, koristeći isključivo javne pozicije, teže od dva, tri, četiri milijuna eura. I umjesto da se DORH bavi njima, oni su poziciju progonjene zvijeri namijenili meni, da se moram baviti parnicama na sudovima, što košta, psihički razara, cijelu familiju čini uznemirenom, a da ne govorim kakvu to poruku šalje prema javnosti."
Razgovor se zatim sasvim slučajno prebacio s Istre na Ameriku, a sve zbog njegove izjave da ne misli kako su izbori u Istri uvijek fer, ali da su puno pošteniji nego u Americi.
"Ako želiš govoriti o američkim izborima, moraš dnevno razgovarati s nekim tko živi u Americi. Imam tamo puno ljudi, a i sin Karlo studira u SAD-u. Jedno je ovo što se nama servira, a drugo je ono što misli prosječni Amerikanac. Iza obaranja Trumpa stoje mediji u vlasništvu mogula računalne industrija s jedne strane i vojnog kompleksa s druge. On nije bio idealna osoba, njegova je najveća mana što nije dio sustava. Naravno da osuđujem upad u Kongres. I sam sam se našao u takvoj situaciji u Saboru kada sam svojim tijelom držao vrata na ulazu broj šest da branitelji ne provale. O toj provali u Kapitol možemo razglabati satima, ali znam da se tamo u svakom trenutku nalazi oko dvije tisuće policajaca. Kako su ljudi uspjeli provaliti unutra? Tako što im je policija sama otvarala vrata. Bio sam u Kongresu i u Senatu, a možda sam i jedini Istrijan koji je bio u Bijeloj kući. Normalno, bio sam i u Pentagonu, State Departmentu, razgovarao s mnogim njihovim savjetnicima…"
Uvjeren je da Trump nije pao zbog krize uzrokovane pandemijom. Pitam ga hoće li se cijepiti. "Hoću, sigurno. Znam da će se cijepiti i moja mati. A ako bih mogao birati cjepivo, onda bih najradije izabrao oksfordsko, u njega imam najviše povjerenja."
Opet se vraća na Trumpa. Kaže da ne treba smetnuti s uma činjenicu da on nije vodio ratove. Ali je prodavao oružje, napominjem. "Morao je na neki način zadovoljiti tu svoju ratnu industriju koja kontrolira dobar dio medija. Zahvaljujući ratu u Siriji potaknuta je silna migracijska kriza o kojoj sam prvi govorio, zbog čega su me nazivali fašistom, nacistom, mene koji sam govorio o vrijednostima antifašizma kada su neki novinari nosili kukaste križeve na rukavima. Bio sam svjestan da će to radikalizirati Europu i da bi to mogao biti okidač za cijepanje jedne velike slobodarske ideje ujedinjene Europe, a što se dogodilo s Brexitom."
Ne znam kako, ali odjednom s Amerike prelazi na Njemačku, pa na Rusiju, Crvenu armiju, Drugi svjetski rat, plin, naftu, a onda se vrati na Ameriku. Teško ga je pratiti. Svjedoči tome da je američki zdravstveni sustav nemilosrdan. "Sin mi je tamo osiguran s 40 hiljada dolara u slučaju nekakve sportske ozljede, za sve drugo ga ja ovdje moram osiguravati. Studira financije i igra tenis u prvoj diviziji za svoje sveučilište."
Pitam ga je li on ikada igrao tenis. "Držao sam reket u ruci, ali nikad nanka preko mrežice nisam bacio. Nisam vjerovao u to da će Karlo jednog dana ozbiljno igrati, bio je juniorski prvak Hrvatske u tenisu, i seniorski prvak u parovima. Bio je dobar, vjerojatno ne klasa da može živjeti od tenisa, ali mu je taj sport omogućio studiranje u Americi, što je ogromna stvar. On se danas iz SAD-a vraća kao drugi čovjek, drugačije razmišlja. Ima jako dobre ocjene. Međutim, sustav je tamo nemilosrdan. Da sam znao u trenutku kad je odlazio da se mora svake godine potvrđivati, i u akademskom i u sportskom dijelu, bio bih protiv toga da ode, ali čim je prebrodio prvu godinu, vjerujem da će i drugu i da će završiti studij. Naravno, silno želim da se vrati doma, ali ako ovdje bude imao problema zbog svog prezimena, neka se ne vraća, jer svakom je roditelju najveća želja da su mu djeca sretna."
Za kraj opisuje kako izgleda jedan uobičajen dan njegovog sina na studiju. "Ustaje u 6 i 15, čeka autobus da ga preveze na drugi kraj koledža, u 7 i 15 je na terenu, ima sat vremena kondicijskog treninga, sat vremena za doručak, u 9 počinju predavanja, traju do 14 sati, sat vremena za ručak, opet trening u trajanju od tri školska sata, zatim večera i tri sata obaveznog učenja. I tako svaki dan osim nedjelje."