Ugledni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dr. Goran Čular jedan je od najpoznatijih stručnjaka za politički sustav i stranke u Hrvatskoj. Često istupa u javnosti u vezi potrebe promjene izbornog zakona, što je pitanje koje se posljednjih tjedana aktualiziralo nakon poruke predsjednika Ustavnog suda da bi naredni parlamenti izbori, održe li se po postojećem zakonskom rješenju, mogli biti protuustavni. Izvanredni profesor na FPZ-u dugo je vremena bio i u vodstvu udruge GONG te je jedan od predlagača novog izbornog zakona što ga je osmislila ta nevladina organizacija. Nedavno je objavio i istraživanje "Metodološki izazovi ustavnog sudovanja: učinci podjele na izborne jedinice na rezultate izbora u Hrvatskoj 2000-2016", u kojem je analizirao rezultate izbora u šest izbornih ciklusa te izračunao da u osam od ukupno deset izbornih jedinica glas birača po izabranom zastupniku ne vrijedi jednako.

Profesor Čular je od 1995. godine zaposlen je kao znanstveni novak na FPN-u, na projektu Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj. Stupanj magistra stječe 1999. na poslijediplomskom studiju političke znanosti na Srednjeeuropskom sveučilištu u Budimpešti, dok je doktorsku disertaciju pod naslovom "Uloga političkih stranaka u procesu demokratske konsolidacije: Hrvatska u komparativnoj perspektivi" obranio na Fakultetu političkih znanosti 2004. godine.

Znanstveni i istraživački interes našeg sugovornika posebice je usmjeren prema problemima izbora, obrazaca političkog ponašanja, političkih stranaka i stranačkih sustava, stranačkog natjecanja i funkcioniranja demokratskih institucija. O tome je pisao u više članaka objavljenih u Hrvatskoj i u inozemstvu, a sudjelovao je i u radu niza međunarodnih konferencija te bio članom više međunarodnih istraživačkih mreža.

Novi zakon nepotreban

- Nakon poruke Ustavnog suda da će parlamentarne izbore proglasiti neustavnima ne prilagodi li se izborni zakon broju birača, to se doima jedinim rješenjem. Može li se postojeći zakon modificirati ili očekujete posve novi zakon koji bi se donio najmanje godinu dana prije izbora, kako zakon propisuje?

- Mislim da Ustavni sud do sada nije donio nikakve odluke niti poruke vezano za to pitanje. Sve što imamo je javni istup predsjednika suda Miroslava Šeparovića koji kaže da ne može zamisliti da bi se sljedeći izbori održali bez da se prije toga ne poprave izborne jedinice. Kako je prije gotovo šest mjeseci na Ustavnom sudu održana dvodnevna savjetodavna rasprava oko pitanja izbornih jedinica, svi mi sada očekujemo da se Ustavni sud oglasi. Ali, napominjem da se ništa još nije dogodilo. Mislim da u ovom trenutku i saborska većina očekuje odluku Ustavnog suda, jer će na temelju te odluke vidjeti treba li samo mijenjati Zakon o izbornim jedinicama ili će biti potrebne i izmjene Zakona o izborima u dijelu koji definira broj i veličinu izbornih jedinica. Donošenje potpuno novog Zakona o izborima je nepotrebno kad je riječ o izbornim jedinicama.

- Jedan ste od autora novog Izbornog zakona GONG-a, a koji, kako se čini, podržava i SDP. Zašto ste u njemu Hrvatsku podijelili u šest izbornih jedinica?

- Smatramo to optimalnom podjelom Hrvatske kad je riječ o izbornom sustavu. U modelu od šest izbornih jedinica Zagreb može biti jedna jedinica, a da ne odstupa pretjerano u broju mandata od drugih. Ta podjela velikim dijelom prati povijesnu i velikim dijelom socio-ekonomski logičnu podjelu Hrvatske. Sve granice idu granicama postojećih županija, a izborne jedinice su dovoljno velike (od 17 do 29 mandata), pa bi učinci disproporcionalnosti na mandatni rezultat bili puno manji nego sada. Taj model na kraju omogućuje i da se unutar jednodomnog Sabora akomodiraju i potencijalni regionalni interesi.

- Predlažete li spuštanje izbornog praga?

- Još nismo o tome raspravljali, bili bismo jako zadovoljni kad bi političari barem ozbiljno razmotrili naš temeljni prijedlog. Načelno, veće izborne jedinice traže niži prag od manjih izbornih jedinica, tako da bi se moglo razmotriti spuštanje praga na četiri posto na razini izborne jedinice ili možda ići u neku kombinaciju dvostrukih pragova: pet posto na razini izborne jedinice i tri posto na razini države, gdje bi bilo dovoljno da stranka dostigne bilo koji od tih pragova da bi sudjelovala u raspodjeli mandata u jedinicama u kojima se natjecala. Ovo drugo rješenje bilo bi dobro za stranke koje su orijentirane na cijelu Hrvatsku i imaju relativno malu, ali uravnoteženu podršku u cijeloj zemlji.

- Istarska županija je u prijedlogu GONG-a zajedno sa susjednim županijama u kojima dominiraju SDP i HDZ. Znači li to kraj regionalnih stranaka u parlamentu?

- Koliko znam, Istarska županija je i u postojećem modelu zajedno s dijelovima izvan županije. U tom se smislu ništa modelski ne mijenja. Ne, naš model ne znači kraj regionalnih stranaka, upravo suprotno, omogućuje regionalnim strankama koje se natječu i u samo jednoj izbornoj jedinci da budu zastupljene u Saboru. Problem s regionalnim strankama nastao bi tek kad bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica.

Jedinice i mandati

- U javnosti se čuju razni prijedlozi Izbornog zakona – od cijele države kao jedne izborne jedinice do toga da svaka županija bude jedna izborna jedinica. Govori se i o mješovitom sustavu manjih izbornih jedinica i listi na razini Hrvatske. Izgleda da se radi o prijedlozima koji favoriziraju velike stranke?

- Prvo bih volio da izostavimo iz ovoga mješoviti model. Znam da neki političari zagovaraju povrat tom modelu, ali sam shvatio da uopće ne razumiju što taj model sa sobom nosi. Mi smo ga imali 1992. i 1995. godine. Primjerice, HDZ je 1992. u većinskom dijelu izbora osvojio oko 39 posto glasova agregatno na razini države i 54 od 60 mandata koji su se u tom dijelu izbora dijelili. Dakle, sa 39 posto glasova osvojili su 90 posto mandata. Unutar razmjernog modela možemo uspoređivati model s Hrvatskom kao jednom izbornom jedinicom s modelom u kojem bi svaka županija bila jedna izborna jedinica. Učinci ta dva modela su potpuno suprotni. Model s jednom izbornom jedinicom u odnosu na postojeći s deset načelno odgovara srednjim i manjim strankama, a ne odgovara većim niti onima koje ne mogu dostići prag, što u nas vrlo vjerojatno uključuje i IDS kao najveću regionalnu stranku.

- Možete li nam dati neki primjer?

- Primjerice, ako na izbore 2020. aplicirate model jedne izborne jedinice, lista HDZ-a ostala bi bez šest mandata uz isti postotak glasova koje je dobila, a za tri mandata bi narasli Most, Možemo! i koalicija oko današnjeg Centra. HNS i Reformisti ne bi imali šanse. Suprotno, model s 21 izbornom jedinicom doveo bi do ogromne nadpredstavljenosti HDZ-a, a pogodio sve ostale stranke, posebno manje i srednje. To je stoga što bi najveći broj izbornih jedinica davao tek četiri, pet ili šest mandata, a poznato je da male izborne jedinice već matematički imaju izrazite većinske učinke. A to opet posebno dolazi do izražaja kad imate tako dominantnu stranku kao što je trenutno HDZ u odnosu na ostale. I u tom smislu GONG-ov prijedlog pokazuje optimalnost s obzirom na sve aktere.

- Može li dogoditi da dospijemo u dvostranačje – HDZ s jedne i SDP/Možemo! s druge strane?

- Neki bi rekli da smo uvijek bili u dvostranačju. Ne slažem se niti da smo bili, niti da bismo dospjeli samo djelovanjem izbornog sustava. Čak ste i vi u vašem pitanju nesvjesno imenovali dvostranačjem konstelaciju od tri stranke. Treba razlikovati dvostranačje od natjecanja stranačkih blokova. Ovo drugo je svojevrsna prirodna karakteristika hrvatskog stranačkog sustava od samih njegovih početaka. Priroda političke mobilizacije rascjepa u hrvatskome društvu je takva da se oni većinom poklapaju i duž nekoliko linija proizvode dva uvijek ista segmenta. Ti se segmenti društva dominantno vežu uz dva politička identiteta koji su se formirali još na prvim izborima i uvelike opstaju do danas.

- Riječ je o lijevo-desnoj podjeli?

- Mi ih prepoznajemo kao ljevicu i desnicu. Međutim, ta dva bloka stranački ne funkcioniraju isto – ljevica je uvijek bila stranački podijeljenija i volatilnija od desnice. Zadnjih šest-sedam godina imamo i sasvim nove procese, dvije-tri srednje stranke koje usložnjuju, iako bitno ne mijenjaju tu sliku, kao i činjenicu da je Hrvatska nakon izbora 2020. po prvi put ušla u konstelaciju tzv. bipolarne opozicije, kada je vladajuća stranka u centru, a sa svake strane ima dobar komad opozicije. Hrvatska se nikad nije nalazila u takvoj situaciji. Nekoliko je mogućih izlaza iz te situacije, ali dvostranačje mi se čini najmanje mogućim.

"Jednokratne stranke"

- Treba li ukinuti mogućnost predizbornog koaliranja kako bi dobili manje stranaka u Saboru, ali s vlastitim mandatima?

- Nominalni broj stranaka u parlamentu je već godinama problem hrvatskog parlamentarnog stranačkog sustava. Na zadnjim su izborima ušle mislim ukupno 24 stranke. Uopće ne znam koliko ih trenutno ima, ali to ruši pravo funkcioniranje i stranaka i stranačkog sustava. Međutim, s iskustvom do sada, ja sam potpuno odustao od ideje da se tu može nešto napraviti kroz mehanizme izbornog sustava. Stranke će to zaobići. Pa i ta zabrana izbornih koalicija, osim što bi bila dubiozna s pozicije ustavne slobode udruživanja, lako bi se izbjegla. Koalicije bi za svake izbore sasvim lako osnovale novu zajedničku stranku samo za te izbore i potrebe kandidiranja. Mislim da se više može napraviti kroz zakonske promjene u uvjetima osnivanja i održavanja stranaka, kroz promjene u uvjetima za državno financiranje i kroz promjene saborskoga poslovnika u dijelu osnivanja i funkcioniranja klubova zastupnika.

- Zagreb će, s obzirom na broj birača, dati prevagu na izborima. S obzirom na rejting HDZ-a u Zagrebu, očekujete li da ga opet rascjepka u četiri jedinice, o čemu je nedavno govorio demograf dr. Stjepan Šterc?

- Vladajući uvijek imaju mogućnost da to naprave. Ostali uvijek imaju mogućnost da to nazovu pravim imenom.

- Opozicija neprekidno zaziva prijevremene izbore za Sabor. Nakon poruke Ustavnog suda, jasno je kako oni ne mogu biti prije donošenja novog izbornog zakona. Ipak, ima li oporba šanse za pobjedu na izborima budu li prije roka?

- Jasno je da HDZ trenutno dominira kao stranka, druga stranka ima upola manju trenutnu podršku i tako je već dugo. To podsjeća na sredinu devedesetih godina. Rasplet se dogodio 2000. kada je šest stranaka ujedinjeno u dvije koalicije osvojilo dvotrećinsku vlast. Ovaj put je drukčije upravo to što sam spomenuo: tada je glavnina opozicije bila s jedne strane HDZ-a, sada je ona prepolovljena na dvije strane, a to otežava formiranje jedinstvene fronte prema HDZ-u. Također, tada je glavna stranka oporbe, SDP, konstatno rastao, a sada glavna stranka oporbe je u strukturnim problemima. Ali u politici nikad ne znate. Dovoljan je samo jedan potez HDZ-a koji bi se jasno protumačio kao „namještanje pravila“ natjecanja, a izborne jedinice su jedan mogući poligon za to, i da zajednički nastup cijele oporbe bude neminovan. Za sada se čini da HDZ održava svoju dominaciju taman koliko treba, da se čaša ne prelije na neželjenu stranu.

- Hoće li Hrvatska, prvi put nakon 1990., ostati bez liberalnog centra? Neke šanse pokazuje samo Centar sa svojih tripostotnim rejtingom.

- Liberalni centar nema šanse za politički uspjeh po obje osnove: u Hrvatskoj je teško biti centar, baš zbog podudarajućih rascjepa o kojima sam govorio, koji ti ne ostavljaju puno mjesta u sredini. Sve što možete napraviti kao centar u Hrvatskoj je pokušati preskakati iz lijevog u desni blok i obratno, ali tek ste onda propali.

- Postoje stranke koje neprekidno preskaču?

- To uvjerljivo potvrđuju sudbine HSLS-a i HSS-a nakon 2000. godine i HNS-a nakon 2016. Drugo, ni politički liberalizam nema neku tradiciju. Čak i tamo gdje ga je bilo, kao u misli i djelovanju Ante Starčevića, on se pokazivao kao etnički nacionalizam. Jednostavno zato što su tadašnja hrvatska ekonomija i društvo bili preslabi da proizvedu genuinu građansku klasu i nacionalnu integraciju zapadnoga tipa, pa se primjena liberalnih ideja na jedno periferno društvo u kojem su se već formirali religijsko-etnički identiteti kao temeljni, pokazala umnogome nasilnom.

- Zaključno, Hrvatska ne može biti zemlja liberala?

- I inače, periferne europske zemlje nemaju bogate liberalne tradicije. To vrijedi za većinu istočne Europe, ali i za Skandinaviju gdje su se tradicionalni liberali spojili s konzervativcima u pristojniju desnicu, a istinske stranke centra su bile agrarne strane. Poljska, Hrvatska, Bugarska pak isto imaju bogatu tradiciju seljačkih stranaka, koje su bile svojevrsne funkcionalne zamjene za liberale u tim dominantno seljačkim društvima. Gledano iz te perspektive, pravo je pitanje zašto je propala seljačka stranka, a ne zašto su liberali slabi.

Povezane vijesti

• EKSKLUZIVNO / Plinio Cuccurin, najveća prijetnja IDS-u, otkriva svoje planove u vezi ponovnog aktiviranja u politici
• Izabrana nova predsjednica Kluba mladih IDS-a