Politički analitičar Davor Gjenero jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji nikada nije navijao ni za lijevu, ni za desnu stranu. Upravo ta objektivnost Gjenera je izgradila u cijenjenog promatrača hrvatske političke stvarnosti, pa tako i vanjske politike.

Za Glas istre kaže da je Hrvatska ostvarila gotovo sve ciljeve kada je riječ o vanjskoj politici, a da će za mnoge, prije svega Istrijane, ulazak u Schengenski prostor biti značajan događaj koji će olakšati život građanima. Zasluga za to pripada i premijeru Andreju Plenkoviću i njegovom ministru i potpredsjedniku Vlade Davoru Božinoviću, a Gjenero kaže da stalni sukobi dvaju brda nemaju neki posebni značaj za vanjskopolitički položaj Hrvatske u Europi i svijetu.

Eurooptimizam kao konstanta

- Imamo li uopće relevantnu vanjsku politiku ili se sve svodi na reagiranja od događaja do događaja?

- Može se govoriti o dva desetljeća kontinuiteta hrvatske vanjske politike, a u tom su razdoblju uglavnom ostvareni hrvatski vanjskopolitički prioriteti. Hrvatska je pod kišobranom europske integracije i euroatlantskog savezništva, pristupa Schengenskoj zoni i Europskoj monetarnoj uniji, u procesu je pristupanja OECD-u kao ekskluzivnom klubu uspješnih ekonomija i demokracija. Te ciljeve ne bi bilo moguće postići bez konzistentne vanjske politike. Uočljivo je da je u najvećem dijelu ova dva desetljeća hrvatska vanjska politika bila obilježena eurooptimizmom, a u sadašnjoj fazi priključivanjem onom dijelu europske političke arene koja zagovara više Europe.

Očito je da neke odrednice hrvatske vanjske politike nisu bile pogrešne. Uočljivo je da je skupina hrvatskih europarlamentaraca, još u vrijeme kad su se definirali kriteriji i mjerila o pristupnom procesu sa Srbijom odradila odličan posao, da su unutar Europskog parlamenta hrvatski zastupnici odavno zauzeli vrlo produktivan stav prema opasnostima koje dolaze od totalitarnog režima Vladimira Putina, da je Hrvatska vrlo rano definirala produktivnu politiku prema Ukrajini, a da tu politiku Andrej Plenković sustavno provodi otkad je preuzeo upravljanje izvršnom vlašću u Hrvatskoj. Projekt koji su mnogi osuđivali kao projekt podjele Europe, projekt Tri mora, danas se pokazuje kao vrlo važan za Europsku uniju, kao projekt vertikalne integracije EU-a, ali i projekt osnaživanja zemalja koje su izložene opasnosti od negativnog utjecaja totalitarnog režima u Rusiji.

- Koliko ugledu Hrvatske u Europi i svijetu štete ti stalni sukobi predsjednika i premijera?

- Niti daleko utjecajnijoj i važnijoj srednjoeuropskoj državi, Češkoj Republici, ne koristi neuravnoteženo ponašanje njena predsjednika Miloša Zemana, ali je teško govoriti da bi ugled Češke u europskoj i međunarodnoj politici bio bitno doveden u pitanje zbog ponašanja aktera reprezentativne, a ne izvršne vlasti. U međunarodnoj areni, osim dva incidenta koje je hrvatski nosilac reprezentativne vlasti izazvao unutar NATO saveza i potencijalne štete koju bi mogao stvoriti njegov pokušaj zabrane uvježbavanja ukrajinskih vojnika na teritoriju RH, njegovi istupi nisu imali nekih ozbiljnijih posljedica. Veće posljedice stvorile su samo neuravnotežene izjave, koje su maksimalizirale dobiti ruskog režima, zainteresiranoga za destabilizaciju Balkana, o Bosni i Hercegovini, njegovo antagoniziranje Bošnjaka, koji su nam partneri iz Washingtonskog sporazuma, njegovo pogodovanje ruskom vazalu Miloradu Dodiku i poticanje procesa suprotnih hrvatskom državnom interesu - procesa dovođenja u pitanje održivosti jedinstvene, funkcionalne bosansko-hercegovačke države. Međutim, budući da Vlada stvarno provodi vanjsku politiku, a da je politika Plenkovićeva kabineta europska, euroatlantistička i umjerenjačka, posljedice Milanovićevih ispada zapažene su samo u bosansko-hercegovačkoj javnosti, ali ne i u međunarodnoj areni.

Imenovanje novih diplomata

- Presedan je da nisu imenovani novi hrvatski veleposlanici. Može li se očekivati da će do kraja mandata premijera i predsjednika doći do dogovora ili će ovakvo stanje ostati do novih izbora?

- Do neke mjere je problematično to što nepostojanje komunikacije Vlade i Predsjednika i njegovo opstruiranje Vlade onemogućuju imenovanja novih šefova diplomatskih misija. Posljednji koji je imenovan u dogovoru dvaju brda bio je veleposlanik u Beogradu Hidajet Bišćević, a od tog su imenovanja prošle već skoro tri godine. Idućeg ljeta bit će vrijeme za zamjenu apsolutno svih veleposlanika u inozemstvu, a čini se da nema naročitih šansi da dođe do dogovora Vlade i Predsjednika o novom paketu imenovanja.

Za sada je Hrvatska, nakon smrti Filipa Vučka i Krešimira Kedmenca, bez veleposlanika u Parizu i Litvi, bez šefa je misija pri Svetoj Stolici, upražnjeno je mjesto veleposlanika pri UN u Ženevi... U Ženevi je otpravnik poslova ugledni hrvatski diplomat Gordan Markotić, diplomati sjajno govore o otpravnici poslova u Parizu, zamjenici šefa misije Senki Burić. Međutim, nikad nije dobar signal da država u nekoj važnoj zemlji nema veleposlanika s punim ovlastima. Sjetimo li se procedure imenovanja sudaca Ustavnog suda, kada dugo nije bilo moguće izabrati zamjenu za pojedine suce kojima je istekao mandat, ali je procedura međustranačkog usuglašavanja uspjela kad je na stolu bio opsežan paket, budući da je i tada Zoran Milanović bio važan akter u postizanju dogovora, moguće je zamisliti da bi takav dogovor bio moguć idućeg ljeta. Nemam kristalne kugle i ne bih htio o tome nagađati, ali me ne bi iznenadilo da diplomatska mreža u sadašnjem sastavu, uz ponekoga novog otpravnika poslova, nastavi djelovati do kraja mandata ove Vlade i sadašnjeg predsjednika Republike.

- Slovenci opet najavljuju da će inzistirati na provođenju arbitraže, može li to zakomplicirati ulazak Hrvatske u šengenski prostor?

- Svima koji poznaju europske institucije bilo je jasno da se prilikom pristupanja Hrvatske Schengenskoj zoni ne može ponoviti priča iz pristupnih pregovora. Formalno se i o Schengenskoj zoni odlučuje suglasnošću, ali je vrlo jasno tko donosi glavne odluke. Hrvatska je zadovoljila tehničke i političke uvjete za članstvo u Schengenskoj zoni, pri čemu su ministar Davor Božinović i državna tajnica Terezija Gras odradili sjajan posao, oni su na tehničkoj i ministarskoj razini osigurali suglasnost, a premijer na razini Europskoga vijeća. Slovenija u današnjim okolnostima, nakon što je postignuta suglasnost o hrvatskom pristupanju, nije niti pomišljala blokirati Hrvatsku, Vlada Janeza Janše, u kojoj je trenutni kandidat za predsjednika Republike, na tamošnjim predsjedničkim izborima, Anže Logar, koji doduše u drugi krug ulazi kao vodeći kandidat, ali nema velike šanse u odnosu na kandidatkinju ljevice Natašu Pirc Musar, bio ministar vanjskih poslova, odrekla se insistiranja na provođenju presude ad hoc arbitražnog suda o razgraničenju s Hrvatskom. Vlada Roberta Goloba, koja nastoji očuvati kontinuitet politika lijevih i liberalnih vlada u Sloveniji, s jedne strane želi arbitražnu presudu održati na životu, a s druge strane implicitno dovesti u pitanje poziciju Logara u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Obveze iz Osimskih sporazuma

- Znači li to nova slovenska blokada?

- Nema govora o slovenskom blokiranju hrvatskog pristupanja Schengenskoj zoni. Sve će se svesti na već viđeni obrazac: slovenska vlada objavit će izjavu kojom će tvrditi da je Hrvatska, pristupanjem Schengenskoj zoni de facto priznala arbitražnu presudu, na što će uslijediti hrvatska izjava kojom se odbacuje takav stav. Slovenija nije uspjela tužbom protiv Hrvatske pred Europskim sudom u Luksemburgu, više nitko unutar europskih institucija ne povezuje hrvatsko prihvaćanje arbitražne presude s poštivanjem načela vladavine prava. Isto tako, predmet spora je zapravo samo granica na moru, koja postaje posve irelevantna, pogotovo ako bi dvije države sklopile ribolovni sporazum.

- Može li nova talijanska vlada pokrenuti procese koji bi doveli do pogoršanja inače dobrih susjedskih odnosa?

- Čini se da, unatoč stavovima nekih od partnera u novoj talijanskoj vladi, Italija ostaje u okvirima europskih politika. Nepromjenjivost granica jedno je od temeljnih načela europske integracije, kao mirovnog procesa. Hrvatska mora voditi politiku fokusiranju na Europsku uniju i nastaviti s politikom više Europe, i to je svojevrstan štit pred bilo kakvom potencijalnom opasnošću iz Rima. Ostaje, doduše, pitanje obveze iz Osimskih sporazuma, prije svega, pitanje neplaćenog dijela odštete za optantsku imovinu.

Rizik koji proizlazi iz mogućeg zaoštravanja susjedskih odnosa s Italijom upućuje nas na održavanje dobrih, savezničkih odnosa sa Slovenijom. Osimski sporazumi, naime, ne štite samo interese Republike Hrvatske, nego i Republike Slovenije. Kad se procjenjuje dugoročna opasnost od sadašnjeg političkog reljefa u Italiji, valja reći da Italija ima najmanje konsolidiran stranački sustav od svih starih članica EU, ali da ima sjajnu javnu upravu i briljantnu diplomaciju. Time se osigurava stabilnost javnih politika, tko god bio na vlasti.

- Kako će se slučaj Ina odraziti na hrvatsko-mađarske odnose?

- Za Hrvatsku je cijela Srednja Europa izrazito važna. Već nekoliko godina Višegradska skupina (V4), koju čine Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska, u svojevrsnoj je krizi, a sada se slovačko predsjedništvo inicijativom posvetilo prevladavanju te krize, i to na najbolji mogući europski način - izbjegavanjem pitanja o kojima ne postoji suglasnost i insistiranjem na onim pitanjima koja su u interesu svih zemalja članica inicijative. Iako je V4 bila zamišljena kao pragmatično savezništvo srednjoeuropskih država u pristupanju EU i NATO savezu, pokazalo se da je potencijal tog savezništva daleko veći, jer ove četiri države imaju podjednaki broj glasova u Europskom vijeću kao i dvije europske velesile, dva motora integracije, Francuska i Njemačka. Za Hrvatsku je suradnja s V4 izrazito važna i zbog energetskoga i logističkog interesa. Niti omišaljsko energetsko čvorište (naftni terminal i LNG terminal s pripadajućim naftovodom i plinovodom), niti Riječka luka, s novom Zagrebačkom obalom i Deep Sea terminalom ne mogu se do kraja afirmirati bez povezanosti sa zaleđem, a to su države Srednje Europe. Ina je pitanje koje komplicira odnose s Mađarskom, ali uz malo pragmatičnosti, a prije svega zbog mađarskih logističkih interesa, valja računati na to da problemi vezani uz vlasništvo i upravljanje najvećom hrvatskom energetskom kompanijom neće blokirati druge odnose. Hrvatska pritom ima samo jedan alat, a to je ustrajanje na europskim zajedničkim politikama. Hrvatski je interes da i Mađarska prihvati taj obrazac ponašanja i da se odmakne od kompromitantne suradnje s totalitarnim režimom u Moskvi.

Hrvatski interes u BiH

- U kojem smjeru ide BiH, je li hrvatska vanjska politika koristila ili štetila Hrvatima u BiH?

- Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt u izbornoj je noći u BiH proglasio promjene Ustava i Izbornog zakona koje su bitno relaksirale položaj hrvatske zajednice u BiH. Schmidt je s premijerom Plenkovićem stranački prijatelj, riječ je o vrlo iskusnom državnom službeniku, pravniku, ali i CSU-ovom političaru s tradicionalno snažnim vezama s Hrvatskom, ali ta veza nije niti jedina niti presudna za Schmidtovu odluku. Visoki predstavnik svoju je politiku uskladio s američkom politikom prema Balkanu, a ključno je to što su premijer Plenković i njegov tim cijelo vrijeme američke diplomatske inicijative surađivali sa SAD-om, podupirali američkog posebnog izaslanika Mathewa Palmera i povoljno utjecali na njegov projekt izborne reforme u BiH, koja Hrvatima u BiH možda nije osigurala sve što su željeli, ali su dobili sve ono što im je bilo prijeko potrebno. Nažalost, Palmerova runda pregovora je propala, ali je sada Schmidt u znatnoj mjeri otklonio štetu.

Promatrate li američku politiku prema BiH, uočit ćete da u njoj stalno ostaje jedna konstanta - Washingtonski sporazum, koji je najprije u proljeće 1994. zaustavio neprijateljstva HVO-a i Armije BiH, a nakon toga osigurao savezništvu tih dviju formacija s Hrvatskom vojskom, oslobađanje relevantnog dijela okupiranog teritorija u BiH i velikog dijela hrvatskog okupiranog prostora, doveo do formiranja Federacije i zasnivao se na savezništvu Hrvata i Bošnjaka. Daytonski sporazum je napravio devijaciju, koja je uvjetovana odnosima snaga. Racionalna se hrvatska politika, zato, ne treba odnositi prema Daytonskom sporazumu kao prema svetinji, nego se vrijednosno treba uvijek vraćati Washingtonskom sporazumu i savezništvu Hrvata i Bošnjaka.

- A kakav je koncept predsjednika Milanovića?

- Koncept predsjednika Milanovića upravo je suprotan logici Washingtonskog sporazuma, on Daytonski dokument definira kao ishodište, savezništvo traži u manjem entitetu i ruskom satelitu Miloradu Dodiku, zagovara koncept zatvaranja BiH u tri striktno odvojene političke cjeline, a priželjkuje da on i Vučić, uz turskog predsjednika Erdogana, vode pregovore triju nacionalnih lidera, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika, o takvom preuređenju BiH, i to daleko od europskih i euroatlantskih saveznika, a u tihom dogovoru s Putinom i njegovim režimom. Temeljni hrvatski državni interes jedinstvena je, održiva, funkcionalna, suverena BiH, visoko decentralizirana i s garancijama ravnopravnosti svih triju nacionalnih zajednica, zaštićenim položajem manjina i visokim standardom zaštite ljudskih prava. To predsjednik Milanović ne razumije, ali čini se da je premijeru Plenkoviću savršeno jasno.

Stavovi Milanovića i Plenkovića

- Očekujete li da će premijer nastaviti europsku karijeru i što bi to značilo za hrvatsku vanjsku politiku i položaj Hrvatske u Europi?

- Predsjednik hrvatske vlade član je Europskoga vijeća i premijerska pozicija u Hrvatskoj na neki je način i europska karijera. Pogotovo kad premijer nije statist s margine, najmanje utjecajan član tog foruma, kao što je u toku svog mandata to bio Milanović. Nije vjerojatno da bi u Hrvatskoj moglo doći do prijevremenih izbora, ali je vrlo moguće donošenje odluke da se parlamentarni izbori održe istovremeno kad i oni za Europski parlament, u svibnju 2024. Ovakav tajming omogućio bi premijeru Plenkoviću da se kao prvi u hrvatskoj parlamentarnoj povijesti bori za treći mandat, ali i da se odluči za karijeru u europskim institucijama.

- Nancy Pelosi je u Zagrebu rekla da je Hrvatska glavni američki saveznik i partner u ovom dijelu svijeta. Što to konkretno znači?

- Hrvatska politika u velikoj je mjeri usklađena s vrijednostima euroatlantizma, Hrvatska je uzorna članica NATO saveza, ne stvara regionalne konflikte, nego sudjeluje u njihovom rješavanju. Jedna je od prepoznatljivijih zagovornika potpore obrani Ukrajine, što nije političko, nego civilizacijsko pitanje.

- I u odnosu na rat u Ukrajini predsjednik i premijer imaju različite stavove. Treba li Hrvatska biti među zemljama koje su na prvoj liniji podrške Ukrajini i što znači to da je Hrvatska na popisu neprijateljskih zemalja Rusije?

- Kao što sam rekao, odnos prema Putinovoj agresiji na Ukrajinu nije pitanje političkog opredjeljenja, nego civilizacijsko pitanje. Podupirati Putina, eksplicitno ili implicitno, sasvim svejedno, znači zagovarati napuštanje normi međunarodnog prava i demokratskog poretka i podupirati prirodno stanje, u kojem je moguće takvo nasilništvo, kakvo provodi Putinova soldateska. Naravno da je Hrvatska, kao država koja svoju politiku vodi u skladu s europskim načelima, na popisu neprijatelja Putinova režima. Za Putina nema većeg neprijatelja,nego što je europska integracija kao mirovni projekt, projekt uspostavljanja trajnog mira na starom kontinentu.

Politika hrvatske Vlade prema Ukrajini, naročito od 2016. godine, izrazito je produktivna. Važno je bilo to što je premijer Plenković Ukrajini nudio iskustva iz procesa mirne reintegracije, koji je Hrvatskoj omogućio da izađe na svoje granice i integrira okupirani prostor Podunavlja, bez ljudskih žrtava, tijekom osjetljivog procesa koji je trajao dvije godine. Da se krenulo tim putem, koji je, naravno, za Putina bio neprijateljski, Ukrajina je mogla izaći na svoje vanjske granice s Rusijom i zaustaviti agresiju. Ta iskustva, naravno, mogla bi kad tad ponovno postati aktualna, jer Rusija ne može pobijediti u agresivnom ratu u Ukrajini, a bit će nužno naći model kako mirno vratiti Krim i ostale četiri regije Ukrajine, koje su pod djelomičnom ruskom okupacijom, u ukrajinski pravno - politički prostor i kako pritom osigurati prava ruskoj jezičnoj manjini na tom prostoru.

- Koliko je izvjesni ulazak u Schengenski prostor uspjeh hrvatske vanjske politike?

- Istrijani i mi na Kvarneru vjerojatno smo najveći dobitnici ispunjavanja ovoga političkog cilja. Ukidanjem graničnih kontrola i uvođenjem eura postajemo stvarno dio Europske unije u punom smislu riječi, dio prostora jedinstvenog tržišta, monetarnog prostora, slobode kretanja. Za turističke regije, kakve su naše, to je ogroman iskorak. Zasluge za to, naravno, pripadaju aktualnoj administraciji predvođenoj premijerom Plenkovićem, ali ovo je ostvarenje cilja koji je bio jedan od onih oko kojih je postojao snažan nacionalni politički konsenzus. Za Novu godinu će mnogi imati razloga otvoriti butelju dobrog vina, a to su svi oni koji su počeli proces institucionalnog dijaloga, poput prvog ministra europske integracije Ivana Jakovčića i njegovog tima, članova pregovaračkog tima, operativaca i onih koji su provodili pretpristupne reforme i reforme potrebne za pristupanje u Schengensku zonu. To će biti prilika da se prisjetimo i Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, što su ga formirali Ivica Račan kao tadašnji šef opozicije i Ivo Sanader kao premijer. Zasluge za današnju europsku poziciju Hrvatske pripadaju Račanovom krugu socijaldemokrata, na primjer, Nevenu Mimici, agilnim liberalnim demokratima, koji su se snažno angažirali na europeizaciji Hrvatske, poput Vesne Pusić ili spomenutog Jakovčića, bivšoj premijerki Jadranki Kosor, koja je postigla ključne kompromise u najosjetljivijem razdoblju pristupnog procesa i na kraju potpisala pristupni ugovor. Bez tog rada ne bi bilo niti prilike da Andrej Plenković sa svojim timom uspostavi današnji utjecaj unutar Europske unije, koji nadilazi i hrvatsku ekonomsku snagu, i njen broj stanovnika, i njen geopolitički položaj.

Povezane vijesti

• BORIS MALEŠEVIĆ, čovjek koji je donio pobjede i Plenkoviću i Milanoviću, a za sebe kaže da je polu-Istrijan: "Svaki čovjek je poruka. Od toga kako izgleda, što govori, što čita, koje vino pije…"
• ANALITIČAR DAVOR GJENERO: "Problem IDS-a je što danas više nema mlade i fokusirane lidere"
• Plenković usporedio Primorca s Milanovićem. Evo što je rekao