Prošlog tjedna jedan je politički akter u Puli postavio pitanje na Gradskom vijeću, više-manje na temu šta Grad ima od transfera dva mlada igrača obzirom da je 14 posto suvlasnik Istre 1961 te koliko se tog novca uložilo u omladinske kategorije. Možda je od tog nelogičnog pitanja za ikoga koji i površno razumije sportske odnose, još nelogičniji uzvraćen stav kako će se provjeriti u Istri 1961 jer "sukladno postotku to nije mali iznos". To nam prilično znakovito ukazuje na doživljaj sporta ne samo u ovom gradskom okruženju, nego i šire. Hrvatska je mala država, s malo stanovnika u kontekstu želje da bude protagonista u nekim konkurencijama gdje su vladari mnogoljudnije i ekonomski moćnije zemlje. Ona to, zahvaljujući generacijskim događanjima skupine vrhunskih talenata, uspijeva pomiriti i prkositi logikama svijeta (i nogometa). Problem manjih u odnosu na velike jest što puno moraju raditi i voziti stalno do daske da prate ritmove većih i ponekad ostvare iskorak u rezultat. Obično nakon takvog emotivnog pražnjenja dolazi do pada jer nema odgovarajućih osvježenja i novih vrijednosti koje će odmah nastaviti istim ritmovima. Hrvatska reprezentacija je u tom smislu prilično znakovit primjer, a kojem ćemo se vratiti malo kasnije.

Ista priča o velikima i malima može se prepoznati i unutar male nogometne stvarnosti u Hrvatskoj. Pula je prije osamostaljenja Hrvatske bila na marginama ozbiljnijeg nogometa u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom na utabane staze ovdašnjeg mentaliteta, po kojem je profesionalni sport neželjena stvarnost, i to prije svega jer iziskuje određena ulaganja, uopće ne čudi da je maksimalni doseg za euforiju bio povremeni plasman u Drugu ligu. Iz koje bi, upravo nakon vožnje do daske godinu-dvije redovito slijedilo posrnuće jer bi do izražaja došli limiti amaterskih (financiranje) pristupa i neimanje jasne strukture razvijanja sporta na jednoj višoj kvalitativnoj razini.

Otkako je HNL-a Pula je tu zbilju živjela praktično 20-ak godina, dok se nisu pojavili ulagači iz inozemstva, koji su barem dali naslutiti kako to izgleda barem privremena financijska stabilnost i funkcioniranje bez straha hoće li biti novca za autobus, kotizaciju ili minimalnu plaću. Otkako je Basconia-Alaves vlasnik Istre (2018. godine), skinut je kompleks privremenosti koja prerasta u posrnuće (prijašnja dva vlasnika), pa je stabilizirano poslovanje kontinuitet. Unatoč tome mentalitet u okruženju onih koji stvaraju gradske političke, društvene i ine atmosfere, ne mijenja se. Propitivati što Grad ima od klupskih transfera, nakon svih šikaniranja koje je doživio klub, je simbolika kompletnog odnosa prema sportu. Umjesto da sport propituje što im donosi gradska zajednica, jer je to logika odnosa, imamo obrnut slučaj. Pri tome je čudno da se mora ponavljati da izdvajanja Grada za omladinsku školu Istre ne pokrivaju niti 10 posto njenih troškova. Bez tih troškova ne može se niti očekivati da će se stvarati mladi igrači. No, to je doista suvišno pojašnjavati. Više je problem što se tako čudni pristupi događaju u trenutku kada je Istra 1961 kao klub natjecateljski u krizi, pa je onda više na udaru kritika navijača i javnosti. Je li poanta u tome, obezvrijediti klub kod navijača i javnosti, a da bi se time umanjila njegova vrijednost odnosno značaj za te navijače i grad?

Nažalost, Istra nije doživjela u svom gradskom okruženju veliku podršku niti prošle povijesno najbolje sezone pulskog nogometa. Očekivati da će je dobiti sada, kada je uslijedio pad, zbilja je preoptimistično. No, takav stav prema klubu koji se najviše prati, je signal kako se uopće Pula odnosi prema svim sportovima. Naime, ako se prema tako medijski-javno na nacionalnoj razini tretiranom klubu osjeća marginaliziranje, sasvim je razumljivo da će drugima koji su manje u žiži javnosti i medija status biti još s većim odmakom. Stara priča o teškom suživotu Grada i sporta je, nažalost, duga tradicija i kako idu vremena, gotovo je iščezla vjera da bi se nešto moglo bitnije promijeniti…

Istra 1961 je nakon sjajnog petog mjesta zaronila u sezonu suočavanja s tim realnostima manje sredine, koja teško može u kontinuitetu održavati visoku razinu. Što onda rezultira i marginalnijim statusima u prvenstvu, a posljedično i negativnim atmosferama. Može li se to promijeniti do kraja ove sezone? Može naravno, ali hoće li se to dogoditi veliko je pitanje. Sport je zanimljiv i zbog te neizvjesnosti, i zbog nade da nakon svakog pada može biti novi iskorak, ali i zbog prihvaćanja realnosti da postoje usponi i padovi. Ključno je uvijek da postoji podloga za promjene na bolje, a poslovna stabilnost je temelj toga. Podrška okruženja je dodatni motiv.

U kontekstu tih sportskih dinamika valja gledati i na zbilju hrvatske nogometne reprezentacije, koja je izgubila kvalifikacijsku utakmicu u Osijeku, protiv vrlo dobre Turske. Javni odjek tog posrnuća je tipičan za naše podneblje. Odmah su žestoko prozivani izbornik Zlatko Dalić, pa onda igrači, među kojima je, kako to obično biva u nas, odmah najviše kritika najistaknutijem, kapetanu Modriću.

Hrvatska je zbilja loše igrala u Osijeku, a prvo poluvrijeme po nemoći i neredu u igri naših, među najlošijim je koje smo gledali Vatrene. Obično bi se u ovakvim situacijama kazalo, suparnik je zaslužio pobijediti, ide se dalje jer je za par dana nova utakmica, u Walesu i Hrvatska je i dalje gospodar svoje sudbine. Dio javnosti to tako i gleda, ali dio je već zaboravio sve dobro što je reprezentacija učinila u proteklih pet godina. Puno je priča o izgredima na tribinama, mogućim kaznama UEFA-e zbog diskriminatornih ponašanja manjine, uključuju se političke opcije sa svojim stavovima i kako to mi već u Hrvatskoj majstorski radimo, sport i nogomet predali smo na megdan političkim razračunavanjima.

Hrvatska je i zbog svoje dimenzije i (ne)naseljenosti, problematična u moći održavanja statusa u vrhu europskog/svjetskog nogometa. Ona je to uspjela proteklih pet godina iznad svih logika svoje infrastrukturne i opće nogometne (ne)organiziranosti te političkih prepucavanja u kojoj se jedni trude podržavati, a drugi destruirati nogometne domete. Činjenica da je u Osijeku izgrađen prekrasan stadion, sa sedam pomoćnih terena, centar koji je oduševio reprezentativce navikle na te ambijente u Europi, a sretne da to napokon dožive i u Hrvatskoj, ima jednu "anomaliju". Nije ga izgradila Hrvatska, nego mađarski vlasnik/kapital. U našoj društvenoj i političkoj zbilji unatoč svim nelogično uspješnim rezultatima reprezentacije, a u što se ubrajaju i serije nastupa na velikim turnirima koje su jače i od nekih tradicionalnih sila (Njemačka, Italija, Nizozemska…), a ne samo medalje, nije se stvorila kritična masa podrške da se izgradi jedan "normalan veći stadion". Što onda kazati, pogotovo jer smo sigurni da će se u nagovještenom padu moći Vatrenih brzo rasplamsati nacionalne polemike, žučne političke, društvene, znanstvene i ine folklorne debate "što se dogodilo".

Hrvatska ne može biti stalno tako jaka da izaziva velike dočeke u povratku s velikih turnira. To je iluzija. Poraz u Osijeku, protiv solidne, ali reprezentacije srednjeg kata euro-nogometa, jasan je nagovještaj da ova Vatrena faza polako zaključuje svoju najslavniju eru. Luka Modrić je u 39. godini i prvi puta ga vidimo pomalo umornog i bez dovoljno energije. Ivan Perišić se teško ozlijedio i ne vjerujemo da će biti spreman za EURO 2024. Brozović i Kovačić će biti tu još koju godinu, ali unutar selekcije koja će nakon Njemačke u lipnju biti bez Modrića, možda još ponekog senatora, s već sada kroničnim deficitima kvalitete u ofenzivnom dijelu. Svaka imalo jača analiza jasno sugerira da se u Hrvatskoj moramo pripremiti na fazu kada će Vatreni biti na margini borbe za vrhove, odnosno onih visina koje su tako sjajno držali borbom i znanjem proteklih pet godina. To je normalno, pad nakon velikih dosega u nogometu (sportu). Hoće li se u Hrvatskoj to doživjeti kao normalno, u to je manje za vjerovati. I kako to već ide, polemike će se adresirati na pojedince, trenere, igrače, a poticati će ih oni koji time žele odmaknuti fokus s pitanja što su učinili da nogomet u nas bude bolji. I da ne živi samo na poklapanju generacijskog talenta i individualnim doprinosima. Od nacionalnih razina do lokalnih, dinamika problema je zapravo ista, samo različitih dimenzija. Navijačima ostaje utjeha da će uvijek imati nadu i vjeru u bolji nastavak, jer to je snaga strasti, a prije, ili poslije, opet će se dogoditi "faza sreće". Kako u životu tako i u sportu, gdje god diktiraju emocije.

Povezane vijesti

• METROPULA: Stari i novi vijek nogometa
• MetroPula: Učiti se štovati naše, jer, naše je
• MetroPula: Aktivno, pasivno, šumovi u odnosima