Književnik Zoran Bognar gostovao je sinoć na književnom susretu u pulskoj Galeriji Hermana, a prije toga susreta porazgovarali smo s njim o njegovom zanimljivom stvaralačkom i životnom putu.

- Živim za pisanje, ali i od pisanja, ne zamišljam se i ne vidim se ni u čemu drugome, to je ono što volim i što sam oduvijek htio. Dva su me grada, istina, oblikovala najviše, ali i čitav niz drugih gradova. Da ne spominjem u koliko mjesta stalno gostujem i čitam svoje radove, i svako me od tih mjesta na neki način oblikuje. Vukovar je grad u kojem sam se rodio, umro i ponovno rodio, a Beograd grad u kojem imam adresu, prebivalište i obitelj. A ja živim po svijetu, svugdje okolo. Premda sam prvu knjigu objavio 1986. godine, pišem u biti od 1982. i ove godine obilježavam 40. godišnjicu stvaralaštva. Kad sam počeo, imao sam tri hobija, strasti, ljubavi: košarku, gitaru i usnu harmoniku te pisanje, stoga sam se odlučio za pisanje i upisao jugoslavensku književnost, iako mi je namjera bila upisati suvremenu američku književnost u Beogradu, na eksperimentalnom studiju, no dva puta sam probao i nisam prošao, i nisam nikada, a dugo sam u književnim vodama, upoznao nekoga tko je završio taj smjer, veli Bognar. 

Kazao je da su brojni stilovi, autori, knjige utjecali na njega, te da su njegovi interesi bili široki, što nije bilo uvijek lako uskladiti. Allen Ginsberg, američki pisac i pjesnik, bio je njegov prijatelj i suradnik.

- No, u doba moje mladosti, kada sam počeo stasati kao pisac, nisu bila dostupna sva djela kao danas jednostavnim klikom ili skidanjem. Djela autora kao što je bio Lawrence Monsanto Ferlinghetti ili i sam Ginsberg dolazila su ovdje na kapaljku, a bilo je i cenzure. Sve je to utjecalo na moje stvaralaštvo, a sretan sam što radim u izdavačkoj kući tako da osim na svojim, radim i na tuđim knjigama.

Prisjetio se i da mu je u Vukovaru izgorjela osobna biblioteka s više od tri tisuće naslova, kao i dva njegova rukopisa u završnoj fazi, a tada se pisalo pisaćim mašinama, nije bilo svih tih kopija, disketa, USB-ova. Ti su rukopisi nepovratno izgubljeni, i nije više mogao početi pisati ih nanovo. Kazao je da svaku svoju novu knjigu pokloni kako vukovarskoj knjižnici, tako i muzejskoj biblioteci.

Govorio je i o trenutcima kada je radio razgovor s Ginsbergom u Ohridu 1986. godine, osvrnuo se i na vukovarski književni časopis Literarne radionice, trebao se zvati Litra, a na koncu se zvao Lira.

Kazao je da je i u ono vrijeme razgovarao s Ginsbergom o njegovoj (bi)seksualnosti, što je bilo nešto vrlo neuobičajeno u ondašnjoj Jugoslaviji, a Ginsbergov je, za ono doba vrlo šokantan odgovor, i objavljen.

- Odgovorio mi je da mu je svejedno da li je s muškarcem, ženom, ovcom, jer ga nitko ne može zadovoljiti. I to je objavljeno te 1986. godine, u konzervativnoj Jugoslaviji, naveo je Bognar.

Bognar je govorio i o i o prijateljstvu i suradnji s Reneom Matoušekom, sada nažalost pokojnim, a vrsnim pjesnikom, haiku autorom, glazbenikom, esperantistom, te kako su i njihova braća stomatolozi koji su radili u istoj ordinaciji. Osvrnuo se na brojne projekte pokrenute s Matoušekom.

Bognar je na upit o jeziku kazao da je važno da se svi tu u regiji razumijemo, da piše latinicom, a "kad smo kod jezičnih varijacija, zašto su termini dom i kućanica s jedne, a kuća i domaćica s druge strane?" 

Složio se da se iza svakog uspješnog književnog djela nalazi patnja. Rekao je da je nekada pisao noću, no nakon što je dobio dijete piše kad stigne, sa sobom blok i zapisuje. Nekad ima neke dileme u završnici, na korekturi, ali budući da i sam radi kao urednik, ima razumijevanje i za književnike, i za lektore.

Za književne susrete kazao je da što su manji gradovi, to je interes publike veći, dok se u većim gradovima to rasprši.

Zoran Bognar, poznati je srpski pjesnik, esejist, prozni pisac, književni kritičar i antologičar. Objavio je romane "Noć praznih ruku" (1989.) i "Budno stanje sna" (1993.); desetak knjiga poezije od kojih su nesumnjivo najznačajnije poetske trilogije: "Elizejska trilogija" (2000.) i "Albedo, aura, alhemija" (2009.), te knjiga "Insomnija, bele noći" (2013); tri knjige poetsko-fenomenoloških mikro eseja: "Fotografije glasova" (1997.), "Ejdetske slike" (1998.) i "Fotografije glasova" II (2002.); kao i dvije antologije "Novo raspeće", antologija suvremene srpske poezije kraja XX. stoljeća (2001.) i "Tečni kristal", antologija srpskog mikro eseja XX. stoljeća (2006.).

Izdavačka kuća "Draganić" objavila je "Izabrana djela" Zorana Bognara u povodu 30. godine njegova književnog rada (2013./2014., Beograd). Poezija Zorana Bognara prevođena je na talijanski, francuski, engleski, njemački, mađarski, švedski, slovenski, makedonski, turski, armenski, bugarski, nizozemski, friski, grčki, poljski, rumunjski, ruski, arapski i španjolski jezik.

Povezane vijesti

• Radionica LAGUR-a: Besplatne dvodnevne radionice pisanja, prijave i provedbe projekata
• Predstavljena novoobjavljena djela: NOVI ZAMAH ČUVENE EDICIJE UZ KAPITALNA DJELA
• Radionica pisanja s Tamarom Bakran