ravnateljica Etnografskog muzeja Istre
Ivona Orlić: "Mislim da će uskoro na cijeni biti autentična tišina i zvuk prirode"
(Snimio Milivoj Mijošek)
S Ivonom Orlić, netom novoizabranom ravnateljicom Etnografskog muzeja Istre razgovarali smo o dosadašnjim rezultatima iz njezinog proteklog mandata te o planovima i prioritetima tijekom drugog mandata.
Pred Vama je drugi mandat ravnateljice Etnografskog muzeja Istre. Kako ste zadovoljni do sada učinjenim?
- Baš sam zadovoljna. Prve dvije godine "ravnateljevanja" najvažnije ustanove za etnografiju, etnologiju/kulturnu antropologiju u Istri prošle su mi u panici. I tu stvarno moram zahvaliti djelatnicama i djelatnicima Muzeja, prvenstveno tajnici Vesni, muzejskoj pedagoginji Mirjani Margetić, preparatoru Draganu Dimovskom i dokumentaristici Nikolini Rusac, a onda i svim drugima. Dogodila se i fluktuacija među zaposlenicima. Primjerice teta Lori (Loredana Tepuš) otišla je u mirovinu nakon najduže provedenog radnog staža u muzeju.
Pripravnici, Noel Šuran i Dunja Ivičić, položili su za kustose, novozaposlena kustosica Duga Mavrinac se odlično snašla i radi na nacionalnim i europskim projektima, tako da je "posada" ponovno oformljena i moja je obaveza stvoriti najbolje uvjete za rad i uz pregovore i dogovore pogurati vjetar u leđa za plovidbu etnološkim i muzejskim vodama. Nekad mirnim, a nekad stvarno uzburkanim, ali tako treba biti ako se žele pomicate granice i ići naprijed.
Manje vidljivi poslovi
Možda najvažnije učinjeno, a zasigurno najvidljivije i medijski najpopraćenije, u ovom mandatu, je otvorenje Stalnog postava EMI/MEI-ja za čiju je realizaciju zaslužno puno stručnjaka i znanstvenika iz različitih domena, ali svakako treba naglasiti ulogu dugogodišnje ravnateljice Lidije Nikočević, kao i kustosice Tamare Nikolić Đerić. Izdali smo i katalog stalnog postava. Osim toga, osmislili smo projekt Četvrtkom u muzeju u suradnji s Muzejom grada Pazina. Četvrtkom nudimo razne radionice, predavanja, predstavljanja knjiga i filmova, ples, igranje tradicijskih, ali uskoro i suvremenih igara. Proslavili smo uz tortu i 60 godina ustanove. Trudimo se biti dobri domaćini i otvoreni za posjetitelje i kroz ovakvu vrstu ponude.
Surađujemo s raznim udrugama i omogućujemo da uz zajedničku suradnju i stručne afinitete u prostorima Kaštela, ali i drugdje, realiziramo programe. Kustos Mario Buletić osmislio je program "Kontakt zona" u kojem je realiziran pored ostalog Virtualni muzej, ali i fizička izložba iste tematike, za koju je stiglo i priznanje. Također, svake godine organiziramo stručno/znanstvene skupove, prošle godine je to bila godišnja konferencija Hrvatskog etnološkog društva u trajanju od tri dana, kada smo imali prilike saznati sva najnovija stremljenja i izazove u etnologiji, muzeologiji… od kolega iz hrvatskih muzeja, instituta, fakulteta. Jedne smo godine održali konferenciju s Univerzitetom iz Tubingena i ugostili njihovu izložbu koja je produkt doktorske disertacije o Istri. Surađujemo i s Kalibar bestivalom gdje predstavljamo najnovija etnološko-antropološka izdanja. Prisutni su i oni manje vidljivi poslovi. Poput rada na recepciji, to je prvo lice s kojim se susretnete, od koga dobiti prvu informaciju o muzeju, za što je zadužen naš povjesničar Nikola Ardalić.
Naravno, važno je i da Kaštel bude čist i uredan, karte prodane, pri otvorenju izložbi kolači i čajevi spremni, a o tome brine Dubravka Roland. Uredili smo radne prostore, sredili smo muzejsku knjižnicu i prvi put napravili reviziju. Kustosi i kustosice marljivo rade na zbirkama, dokumentaristica na sekundarnoj dokumentaciji. Predmete zbrinjavamo kroz preventivnu zaštitu. Posustajemo s otkupima predmeta zbog problema s prostorom, ali smo zato vrlo aktivni u odlascima na terene i prikupljanju terenskih zapisa u obliku fotografija, audio i video-snimanja i bilježenja kazivanja. Na taj način izjednačavamo važnost materijalne i nematerijalne kulture Istre. Gostovali smo s izložbama u Puli, Rijeci, Kopru…
Puno je programa posvećeno i najmlađima.
- U ponudi imamo 11 stalnih radionica za sve uzraste, organiziramo vodstva po stalnom postavu i povremenim izložbama, kao i ljetne radionice za djecu. Gostujemo u školama, vrtićima, održavamo predavanju u udrugama i na fakultetu. Objavljujemo svake godine jednu publikaciju uz katalog izložbe, sudjelujemo na konferencijama, pišemo u popularnim, stručnim i znanstvenim časopisima. Učila sam u ove četiri godine kako je važno imati dobar tim i u Upravnom vijeću koji su, na moje veliko zadovoljstvo, konstruktivni, stručni, jasni u kritikama, a ipak uvijek podržavajući, te kako se svakodnevno usklađivati sa željama i potrebama djelatnika i struke, ali i u dogovorima s nadležnim pročelnikom za kulturu i zavičajnost Vladimirom Torbicom.
Najavili ste da ćete nastaviti s godišnjim izložbama koje iz raznih oblasti djelovanja Muzeja pripremaju Vaši djelatnici.
- Tako je, trenutačno imamo izložbu iz naše produkcije o Ranieriju Mariju Cossaru s prekrasnim crno-bijelim fotografijama koje je on dao izraditi 1928. godine, a u funkciji ilustracija tradicijskog istarskog vjenčanja. Prošle smo godine imali izložbu pod naslovom "Ča delamo kad niš ne delamo: o slobodnom vremenu istarske svakodnevice". Ista će izložba ove godine gostovati u Etnografskom muzeju u Splitu.
Prije te izložbe postavili smo izložbu o ženama pod nazivom "Nije sve tako ružičasto: Žene i rad u Istri". Puno se radi i trudimo se po temama biti ukorak sa suvremenim stremljenjima kulturne antropologije poput ženskog rada, slobodnog vremena, a za sljedeću godinu spremamo vrlo aktualnu izložbu radnog naziva "Novi susjedi-biografije migracija u Istri". Također, obradili smo i teme vezane uz LGBTIQ zajednice kroz izložbu "Coming Out Museum Encounters" koja i dalje gostuje po Hrvatskoj, a ove će godine gostovati u Sloveniji i u Italiji. Nastavljamo i s odlično prihvaćenim projektom "Rukotvorine".
Klasične teme
Naravno, ne zaboravljam ni takozvane klasične etnografske teme poput ove o Cossaru koja govori i o nošnjama i o tradicijskom plesu i vjenčanju te problematizira smotre folklora, kao i autentičnost i objektivnost etnologa. Kroz dvije godine planiramo veliku izložbu o našoj istarskoj smotri, odnosno Smotri narodne glazbe i plesa Istre. Ono na čemu bih voljela poraditi je forma izlaganja, kako napraviti izložbu i obraditi određenu temu, ali ne klasično kroz panele, predmete i video-uratke; razmišljam kroz ples, glumu i slično.
U planu je i realizacija programa koje podupire Europska unija?
- S europskim projektima nikada nisam sto posto na čisto. Koliko se mi prilagođavamo njima, a koliko su nam te teme i način realizacije stvarno potrebne. Prvenstveno mislim na tempo rada koji vrlo često ne dozvoljava temeljitost i studioznost. Ali, da ne skrenem u moje poimanje kapitalizma… Uz mene je uvijek Frommova "Imati ili biti" u slučaju da me "prehiti" u imati. Dakle, da, ima puno prednosti, upoznaju se druge europske institucije, pametni i zanimljivi ljudi, usklađujemo nove ideje s našim mogućnostima i potrebama.
Naravno financijska podrška je velika; radimo na zajedničkim projektima i temama te uviđamo koliko smo svi slični, a opet specifični. Odradili smo nekoliko EU projekata "Živa coprnija - Živa štrigarija"," Identity on the line", "Kulterra", a trenutno smo na projektu "Female Labour Migration in European History – FeMigLab" i "Commheritour". Pregovaramo i čekamo rezultate još nekoliko projekata, "Adriatic Alliance for Cross-border Turistic InnovatiVe Experiences", kao i rezultate poziva Inkluzivne usluge ustanova u kulturi gdje smo u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti Istre.
Teme izložbi koje Muzej organizira korespondiraju s aktualnim trenutkom.
- Etnologija je znanost koja ima mogućnost da svaku temu sagleda dijakronijski, dakle može ići u povijest, ali uvijek se teme mogu provući do sadašnjosti. Specifičnost naše znanosti su izlasci na terene, kazivanja, odnosno razgovori s kazivačima, partnerima, suradnicima. Na neki način njima dajemo prostor da progovore o temi u kojoj su glavni akteri upravo oni, a ne mi, istraživači.
Ali nije svima isti aktualni trenutak. Migranti su aktualni, ali isto tako i budućnost smotre folklora ili ekologija i održivost. Ono što je bitno je da propitujemo, osluškujemo, čitamo, vidimo, posumnjamo, kritički tumačimo i iščitavamo kako realnost Istre, tako i teorijska polazišta i metodologiju.
Doktorirali ste na temu Regionalni identitet u suvremenoj turističkoj ponudi Istre. Koliko i kako se stvari kroz godine mijenjaju glede toga?
- Nepresušna tema, a opet, nekako, uvijek sve isto. Istarski identiteti su promjenjivi, obrađivala sam ih kroz nekoliko elemenata: stanovanje, glazba i ples, jezik i govor, odgoj i sad već nezaobilaznu prehranu. Naravno da se sve mijenja. Stuart Hall se već davno pitao "Kome treba identitet?". Mi ga želimo, sa svim odrednicama, mi želimo biti posebni, drugačiji, da ne kažem jedinstveni. Mi ga zamišljamo, izmišljamo, stvaramo. I mi ga uvijek uspoređujemo u odnosu na druge i drugog.
Pa je zato naša hrana autentičnija od one zapadne, naš odgoj počiva na starim vrijednostima pa je samim time strukturiraniji i temeljitiji, naš je način stanovanja još ne tako otuđeniji, borimo se da zacementiramo našu kantu/pjesmu, ali s druge strane i da bude inovativna pa da samo počiva na tradiciji. Sada sve to želimo turistima prezentirati. Mi smo onda kulturni i kulturalni, održivi, a u konačnici se opet vraćamo na imati ili biti i zaradu. Nudimo im našu viziju autentičnosti i kulture, a mislim da će uskoro na cijeni biti autentična tišina i zvuk prirode, trebali bismo snimiti naše životinje i to čuvati u dokumentaciji, kao i zvukove rada u tvornicama i sirena. Nisam sigurna da ćemo turistima moći priuštiti autentičnu tišinu na selu. Ili nevjerojatan zvuk mora koji udara u obalu. I uostalom, zašto samo njima, zašto ne bismo sačuvali to za nas?
Planovi što se tiče Centra za nematerijalnu kulturnu baštinu Istre?
- Centar za nematerijalnu kulturu Istre, skraćeno CENKI, obilježio je nedavno desetu godišnjicu od osnutka. Od samog začetka, sad već bivša kolegica Nuša Hauser postavila je vrijedne i zanimljive programe, poput "Martina bez etikete" koji su nove kolege prihvatile te nastavljaju s njim. Realiziraju se godišnje izložbe, poput "Tradicijskog znanja i umijeća: Nematerijalna kultura Istre na nacionalnoj i UNESCO listama", "Sopelica – metamorfoze", "Brajde vole hlad od čovika", "Čarobna Istra - skrivene tajne istarskih gradina", "Vidi, Grod! Obiteljska fotografija stanovnika Pićna". Dok se ove godine sprema izložba "Crtice iz tradicijskog bilja".
Kroz CENKI trudimo se brinuti o nematerijalnoj baštini poput naših lokalnih govora, pa je tako osmišljen program Mjesec pripovijedanja u kojem pozivamo poznate umjetnike poput Eveline Rudan, Petre Bernarde Blašković, Edne Strenje Jurcan, a za mjesec dana ugostit ćemo Đanina Božića i Mirjanu Matić te na njihovim govorima razgovarati o suvremenim temama pokušavajući održati govor funkcionalan u sadašnjosti. Osim toga imamo i "Večer od smiha", opet na dijalektu, kao i radionice za djecu. Održavaju se ljetne radionice za djecu, i to u dva termina u suradnji s Općinom Pićan.
Uz brojne stručne knjige i radove, autorica ste i jedne slikovnice?
- Tako je, to je "Djed Mraz u Poreču". Slikovnica je to o mome gradu i svim njegovim posebnostima, a meni važnim još iz ranog djetinjstva kojeg sam provela u starom gradu. Ideja je nastala kada sam šetala s dragom prijateljicom iz Poreča i šetnja nas je dovela do Neptunovog hrama i ona je rekla "pa ja ovdje nisam nikada bila". Od rođenja živi u Poreču, a tada je imala 30 godina. Tako je nastala slikovnica mog djetinjstva kroz stari grad. Da nema isprike za nepoznavanje svoga grada. Prevedena je na talijanski i na engleski jezik za male turiste… Sadržaj slikovnice završava u školskoj zgradi, tada se trebala graditi nova škola, pa je to bila želja glavnog lika u priči upućena Djeda Mrazu. I bi škola! Sada Poreč ima dvije osnovne škole. Moćan je taj Djed Mraz.
Franci i iskrenost
Zanimljiva je činjenica da je tema Vašeg magistarskog rada bila Franci Blašković i konstrukcija suvremenog istarskog identiteta.
- Bila sam iznimno uzbuđena i prestrašena dok sam pisala. Bio je to moj službeni upliv u etnologiju i to još s Francijem, ali sam imala izvrsnu mentoricu, Dunju Rihtman Auguštin. Moji su kazivači bili, pored ostalih, Vedrana Rudan, Milan Rakovac, Boris Senker, Tahir Mujičić… svi redom divni i pametni ljudi, ljudine. Puno sam toga naučila i dan-danas mislim da je to ustvari bio moj najbolji znanstveni rad. Francija sam promatrala sa sudjelovanjem (i to je jedna od metoda istraživanja u etnologiji) dugi niz godina, uglavnom privatno, tek kasnije u funkciji etnologinje.
Zbog njega sam upoznala Istru, vrlo konkretnu, slučajno, kao usput, non volendo, odlazeći na sve njegove koncerte. Sve Žbandaje, Pićne, Gračišća, Draguće, Kanfanare… sklizla iz turističkog Poreča. Ali kako i sam Franci kaže, turiste poznajem u dušu jer je svirao na terasama, a ja sam iznajmljivala krevete i tišinu koje/koju bih onda gubila. Suvremeni istarski identitet nažalost je uglavnom turizam. To sam naučila od Francija, ali i kako se boriti. On kroz glazbu, besidu, performanse, koncerte, rad s djecom, korice albuma, radio-emisijama, ja kroz etnologiju. Njegova su ostavština i rad nemilosrdni usprkos i u inat istarskom identitetu koji se često želi pozivati na blagost, škrbnost, krijanciju… Neki dan sam gledala Fellinijev film "8 i ½", autor se pita kako biti iskren a ne povrijediti druge? Franci je iskrenost u javnom prostoru odradio odlično.
Privatno što sam dobila od njega dok smo radili je misao "nema drame!" I trudim se tako voditi Muzej, bez drame, iako ponekad dramim, uglavnom zbog neumoljivosti birokracije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
