Uzima autobiografske elemente i stavlja ih u strukturu fikcije

Rođen u malom selu Plašćica kod Brinja u Lici gdje nema ni crkve, ni škole, ni trgovine, sve svoje snove snivao je čuvajući po planinama ovce, krave, volove. - Zamišljao sam kako bi bilo popeti se na Kineski zid, ali iz te perspektive bilo je neostvarivo. Kako će jedan mali dječak iz Like kojem su roditelji nepismeni seljaci doći uopće do Pekinga. Kasnije mi se to ostvarilo. Iako nije dobro da se svi snovi ostvaruju jer kažu Kinezi "jao onome kojemu se snovi ostvaruju", brojnim je posjetiteljima dvanaestog izdanja književnog susreta "Na Baštionu" povjerio ovogodišnji gost, hrvatski književnik i karikaturist Damir Karakaš s kojim je u Zavičajnom muzeju razgovarala Dijana Kolaković Prodan, voditeljica buzetske Narodne knjižnice Pučkog otvorenog učilišta "Augustin Vivoda".

Izumrlo novinarstvo

Jedan od najzapaženijih pisaca hrvatske književne scene posljednjih petnaestak godina, kojemu su knjige prevođene na desetak jezika, dok je njegova zbirka priča "Eskimi" ujedno i prvi prijevod neke knjige hrvatske književnosti na arapski jezik, počeo je s crtanjem, ali zapravo kako kaže, i crtanje i sviranje i pisanje to je uvijek isti cilj s različitim sredstvima.

Karakaš je u Zagrebu studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Kaže da je bio novinar igrom slučaja, nekada kada su novine postojale. - Danas imate portale s tekstovima koji su kao neka navlakuša. Kada novinar danas piše kolumnu njegov urednik ne vrednuje tekst po kvaliteti nego po tome koliko ima klikova. Tako da je novinarstvo gotovo umrlo, ali nekadašnje novinarstvo me naučilo zanatu da uspijem kanalizirati svoje misli. Pisanje je jako težak posao. Knjigu pišem po pet godina. Znači sto stranica, pet godina, to je jako iscrpljujući, vrlo ozbiljan posao. Važno mi je dobro poznavati ono o čemu želim pisati. Sada radim povijesni roman koji se tiče mog rodnog kraja dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća i moram izučiti što su ti ljudi jeli, kako su živjeli, kako su im kuće bile građene, kako su pričali, da bi mogao ući u glavu tih likova, reći će Karakaš i dodati kako nije spreman na nikakve kompromise kod pisanja. Ne piše serije, niti sapunice, ne piše na rokove, knjigu će ako treba pisati deset godina dok god ne shvati da je gotova. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU