STIPAN TROGRLIĆ: ODNOS KLERA I FAŠIZMA U ISTRI Povijest nije crno-bijela, već - siva!

Svećenici su predstavljali najbrojniji i najsnažniji dio vjerske, ali i kulturne i političke elite. Talijanske vlasti htjele su radikalno riješiti slavensko nacionalno pitanje kao remetilački faktor, no bez eliminacije svećenika to nije bilo moguće, zbog čega su mnogi svećenici optuživani i protjerivani iz župa * Samo su trojica talijanskih svećenika bili i članovi fašističke stranke: Najveći dio njih držao se po strani. Imajući iza leđa konkordat, nisu ulazili u konfrontaciju s vlašću, kazao je dr. sc. Stipan Trogrlić

Tiskana u 400 primjeraka kao jubilarno 50. izdanje Državnog arhiva u Pazinu, uz sunakladništvo Instituta društvenih znanosti 'Ivo Pilar', nova knjiga povjesničara dr. sc. Stipana Trogrlića "Katolička crkva u Istri između otpora i potpore talijanskoj vlasti u Istri 1918. - 1945." predstavljena je preksinoć pulskoj publici u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula. Osim autora i predstavnice izdavača Mirele Mrak, o knjizi su govorili pulski povjesničari dr. Milan Radošević i David Orlović, obojica nekadašnji studenti dr. Trogrlića.

"Naši" i "njihovi"

Središnji prijepor crkvenog života za talijanske, najvećim dijelom fašističke vlasti u višenacionalnoj istarskoj sredini bilo je jezično pitanje odnosno totalitarna zabrana upotrebe materinjeg jezika (hrvatskog i slovenskog) u društvu, školama, ali i crkvi.

- I sam naslov knjige upućuje da je autor pristupio temi kritički, ukazujući na otpor, ali i potporu svećenstva talijanskoj vlasti, naglasio je dr. Radošević, dodavši da izostanak fotografija i karti u ovoj knjizi autor kompenzira 'živim', pitkim stilom.

David Orlović predstavio je deset poglavlja knjige, izdvojivši najveće ime hrvatskog klera Božu Milanovića, koji je trpio nasilje i prijetnje fašističkih skvadri. Orlović je na koncu istaknuo da ne postoji crno-bijela, već siva povijest.

Autor knjige Stipan Trogrlić nadovezao se kako se nada da su prošla vremena crno-bijele, ideološke povijesti, u kojemu su svi "naši" dobri vrijedni, pametni i maltene svi vrijedni proglašavanja svecima, a "njihovi" s druge strane su demoni.

- Otpor je dominirao u redovima hrvatskog svećenstva, a bilo je i potpore, ali ne na način kao što se želi prikazati, da su talijanski svećenici bili fašisti. Koliko sam uspio vidjeti dokumente, samo su trojica talijanskih svećenika bili i članovi fašističke stranke: Najveći dio njih držao se po strani, a kao nacionalni Talijani, imajući iza leđa konkordat, nisu ulazili u konfrontaciju s vlašću, kazao je autor.

Propovijed na hrvatskom

Pojedini biskupi dozvoljavali su premještanje pojedinih aktivnih svećenika poput, primjerice, rođenog Medulinca Luke Kirca ili najpoznatijeg istarskog antifašističkog svećenika Bože Milanovića u Trst, ali, kako je ukazao autor, to su biskupi radili da bi ovima spasili glavu, koja je ovdje bila ugrožena.

Od vojno-okupacijske talijanske vlasti 1918. do 1920. preko kvazigrađansko-liberalnog parlamentarizma od 1920. do 1922., zatim fašističke vlasti do konkordata 1929, a zatim do pada Italije 1943. godine, knjiga obuhvaća prostor Porečke i Pulske biskupije, Goričke nadbiskupije te Tršćanske i Koparske biskupije.

- U knjizi sam pisao i o biskupima koji su u načelu imali korektan stav prema vjerskim slobodama, čak i onima koji su, po mom sudu, neopravdano nazivani fašistima, kao što je biskup Antonio Santin, do onih koji su branili vjerske slobode poput Alojza Fogara koji je morao otići, ili Angela Bartolomasija koji je razočarao talijanske političke krugove braneći vjerske slobode svojih slavenskih vjernika, nastavio je Trogrlić.

Svećenici su tada predstavljali najbrojniji i najsnažniji dio vjerske, ali i kulturne i političke elite. Da bi se provela namjera talijanskih vlasti o konačnom skidanju slavenskog nacionalnog pitanja kao političkog remetilačkog faktora, trebalo je to radikalno riješiti, a bez eliminacije svećenika to nije bilo moguće. Zbog toga su mnogi svećenici protjerivani iz župa i optuživani, te im se nastojalo dokazati kontinuirani rad na crti slavenskog iredentizma još od vremena autrougarske vlasti.

-Na čemu su se temeljile te optužbe? Na dojavama, ako su se pjevali misu na staroslavenskom jeziku, ako su propovijedali na hrvatskom jeziku, vodili sprovode. Liturgijski čin nema samo religijsku, već i širu društvenu nacionalnu dimenziju. Talijanska vlast reaktivirala je stari paragraf osnovnog autrougarskog zakona iz 1874. godine, koji je dopuštao civilnoj vlasti premještanje župnika ukoliko procijene da njegov rad nanosi štetu javnom poretku, pojasnio je dr. Stipan Trogrlić ondašnje nezahvalne prilike.

Božo Milanović - rodonačelnik istarskog "svećeničkog antifašizma"

Posebno poglavlje autor je posvetio rodonačelniku istarskog "svećeničkog antifašizma" Boži Milanoviću, od pritisaka i napada koje je trpio, kompromitiranja u talijanskim novinama do njegova premještanja u Trst, odnosa s revolucionarnom organizacijom TIGR i analize njegova korištenja crkveno-vjerskog okvira za zaštitu nacionalnih prava istarskih Hrvata.

Kao primjeri dosljednosti i hrabrosti otporu fašizma u knjizi su navedeni istarski svećenici Luka Kirac, Franjo Livić, Šime Červar, Ivan Pavić, Toma Banko, Vladislav Premate, i posebno župnik u Trvižu Leopold Jurca, Slovenac rođen u Braniku na Primorskem.

Da bi spriječio "mirnu talijanizaciju", Jurca je širio hrvatske knjige koje je dobivao iz Zagreba i Celja, poput kalendara 'Danica', vjerskih glasnika, ali i romana Slavka Kolara "Mi smo za pravicu". Jurca je sve propovijedi i razne vjerske obrede obavljao isključivo na hrvatskom jeziku, zbog čega su protiv njega pokretani sudski procesi.