SEDAM VRAJŽIH ISTRIJANKI IZ KNJIGE DANIELA MOHOROVIĆA Nemirne, nestašne, vragolanke u pozitivnom smislu

Od mojih sedam odabranih Istrijanki četiri su poznate široj javnosti - Giuseppina Martinuzzi, Marija Crnobori, Tatjana Arambašin Slišković, Daša Drndić dok je Kata Pucić postala poznatija kada je dobrano prešla stotu. Dvije su nepoznate istarske Majke Hrabrost i to teta moje majke, Pijerina Juričić i njena susjeda Antica Kranjac, poznatija kao Tonina Banica, odgovara Daniel Mohorović

Čitajući knjigu Proklete Hrvatice Milane Vuković Runjić uočio sam da među njima nema ni jedne ''proklete'' Istrijanke. U nevezanom razgovoru to sam spomenuo knjižničarki Srednje škole Mate Blažine Majdi Milevoj Klapčić, sada urednici ove knjige, koja me savjetovala: "Pa onda ti napiši!"

- Dogovorili smo se da na istu temu održim predavanje u povodu Dana žena 2019.,koje je imalo neočekivani odjek, u knjižnici škole. Tako sam došao na ideju da pišem o sedam Istrijanki. Sedam je dana u tjednu, bilo je sedam patuljaka, samuraja i sekretara SKOJ-a, sedam je ružinih latica… Sedam je mističan, često i sretan broj. Sedam je sveti broj, simbol savršenstva. Na stotinjak stranica, najčešće u obliku kratkih, mozaičnih, minijaturnih zapisa, nerijetko u prvom licu, ispričao sam priče o njihovim životima, govori nam labinski srednjoškolski profesor, pjesnik, publicist i političar Daniel Mohorović o motivima koji su ga natjerali da napiše i javnosti predstavi sedam vrajžih Istrijanki.

Poznate i manje poznate

Odabrao je Giuseppinu Martinuzzi, Anticu Kranjac, Katarinu Katu Pucić, Pjerinu Juričić, Mariju Crnobori, Tatjanu Arambašin Slišković i Dašu Drndić. Tko su Mohorovićeve vrajže Istrijanke?

- U mojih sedam odabranih Istrijanki četiri su poznate široj javnosti ,Giuseppina Martinuzzi, Marija Crnobori, Tatjana Arambašin Slišković, Daša Drndić dok je Kata Pucić postala poznatija potkraj svog života zahvaljujući jednoj jedinoj biološkoj činjenici, dobrano je prešla stotku. Dvije su nepoznate istarske Majke Hrabrost i to teta moje majke, nekanonizirana svetica Pijerina Juričić i njena susjeda Antica Kranjac, poznatija kao Tonina Banica - odgovara Mohorović te dodaje.

- Od sedam mojih Istrijanki pet ih je rođeno u Istri. Otac Daše Drndić rođen je u Istri dok je Daša došla na ovaj svijet, u kojeg je jedino vjerovala i s njim se često sporila, u Zagrebu. Jedino je Tatjana Arambašin Slišković došla od priko mora. Hoću reći, Istrijanka se ne postaje samo rođenjem, već i dokazuje životom. Pet od sedam mojih vrajžih Istrijanki umrle su i pokopane u Istri. Crnobori je pokopana u Beogradu, Drndić u Rijeci.

- Zašto vrajže?

-Vrajže, ne vražje. Kada su moje none Tonka Mohorović i Roža Kranjac za nekoga rekle da je vrajži, to nije imalo negativnu konotaciju. Sve su one bile stvarno vrajže, nemirne, nestašne, vragolanke u pozitivnom smislu i ostavile su iza sebe, svaka na svoj način, neizbrisiv trag. Zašto ne vrajže? Ili tko je prva vrajža Istrijanka? Jednostavno: Adamova Eva, od čijeg je rebra stvorena, Eva kojoj je Adam nadjenuo ime, Eva koja je prema nekim povjesničarima baš jednog petka trinaestog pojela kobnu jabuku sa stabla spoznaje pa je, zbog neposluha, sa svojim partnerom Adamom istjerana iz raja zemaljskog. Eva na hebrejskom znači život. Eva nije dala život samo Kajinu, Abelu i manje poznatom Šetu, Eva je i pramajka čovječanstva, dakle i pramajka Istrijana. Eva je prva, vrajža Istrijanka, filozofski će Mohorović. Ostale su njegove.

GIUSEPPINA MARTINUZZI (14.2.1844. – 25.11.1925.) pedagoginja, pjesnikinja i političarka. U početku je bila na pozicijama iredentizma, a kasnije prihvaća ideje socijalizma. Zastupala je prava djece, radnika, žena, zagovarala suradnju u Istri, a 1921. učlanila se u Komunističku partiju Italije. U priči ''Pina combatti'' Giuseppina Martinuzzi govori se o 23. stuednog1925., ujutro, dva dana prije njene smrti.

"U srpnju sam se vratila u rodni grad, u kuću koju je započeo graditi Lorenzo, predak iz prohujalog vremena. U kućanskim poslovima pomaže mi Tonina. Jučer su u stan upali skvadristi. Nisam im ostala dužna. Rekla sam im: Voi non avete paura di una vecchietta come me. Avete paura dell'idea comunistica, un idea che nessuno fermer mai. 23.11.1925., popodne. Dva dana do moje smrti. Pitala me Tonina zašto nisam šutjela kad su upali skvadristi. Zašto inače nisam šutjela? Mogla sam raditi kao učiteljica, gledati svoja posla i šutjeti. Nisam mogla. Jednostavno nisam mogla šutjeti. Kako sam mogla šutjeti? Imala sam jednu učenicu. Mariju. Siječanj, snijeg. Taj dan Marija nije došla u školu. Pošla sam je tražiti. Kucam. Muški me je glas poslao k vragu. Svejedno sam ušla u kuću. Unutra hladnije nego vani. Na velikom krevetu vidim sedam glava. Krevet im je vatra.

ANTICA KRANJAC (15.1.1892.-30.10.1986.) Povod za priču ''Životna škola Tonine Banice'' intervju je s Anticom Kranjac u Labinskoj komuni iz 1986. Izdvajamo tri životne lekcije Tonine Banice:

O djeci: Sedan, ma ne bin danas, po boga. Mene je muž navigo i son se morala soma mucit. Saki put kad bi priša doma bi stori jenega. Neke so hi jimele po petnaest, štupide, koko kunići. Znote da to ni bilo lepo. Ca pravite da se neso znali cuvat? So znali so, ma so bili odzoda zabotonani.

O braku: Da son mloda, bin se uženila, ma va famejo ne bin šla. Kad son prišla semo va kućo, dobri so mi bili va fameje, ma smo bile dve nevesti i spole smo skupa na šufite. Danas ne bijo otele i pravo bi jimele, nanke ja ne bin više šla. Danas so ti ženski gospi, ne delajo vlosa i da son ja mloda ne bin ni ja vlosa delala.

O prošlosti i sadašnjosti: Viš, danas je se na drugo fozo. Vi ste lepo osnožene, operene, piturane, a mi smo bile piturane zemlju. Jutro nan se ni nanke robilo oprat, smo bile operene od pota.

KATARINA (KATA) PUCIĆ (19. 4.1909. -27.4.2017.) Umrla je u 108. godini kao najstarija Hrvatica i Istrijanka. Priča teta Kata: Iman tri sina. Ma oni su mladi, Frane ima 86, Jože 85, Romano samo 83. Frane živi s manun. Dica mi celi život reču Vi. San rekla Franetu neki dan:

- Mi moreš reć ti, te se poznamo diboto devedeset lit.

- Ne moren, je reka, Od vajka van gonan vi.

PIJERINA JURIČIĆ (28.10.1909.- 25.01.2009.) pracija (prateta) autora ''Vrajžih Istrijanki''. Bila je susjeda Tonine Banice. Njezin otac Jakov Kranjac spašavao je preživjele s Titanica, majka Tonina odgajala je djecu i vodila oštariju. Preživjela je osam operacija s vjerom u Boga. Biskup Ivan Milovan rekao je da bi se mogao ugledati na njen molitveni život. U priči "Gren" opisao sam njezin stogodišnji život. 1917. za vrijeme Prvog svjetskog rata nastupila je velika glad. Mjesecima u ruci nisu držali kruh. Ni mrvice kruha. Majka Tonina je znala otići u Rijeku po šećer.

- Nek se zabovljamo s cukaron.

Svećenik Ferdinand Hrdý, učitelj i narodnjak, sakuplja djecu, odvozi ih vlakom u Slavoniju, smješta kod bogatih seljaka. Kada su došli na odredište, na stanici su ih dočekivali stolovi puni hrane. Jedan dječak, susjed iz Kranjci, uzeo je pogaču pod bok, misleći:

- Siguro ću bit lacan i dalje, neka se nojde.

Iz Kranjci je u bjelovarsko- bilogorski kraj otišlo sedmero djece. Među njima sestre Pijerina i Marija. Smještene u obitelji u okolici Bjelovara. Cija je spavala u sanduku. Jela iz limene posudice. Sama, samo u društvu uši. Imala je tjeme puno rana. Poslala ''prijeteće'' pismo doma: ako ne dođu, ići će sama, od vrata do vrata. Tonina je sjela u vlak, pokupila Pijerinu i dvoje djece iz sela i vratila ih doma. Kruha i dalje nema. Nakon mjesec dana opet trbuhom za kruhom. Zapravo, trebala je otići dvije godine starija, krhka sestra Neta. Pijerina je znala:

- Ako gre ona, ne trno svojni. Raji gren ja nazda kone njo pustit.

MARIJA CRNOBORI (1.10.1918. – 21.10.2014.), velika jugoslavenska i hrvatska glumica, recitatorica čakavske poezije, nositeljica počasnog nadimak kći Istre. Bila je jako dobra prijateljica Ivana Gorana Kovačića. Vijest o Goranovoj smrti donio joj je Oton. Jednu večer kuca netko na njena vrata. Otvori, a na vratima se pojavljuje Goranov brat na čijem je licu sve pisalo. Marija ipak pita:

- Živ?

Oton kaže:

- Ne, mrtav.

Marija vrisne:

- Neeee! Ne! Nije istina!

I stropošta se na fotelju. Gledali su se Marija i Oton nijemo, bez riječi, gotovo oduzeti. A onda Oton ustaje, okrene se i na vratima kaže:

- Tebi sam prvoj rekao.

TATJANA ARAMBAŠIN SLIŠKOVIĆ (12. 1. 1922. - 28. 4. 2009.), rođena na Pagu, živjela i umrla u Puli, književnica. Ja sam Istrijanka, iako sam rođena na Pagu. Znam ja vas Istrijane, za vas smo mi svi 'priko Učke'. Kad smo došli u Pulu, branila sam se od te etikete da san 'priko Učke'. Ja nisam priko Učke nego priko mora.

DAŠA DRNDIĆ (10.8.1946.-5.6.2018.), književnica. Bila je kći Ljubomora Drndića, antifašista i političara, jednog od osnivača i prvih urednika Glasa Istre.

-S Fatosom sam se našla kod Hemingwaya. Hemingway je kultni tiranski bar. Stari Ernest nas promatra sa zida dok Fatos i ja razgovaramo. Fatos Lubonja je pet godina mlađi od mene. (Još uvijek je živ.) Fatos Lubonja je fizičar. Imao je dvadeset i tri godine kada je zatvoren. Imao je četrdeset godina kada je oslobođen. Fatos Lubonja današnju Albaniju vidi kao trokatnu zgradu. Na prvom katu je oligarhija, na drugom su mediji, a na trećem kancelarije vladajućih i oporbenih političara te sudaca. Vladajući i oporba svako toliko, nakon izbora, zamjenjuju sobe. Vlast se u podrumu i na prva dva kata ne mijenja.

- Tko je u podrumu? - pitam Fatosa.

- U podrumu su kriminalci. Ne brini, zgrada ima stepenice i funkcionalne liftove, katovi su dobro povezani. To ti je moja Albanija, draga moja Daša.

- To je i moja Hrvatska. I Srbija. I Bosna i Hercegovina. Jadna moja Jugoslavija.