ROĐENDAN HANSA CHRISTIANA ANDERSENA ODABRAN JE ZA MEĐUNARODNI DAN DJEČJE KNJIGE
Pisac za djecu mora se znatno približiti djetetu
U svojoj povijesti hrvatska književnost za djecu prošla je kroz puno faza, a ona najduža bilo je razdoblje od samoga njenog nastanka pa sve do kraja 19. stoljeća. Prvi su pisci knjiga za djecu dakako bili učitelji: poduka i po(r)uka bile su glavne odrednice takve vrste knjiga
Međunarodni dan dječje knjige (ICBD – International Children's Book Day) obilježava se svake godine kako bi se ukazalo na važnost dječje knjige te potaknula i razvila ljubav prema čitanju. Kao datum obilježavanja izabran je rođendan Hansa Christiana Andersena – 2. travanj.
U svojoj povijesti hrvatska književnost za djecu prošla je kroz puno faza, a ona najduža bilo je razdoblje od samoga njenog nastanka pa sve do kraja 19. stoljeća. Prvi su pisci knjiga za djecu dakako bili učitelji: poduka i po(r)uka bile su glavne odrednice takve vrste knjiga. U Hrvatskoj prve knjige za djecu potječu iz 1850., a u tom se razdoblju književnost za najmlađe sporo razvijala. Krajem 19. stoljeća pojavljuju se i prvi kritičari ove vrste literature. Prvom dječjom knjigom u Hrvatskoj mogla bi se smatrati "Obilato mliko duhovno" (1754.) Antuna Kanižlića (1699. – 1777.), a danas se to djelo ubraja u propovjedničku pučku literaturu.
Knjiga "popravlja" život
Godine 1850. Ivan Filipović napisao je djelo naslovljeno "Mali tobolac raznog cvetja", svojevrsni manifest dječje književnosti, pokušaj definiranja knjige za djecu: smatrao je da knjiga ima osnovnu funkciju da "popravlja" život, a ne da govori o životu ili pak o "istini života".
Dječji pisac ne samo da mora poznavati dječju psihu, nego se mora i znatno približiti djetetu. Upravo zbog toga u dječjoj književnosti ima puno autobiografskih trenutaka.
Prekretnicu predstavlja pojava Ivane Brlić-Mažuranić, koja je prva donijela priznanje knjizi za djecu i afirmirala je. Prva njezina knjiga takve vrste je "Škola i praznici, male pripovijesti i pjesme iz dječjeg života". U "Pričama iz davnine" se više udaljava od realnosti, ne bi li u postupku koji je zasnovan na legendi, mitu i bajci mogla dati zbiljske istine života. "Ribar Palunko i njegova žena" specifično je djelo jer je morskom kralju i njegovoj moći suprotstavila ljubav muškarca i žene, koja je jača i postojanija od svih neprirodnih sila. "Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" pokazuju se kao djelo autentične pripovjedačice, a to je i jedno od najobrađenijih djela dječje književnosti u nas.
Najpoznatijim hrvatskim autorima za djecu, osim Ivane Brlić-Mažuranić, smatrani su Mato Lovrak i Grigor Vitez. Brlić-Mažuranić začetnica je fantastične priče, Vitez je preporoditelj poezije za djecu, a Lovrak utemeljitelj dječjeg romana.
Književnost za djecu bogata je i u Istri. Proučavanjem svijeta bajki, nakon poznatih istraživača iz pretprošloga i prošlog stoljeća Giuseppea Radolea i Antonija Ivea, najviše se recentno bavio Giacomo Scotti (Saviano, Italia, 1928.), talijanski pisac nastanjen u Rijeci, jedno od najvažnijih pera talijanske nacionalne zajednice u nas, koji se posvetio i analiziranju te sabiranju bajki kao sastavnog dijela šire folklorne građe. Tom se tematikom pozabavio i Mario Schiavato (Quinto di Treviso, 1931.), rodom Vodnjanac, nastanjen u Rijeci.
Prvi pisci za djecu u Istri bili su učitelji, koji su djelovali krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bili su to Jakov Majnarić (1838. - 1916.), Stjepan Mažuranić (1847. - 1907.), Ernest Jelušić (1863. - 1910.) i Vinko Rubeša (1867. - 1908.). Kasnije, u, kako je naziva znanstvenica Dubravka Težak, drugoj generaciji pisaca, istaknuli su se Rikard Katalinić Jeretov (1869. - 1945.), Viktor Car Emin (1870. - 1963.) i Josip Antun Kraljić (1877. - 1948.).
Pjesme o zavičaju
Najviše je ogleda i osvrta pak napisano o opusu Vladimira Nazora, autora djela poput "Bijeli jelen", "Kralj Albus" i drugih, čime se najdetaljnije bavio dr. Ivo Zalar. Svojom stvaralačkom invencijom u pronalaženju šarolikih motiva i sadržaja iz matematike, fizike, povijesti i prirode Nazor je svestrano obogatio dječju literaturu u nas. Tri se motiva protežu njegovim djelom: lirske refleksije, nacionalne teme te borba između dobra i zla kao filozofska oznaka postojanja, o čemu postoje razni eseji i studije.
Svakako treba spomenuti i Antu Modrušana, poznatijeg pod pseudonimom Tone Smoljanac-Prikodražan (Smoljanci, 14. siječnja 1901. - Lovran, 6. veljače 1966.), književnika i prosvjetnog djelatnika. Crtice i kratke priče za djecu objavljivao je u časopisima "Naša radost", "Galeb" i "Radost". Njegove pjesme progovaraju o zavičaju, o istarskom čovjeku, običajima, prirodi, životinjama i svakodnevici. U njima ima elemenata pučke usmene predaje, folklora, a donosi i zahtjevan refleksivni književni izraz.
Potom, posljednjih desetljeća, najpoznatiji autori koji pišu za djecu u Istri su Daniel Načinović, Ivan Svetić, Tomislav Milohanić, Slavica Lončarić, Dinko Š. Kalac, Carla Rotta, Mirella Malusa', Marija Družeta, Tatjana Pokrajac Papucci, Mariakristina Mirković, Janko Crljenica… (Vanesa BEGIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
