(Hina/EPA)
U izdanju Disputa upravo je objavljena knjiga "Lepoglava" nagrađivanog književnika Željka Funde, intrigantni povijesni roman o ustaškom logoru u Lepoglavi čiji su protagonisti brojne stvarne povijesne ličnosti, i egzekutori i žrtve.
Željko Funda (1950.) autor je 15 knjiga za koje je dobio niz nagrada, među kojima i dvije Nagrade Fran Galović. Uvršten je u brojne zbornike i antologije kajkavske poezije te u domaće i međunarodne zbornike i antologije haiku poezije. Preveo je sve Shakespeareove sonete na kajkavski i objavio ih 2000. Za priču "Drug Tito" dobio je prvu nagradu na festivalu Pričigin 2008. Na Natječaju za satiričnu priču Slavko Kolar osvojio je 2015. godine drugu nagradu. Radio drame su mu izvođene u Dramskom programu Hrvatskog radija, a Dječje gradsko kazalište Čakovec izvelo je dvije njegove priče.
Kako se ističe u najavi, njegov roman "Lepoglava" povijesno utemeljeno i ekspresionistički vehementno prikazuje užas ustaškog logora u Lepoglavi 1944. godine, a posvećen je njegovim žrtvama, kojih je bilo oko tisuću.
Pripovjedno je komponiran iz različitih perspektiva, one sveznajućeg pripovjedača, ali i ispovjednim glasovima svakoga od mnoštva protagonista, od kojih su mnogi stvarne povijesne ličnosti, bilo počinitelji bilo žrtve.
To su ponajprije ustaški krvnici (upravnik logora svemoćni Ljubo Miloš, njegov rođak i uzor, zloglasni Maks Luburić, skupa s bulumentom pomahnitalih egzekutora), zatim nesretni logoraši odnosno logorašice (među kojima su završili i ustaški urotnici Mladen Lorković i Ante Vokić) te ugledni Lepoglavčani (utemeljiteljica "lepoglavske čipkarske škole" Danica Brössler, župnik Ferdo Krčmar, lokalni slikar Gabrijel Horvat i glazbenik Marijan Zuber, ilegalac Ivan Ferek Srećko…).
Roman je i metafikcijski jer se u njemu kao važni likovi pojavljuju slikar Leone Glembay i njegov imaginarni sin Eugen, prepredeni ratni profiter, a i sâm je Krleža epizodni lik.
"S obzirom na temu, ovaj je fikcijsko-fakcijski roman crn, jako crn i tragičan, s mnoštvom prikaza psihičkih rastrojstava, patnji mučenih i poživinčenja mučitelja koji uživaju ubijajući, no sve je to amortizirano groteskom kao autorovom temeljnom narativnom metodom", ističu iz Disputa. On ne moralizira, ne propagira, ne prokazuje, ne "poručuje", nego sve to, posve izmiješano, ostvaruje pričanjem mnoštva užasnih priča, pri čemu ljepota lepoglavske čipke i sarkastični humor nastoje ne ustuknuti pred zlom i dijaboličnim cinizmom, poručuju.