Marijin poduzetnički duh neraskidivo je povezan s pjesničkim. Pjesnikinja je još iz osnovnoškolskih dana. Prvu samostalnu zbirku poezije "Mojo Semiće" izdala je 1999. godine, a dvije godine kasnije objavila je etno-slikovnicu. "Semičke štuoriji". Zastupljena je i u zajedničkim zbirkama poezije. Svojim stihovima Marija je među ostalim zastupljena u buzetskoj zbirci poezije "Buzeštice". Pjesme objavljuje u knjigama "Verši na šterni"…

Osebujna, pomalo proturječna. Za nju se na simboličkoj razini može reći da sama kroji svoju sudbinu. U njenim su rukama škare i platno. S jedne strane s obje noge čvrsto na zemlji, ponekad odrješita, poduzetnica je koja već puna dva i pol desetljeća u vlastitoj tekstilnoj tvrtci odolijeva svim izazovima ove zahtjevne branše. S druge strane krhka poetska duša, suverena vladarica dijalektalne poezije. Marija Ribarić, Semišćica, Buzećanka, Istrijanka, poduzetnica i članica prvog hrvatskog kluba poslovnih žena BPW-a, ujedno je pjesnikinja i pjevačica i kaže kako oduvijek voli knjige, poeziju i glazbu, naročito pjevanje.

Ljubav prema domaćoj besedi izvlači iz nje ono najbolje - osjećaje, toplinu i ljubav prema ljudima i djeci, rodnom kraju. Posebno voli životinje. Opsesija su joj mačke. Ima ih tri. Žuju, Palmira i Denu. Jednu je udomila iz udruge Ruka Šapi. Druga se doselila od susjeda pa je dobila njegovo ime, a treću je spasila, izvukavši je iz grmlja ispod svoje firme. 

Trdi istrijoanski koren 

Rodom iz Semića kraj Lupoglava, malog sela s obronaka brdsko planinskog područja Ćićarije, od malih nogu neraskidivim vezama prikovana je uz zavičaj. Voli se pohvaliti kako je ponosna na svoj "trdi istrijoanski koren". Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Pazinu i u Buzetu, diplomirala je na Višoj tekstilnoj školi Tehničkog fakulteta u Mariboru i kao mlada inženjerka konfekcijske tehnologije, zaposlila se u buzetskoj "Nadi Dimić". Ubrzo nakon pretvorbe, firma je otišla u stečaj pa s talijanskim partnerima 1995. godine otvara tvrtku Marytess. Poduzetničke početke obilježili su lohn-poslovi, konfekcioniranje dječje, ženske i muške trikotaže za poznatu talijansku tvrtku Benetton. U međuvremenu je otkupila talijanske udjele i postala samostalna vlasnica Marytessa. Nakon što je Benetton ukinuo ugovore s hrvatskim proizvođačima, okrenula se domaćem tržištu. Danas obilježava srebrni jubilej.

        Bilo je hrabro sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća upustiti se u poduzetničke vode, pitamo je, a ona odgovara kako nije baš imala neki izbor. Godinu i pol radila je bez plaće, a u Srednjoj školi predavala tekstil. Budući da je u "Nadi Dimić" surađivala s Benettonom, a oni su ponovno htjeli uspostaviti proizvodnju u Buzetu, s talijanskim partnerima osnovala je zajedničku firmu. Prijateljica koja je s obitelji tada bila u Austriji posudila joj je novac za deset posto učešća u vlasničkom udjelu.

        - Počeli smo raditi bez mehaničara, u skučenom prostoru od sto kvadrata da bi se u međuvremenu preselili u veći prostor, u prizemlje Robne kuće, a 2000. godine osnovali i firmu Maribel u Pazinu. Talijani su potom htjeli otići iz Hrvatske. Polako sam kroz nekoliko godina otkupila njihov dio i 2007. godine postala jedina vlasnica, prisjeća se Marija.

        Najuspješnija je ovoj tekstilnoj tvrtci bila 2006. godina. U dva pogona, u Pazinu i Buzetu, u to je vrijeme zapošljavala 80 djelatnika. Do 2004. godine radio se isključivo dječji program, a potom se proizvodnja proširila i na ženski trikotažni program. Samo iz jedne firme izlazilo oko 40.000 komada mjesečno. Distribuiralo se naručitelju u Italiju, a potom slalo diljem svijeta. Već u Buzetu su po etiketama razvrstavali robu za svaku zemlju posebno. No početkom 2007. godine najave su bile kako će se smanjiti opseg poslovanja pa su neke djelatnice odlazile, a nisu zapošljavane nove. Godinu dana kasnije dio Maribela preselili su u Buzet. Recesija je desetkovala tekstilnu industriju, tako je i Marytess 2010. godine zapao u veliku krizu. Ostalo je svega šest radnica koje su i danas zaposlene, a svi drugi dobili su otpremnine. 

Teška vremena 

Tekstilcima je u tom vrijeme najviše muke zadavao problem naplate potraživanja, ali i nelojalna konkurencija. Hrvatsko tržište bilo je preplavljeno jeftinom robom iz Kine. Bila je takva kriza da su u Marytessu šivali sve što su na tržištu mogli naći pa čak i stolnjake, jastuke i posteljinu, sve samo kako bi osigurali plaće. U međuvremenu su pokrenuli vlastitu proizvodnju. Dio proizvoda prodaju u vlastitoj maloprodaji, u trgovini u Buzetu, a pokušavaju ih plasirati i diljem Istre te time osigurati veću zaposlenost.

Od 2017. godine poslovanje se stabiliziralo. Dobili su lohn posao za jednu firmu iz Novigrada prisutnu na svjetskom tržištu. Najveći dio proizvodnje otpada na dječji program, a u Marytessu su prepoznatljivi po pamučnim dječjim bodijima, i pidžamama. Šiju tajice ženske i dječje, muške kanotjere, ženske pamučne maje, trenerke, hlače. Reklamiraju se isključivo usmenom predajom. Buzećani vole kada odlaze u posjete pokloniti nešto iz Buzeta pa za dječje bodije znaju čak i u Zagrebu i u Zadru.

- Doslovno sve materijale koje kupujem nosim doma na testiranje. Operem, osušim u sušilici. U svakom trenutku kupcima znamo reći koliko će se skupiti pri pranju. Pored toga poslujemo u maloj sredini, moramo paziti da imamo različite materijale i modele. Sve su jako male kolekcije. Svaku stvar prethodno ispeglamo, nabrojat će Marija. Pitamo je kako joj je snalaziti se kao ženi poduzetnici, a ona kaže da je u svakoj branši teško poslovati, ali u tekstilu dva puta teže nego drugdje jer je to oduvijek bila nezahvalna, pomalo zapostavljena industrijska grana.

- U proteklih 25 godina, brak je zasnovalo 20 djelatnica, rodilo se 41 dijete, bilo je puno porodiljskih i bolovanja. Trebalo je organizirati posao i pridržavati se rokova isporuke. Znalo je biti nesuglasica, nesporazuma, ali smo ih prevladali, kaže Marija i dodaje da Marytess danas zapošljava trinaest djelatnica. Skladan su ženski kolektiv, svakog jutra zajedno marendaju i piju kavu. Svih tih 25 godina plaća niti jednog dana nije kasnila. Uz plaće, dobiju božićnice, regres, odlaze na izlete.

Marijin poduzetnički duh neraskidivo je povezan s pjesničkim. Pjesnikinja je još iz osnovnoškolskih dana.

- Činjenice je da su me u lupoglavskoj školi na to uvijek poticali. Prvu pjesmu "Moja majka" na književnom standardu napisala sam kao četvrtašica, prisjeća se sa sjetom. Svojim pjesmama i recitacijama nastoji očuvati i promovirati govor rodnog kraja. Piše na književnom standardu, ali i svom semičkom govoru, malom mjesnom govoru koji se rasprostire na granici između kajkavskih i čakavskih govora.

Priče na semičkom govoru

Prvu samostalnu zbirku poezije "Mojo Semiće" izdala je 1999. godine, a dvije godine kasnije objavila je etno-slikovnicu. "Semičke štuoriji", na semičkom govoru ili prijevodu na književni jezik "Priče iz Semića", priče su iz davnina. Njoj su pričali baka, tata i mama, a njima njihovi roditelji. Zastupljena je i u zajedničkim zbirkama poezije. U pet izdanja Kolana besid u kojima su objavljene pjesme s pjesničkih susreta "Marijada" karakterističnih po predstavljanju pjesnikinja istog imena. Pjesnikinje imena Marija, koje su osmislile manifestaciju "Marijada", među njima i Marija Ribarić, stigle su i do Pantovčaka gdje ih je primio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.

Svojim stihovima Marija je među ostalim zastupljena u buzetskoj zbirci poezije "Buzeštice". Pjesme objavljuje u knjigama "Verši na šterni" koje se vezuju uz istoimene pjesničke susrete u Vižinadi, za nju najljepše čakavske pjesničke susrete. Pjesma "Jiež" joj je uglazbljena, a buzetski zbor ju je 2005. godine premijerno izveo na porečkom susretu zborova "Naš kanat je lip". Povjerila nam je kako je upravo napisala dječju slikovnicu, radnog naziva "Kako je Semiće dobilo ime". Bit će na tri jezika, hrvatskom, talijanskom i engleskom, treba je još samo ilustrirati.

Punih 25 godina bila je članica ženske klape Roč. Znala je reći kako joj je klapa druga obitelj, ispušni ventil, lijek za dušu i tijelo. Klapa je prije nekoliko godina prestala s radom, Marija je ostala članica ročkog ŽKUD-a "Renato Pernić", a danas još uvijek zna zapjevati s folklorašima Glazbenog društva "Sokol" Buzet.

- Volim tradiciju, običaje. Kao članica Gradskog poglavarstva zadužena za gospodarstvo i kulturu, 2002. godine pokrenula sam Subotinu po starinski koja je na Loparu okupila mužikante s gotovo čitavog područja Buzeštine. Uz fritule i hroštule prodavali su starinski kolačići koje su nekada kumovi kupovali za krizmu svojim fjocima. Od 2004. godine proširena je na cijelu starogradsku jezgru Buzeta s ciljem revitalizacije nekadašnjeg poznatog buzetskog sajma, kaže Marija. U međuvremenu je Subotina po starinski prerasla u jednu od najljepših povijesnih manifestacija u Istri, a možda i u Hrvatskoj, a britanski dnevni list "The Guardian" predlani ju je uvrstio među dvadeset najboljih tradicijskih festivala u Europi!

- Kratak mi je dan, brzo mi prođe, reći će na pitanje kako sve stigne. Započinje ga vijestima i cijeđenim sokom grejpa jer njena je teorija ako joj dan počinje s nečim gorkim onda sve nadalje može biti samo slađe i ljepše. Kaže kako ima sreću da je suprug Mauro Grbac iz poznate vrhuvske obitelji proizvođača pjenušca "Butilija", podržava u svim njenim aktivnostima. No podrška je uzajamna. Uvijek sudjeluje u berbi grožđa i na taj način doprinosi izradi pjenušave kapljice kojoj je posvetila i stihove pjesme "Vino iz mižuola na visuoken take".

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>

Pjesničke večeri

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>

Rado sudjeluje na pjesničkim večerima diljem Istre. Odaziva se pozivu na svaku manifestaciju istarskog sjevera kao pjesnikinja ili kao posjetiteljica. Predsjednica je Upravnog vijeća Pučkog otvorenog učilišta "Augustin Vivoda". Dobrovoljna je davateljica krvi. Nedavno je dobila priznanje hrvatskog i gradskog Crvenog križa za 35 puta darivanu krv. Uključuje se u humanitarne akcije. Nadasve voli ljude, gotovo da i nema prijateljice ili poznanice čijem djetetu nije darovala barem jedan odjevni predmet iz svog proizvodnog programa. Praktična je vjernica. Rado ide na misu, ali drži se i one izreke koju je negdje putem pročitala, kako je svaka dobra misao molitva!

Semišćica s adresom u Buzetu, uza sve to još je i strastvena putoholičarka. Posjetila je Kubu, Meksiko, Tunis, Maroko, Jordan, Siriju, Dubai, većinu europskih zemalja… Fascinirana je Instanbulom. Dva puta ga je posjetila izletnički, a jednom s forumom BPW-a. Najemotivniji joj je trenutak bio obilazak džamije šeika Zayeda u Abu Dhabiju. Najviše je se ipak dojmilo njeno prvo putovanje.

- S kumom Zdenkom Havić posjetila sam Pariz. Kada sam se vratila u Semiće, stala sam ispred naše male seoske crkve i rekla: "Joj, da si Notre Dame, ne biš mi bila tako liepa!"

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>

Povezane vijesti

• Marija Pejčinović Burić na korak do izbora za novu glavnu tajnicu VE
• Obilježena tragična pogibija mladih umaških antifašistkinja u Brutiji 28. ožujka 1944. godine: Prošlost i sadašnjost u pravedničkoj ideji Marije i Line
• MARIJA MIKELIĆ IZ BARBARIGE VITALNA I LUCIDNA UŠLA JE U 106. GODINU ŽIVOTA: Vajk sam delala, sve sam se navadila - i kopati, i orati, oko brajda delati, čak i zidati