Danas mu je majka, priča nam sin Milan, ljuta na svoje godine samo zato što više ne može raditi, a radila je naporno cijeli svoj život. Tako je do lani, pokazuje nam slike, kopala po vrtu i vadila krumpire, a prije dvije godine pomagala je brati ulike
Šjora Marija Mikelić dočekala nas je pred kućnim vratima u staroj Barbarigi gdje živi sa sinom i njegovom obitelji, a potom pozvala da sjednemo u kortu, u hlad. Do stola je hodala sama, tek uz malu pomoć štapa. Ništa tu ne bi bilo čudno da baba Marija nema 105 godina i šest mjeseci! Ova vitalna Istrijanka, perfektne memorije i odličnog zdravlja, ušla je 106. godinu. Rođena je, priča nam, na novu godinu - 1. siječnja 1914. godine. Prošla je tri rata, brojne države i svega se još uvijek živo sjeća.
Mater umrla u Moravskoj
Rođena je u selu Kuftići, još pod Austrijom kako kaže. Imala je dva brata i čak pet sestara, no sada je ostala sama, iako je bila najstarije dijete u familiji. Zbog toga nije išla u školu već su škole, priča nam, završile mlađe sestre. Ona je čuvala blago i delala oko hiže.
- Hodila sam jeno lito u školu u Divšiće. Ali kao najstarija morala sam čuvati blago, tenditi koze, ovce, krave. Govorili su stariji "Ča će nam harte dati kruha". Ja sam vajk delala, sve sam se navadila - i kopati, i orati, oko brajda delati, čak i zidati. Nema ča nisam provala delati. Delala sam i oko hiže, šila, čuvala krave i ovce, priča nam baba Marija.
Nije ni čudo da je morala preuzeti skrb oko kuće jer je u zbjegu u Moravskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata ostala bez majke. To je, prisjeća se, bilo prije sto godina!
- Od čega vam je umrla mati, pitamo je.
- Od upale pluća. Sušice. Gledala sam kroz prozor kako su je nosili na kočiji, samo kasun je bija gori, dva žuta konja su ga vukla. Bila sam mala, imala sam tri lita, ali sjećam se toga dana kada je umrla moja mati. Sjećam se da je gorila od febre i pitala moju babu da joj donese malo ruma. Dok se baba tornala, ona je zdahnula. Ja sam se igrala po sobi, bila sam mala, nisam razumila…
U razgovoru doznajemo da joj se otac, kada je imala osam godina, pogodio s jednom obitelji i zamijenio zemlju u Kuftićima za zemlju stancije Meneghetti. Ovdje nije bilo ničega, samo baraka, ali uokolo su imali plodna polja, šume… Inače, tata joj je bio iz Kuftići, a mama iz Orbanići, kako baka napominje - rođena Petrić.
Vajk sam delala
- Morali smo tu sve s početka načiniti, hižu i šterne za vodu i štale za blago. Puno smo delali.
- A kada ste rivali u Barbarigu, pitamo je?
- Kad sam se oženila, prije 85 lit, veli nam šjora Marija. Priča da se ovdje nastavila baviti kućom i poljoprivredom koja joj je uvijek išla od ruke. A svake nedilje hodila je pješke na mašu u Bale.
Šjora Marija, skačući s jednog vremenskog razdoblja na drugo ko od šale, s nevjerojatnom sposobnošću pamćenja imena mjesta, ljudi, pa čak i točnih datuma, priča nam da je za vrijeme Italije radila za gazdaricu Lizu koja je živjela u obližnjem "palacu". Stara vila i dan danas postoji, ali je u lošem stanju. Baka se prisjeća kako je nekada ta vila izgledala, kakvo je "svo ordenje u hiži bilo".
- Bila je to prava gospodarica. Bila je Talijanka, ali prava ženska. Od svega ča san zgojila puštila bi mi po. A imali smo domaće smokve, lešnjake, grojze, čerišnje, kokoše, pure. Svačesa je bilo. Tabak smo sadili, šenicu, nabraja nam baka Marija. Prisjeća se detalja da je Lisa jednoj njezinoj kćeri Ani kupila pupu u Rovinju. Lutka je onda bila pravi luksuz kakav si je malo tko mogao priuštiti.
- Znate ča, moja Ana jušto danas ima rođendan, s ponosom nam veli baba Marija. Na pitanje koliko ima lit bez razmišljanja veli: Ima 85 lit!
Taj nas detalj skreće na razgovor o djeci. Od sina Milana doznajemo da je njegova majka osam puta rađala. No, ostalo ih je samo troje. Uz njega i sestru Anu živ je danas i brat Karlo. Neka su djeca umrla odmah po porodu, a neka još kao mala, od bolesti. To je, priča nam, bilo siromaško i teško vrijeme za preživjeti. Baka Marija danas od troje djece ima šest unuka i dvije unuke. Ima i praunuke koji već imaju svoju djecu.