Topla, strastvena, senzibilna, jedinstvena i neponovljiva. Takva je bila Mani Gotovac. Mislim da je do samog biološkog kraja i dalje željna života ipak mirno otišla u smrt. Spokojno. Pa i zadovoljno. Tvrdnja o zadovoljstvu kad se odlazi s druge strane postojanja vjerojatno je besmislena. Ili je barem teško razumljiva. No kad se bolje razmisli, stvarno nije nemoguće da je ta hrabra i kreativna žena u beskrajna prostranstva odlutala sa smiješkom i malo pivske pjene na usnama. Za posljednji užitak. To bi nekako uz nju i pristajalo. Izgledala je i ponašala se kao konvencionalno nekonvencionalna osoba. Znala je iznenaditi, zgroziti, ali je mogla biti i (ne)predvidivo pristojna. Sjećam se jedne zgode i upoznavanja: usputnog, ali dojmljivog, a zbog njene lakoće komuniciranja pamtljivog.

Bila je intendantica u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Neke su nas okolnosti na samo par minuta spojile u predvorju jednog riječkog hotela. Naravno, htjela je pohvalu za program koji je ponudila tamošnjoj publici. I dobila ju je, uz moju preuzetu obavezu da na jednu predstavu dođem kao njen osobni gost. Kako to već ide, uz pohvalu ide i kritika. "Daj, Mani", odmah smo prešli per tu, "smanji malo grijanje u kazalištu, nepodnošljivo je vruće". 

Moćni šarm 

Za nas muškarce, primitivnija ljudska bića naspram žena sa složenijim karakterom i često neshvatljivim oblicima ponašanja, u kazalištu je naprosto neizdrživo vruće, iritantno do krajnjih granica tolerancije. Pokušao sam joj objasniti da je to razlog zašto prerijetko odlazim u kazalište, a onda je iz nje eruptirala spontana, životna zavodljivost i moćni šarm. Kao prava, istinska dama i žena sa stilom šapnula mi je te osvojila sve moje simpatije: "Mora biti dovoljno toplo, možda i pretoplo. To je, naime, jedini način da se mi žene skinemo, a ne razotkrijemo, a da vi muškarci naslutite, ali i ne vidite što se skriva ispod naših toaleta". Potom me, mislim sa svojih 67 godina, pogledala značajno, prodorno i sugestivno. Kao da provjerava efekt svojih riječi. Kratak, zajebantski flert? Zgodna igra njenih riječi? Suptilno udvaranje? Što god bilo, ostao sam bez riječi, ali ne konsterniran, nego oduševljen. Vau, kakva žena! Brza ne jeziku, britka, direktna. Osvojila je prostor u sekundi. 

Gospodarica trenutka 

Zagospodarila je trenutkom, zarobila ga je, ovjekovječila u mojoj memoriji. Udaljavajući se, još jednom se okrenula preko ramena dok je njena razbarušena kosa vijorila poput zastave na jakoj riječkoj buri. Kao da mi je kratko namignula. Ili mi se samo pričinilo jer sam to priželjkivao. Svejedno. Otišla je u gomilu koja se natiskala samo kako bi je pozdravila. "Mani, Mani", čulo se, sada već iz daljine.

I onda, godinama kasnije, došla je vijest o njenom preranom odlasku. Uvijek je prerano kad dobri ljudi odlaze. Nikada nije dovoljno kasno, a još manje je pravi trenutak. Neminovnost smrti tiho je i puzajući otrgnula još jedan vrijedan život, a ja sam se prisjetio kako se Mani godinama unatrag našalila samnom. Pustila je toliko jak dojam da se mogu prisjetiti svakog detalja tog susreta i naočala s golemim okvirima koji su njenom nasmijanom licu davali ton ozbiljnosti i osnaživali ionako snažan autoritet. Tko je nije znao, samo jednom da ju je susreo i s njom popričao, nakon te privilegije imao bi dojam kao da je oduvijek prisutna u njegovom životu. Ali je, eto, ne viđa često jer ona putuje, stvara, ruši predrasude, svađa se i miri. Kao bogatstvo u maloj bočici punoj životnih sokova opisao bih svoje kratkotrajno i snažno iskustvo s velikom, veličanstvenom Mani, junakinjom našeg doba, osobom al pari Oliveru Dragojeviću s kojim je dijelila iskrenu strast prema životu, ljubavi i dobrim osjećajima, unatoč životnoj nesreći da je u njenoj najranijoj dobi izgubila svoju petogodišnju kćer Anu, što je nemjerljiv udarac svakom roditelju i od čega oporavka nema, pa je zato u preostalom dijelu života, i kad mu se cinično smijala i kad ga je slavila, negdje u sebi, nekad dublje, a nekad pliće, imala grč zbog bespomoćnosti da tom malom biću pokloni svoj život i zamijeni ga za njegov.

Sve je to Mani Gotovac držala u sebi. Možda je i baš zato što je smrt upoznala prerano, pregrubo, prebrutalno i prebolno, tako strastveno živjela život. Toliko se, recimo, puta za njegovog trajanja javno razgolitila. Emotivno, naravno. O svojim ljubavima, kao prava dama detalje je zadržala za sebe, no imala je dar kojim je pripovijedajući o svom, često i izmišljenom životu, polufikciji u svojim knjigama, golicala maštu. Živeći na taj način prkosila je smrti. Kad joj se naslonila na postelju, smrti je vjerojatno poručila da je odavno čeka. Sada su zajedno otputovale na put bez povratka.

Povezane vijesti

• Primjerak romana "Snebivaš me" Mani Gotovac otvoren za poruke čitatelja
• Mani Gotovac osvojila Nagradu BOOKtiga 2017.
• Komentari čitatelja nadahnjuju me da pišem još