VIŠESATNA DOSADA
KOMENTAR: Film koji bi bolje prošao u Trilju nego u Puli STIGAO NA DRŽAVNU TELEVIZIJU KAO SERIJA
Kad je na finalnoj večeri Pule Đurica Drobac uključio u režimskom dnevniku reporterku koja objavljuje iznenađujuću vijest da Antun Vrdoljak nije dobio nijednu od glavnih nagrada, te da mu je publika dala ocjenu 3.83, što je prilično mizerno u odnosu na 4.90, koliko je publika dala pulskom anti-fa laureatu Dane Budisavljević, normalna Hrvatska napokon je došla na svoje.
A još na njegovoj pulskoj gala premijeri novinari HRT-a svojski su se trudili da nakon projekcije "Generala" pronađu u Areni barem dva gledatelja koji će o Vrdoljakovu ideologiziranom komadu izreći poneku lijepu riječ.
No hrvatski vojnici nisu nikakvi idealizirani borci za slobodu kakve ih pokazuje Vrdoljak.
Oni danas mahom slijede i imitiraju generalove plaćeničke dane u Legiji stranaca, ratujući i ginući u Afganistanu za tuđe interese. Naravno, od Vrdoljaka nismo ni očekivali da će se radikalnije pozabaviti s Gotovininom legionarskom fazom onako kako se Legijom stranaca pozabavila genijalna Claire Denis u remek-djelu »Beau travail«.
Zato je taj generalov period prikazan vrlo škrto, kako u Sahari puškara s nekim Arapima, kao što je i njegov život u miljeu pariškog krimi polusvijeta potpuno preskočen.
Jer, hagiograf ne priznaje mrlje i kontroverze iz života sveca/viteza kojim se mora pozabaviti, već samo njegove križarske bitke i zasluge. Kao što se u filmu ne spominje ni onaj famozni »locirati, uhititi, transferirati«.
Možda bi »General« dobio veću ocjenu publike da je Pula prebačena u Trilj. No direktora Cinestara očito nisu omele mlake ocjene publike koje je Vrdoljakov komad osvojio u Puli, pa je ulaznice pustio u pretprodaju gotovo mjesec dana uoči njegove simbolične distribucije u hrvatskim multipleksima u olujnom tjednu, vjerujući da mu se smiješi box office megahit ravan "Gospodaru prstenova", te da će se pred dvoranom stvoriti nepregledne kolone nalik nekim drugim kolonama kojima smo nekad svjedočili.
Iako je ljetni tajming njegove distribucije mahom rezervirane za loše holivudske blockbustere, bio prilično riskantan.
Za razliku od duge zimske mračne noći, koju su Gotovina i Vrdoljak odabrali za svoju romansu ispred kamina, gdje će prema autorovim riječima, valjda prekriveni toplom dekicom, u miru pogledati film. Zato se general nije ni ukazao u pulskoj Areni, previše zauzet svojim tunama.
Zato je "General" u odnosu na "Dugu mračnu noć" tek nešto manje opterećen perverznim ideologiziranjem. Jer, hrvatska recentna ratna klaonica pamti i bolje filmove, za što je prvenstveno zaslužan Kristijan Milić, majstor sirove ratne carpenterovske akcije. Mora da je Vrdoljak bio prilično zavidan na Milića kad mu je "Kuća 55" osvojila 2014. Veliku zlatnu arenu za najbolji film.
Iako i Milić koketira s identičnom estetizacijom i ideološkom logikom tipičnom za hrvatske filmske devedesete. Ali barem to čini relativno neizravno, kroz simbole i maskirne uniforme transformirane u ultimativni military fetiš. Iako je Milićev film na sastanku braniteljskih udruga napadnut kao "projugoslavensko djelo u kojem se skrivaju agresorske zvijezde i braniteljske krunice". No Vrdoljakov film tek ostaje dosadni spoj fetiša (general/heroj) i treša (prosede).
Iako to nije osviješteni treš, već čisti ideološki treš, čija je produkcija isisala milijune kuna iz džepova hrvatskih poreznih obveznika, koji su vjerovali da će im autor pokloniti pravovjerni patriotski ep i izazvati erekciju. I general izvan bitke portretiran je bez grijeha, erekcije i erosa, kao da je bio u duhovnoj vezi s Gospom, a ne s tri partnerice.
Kolumbijska epizoda s krasoticom Ximenom, režirana je u maniri telenovele, iako će joj taj veliki zavodnik recitirati Shakespearove stihove na hrvatskom. A njegovi ljubavni pothvati s novinarkom Vesnom Karuzom koja u filmu ostaje neimenovana, te budućom suprugom, časnicom Dunjom, prikazani su kranje sterilno.
Iako su Vrdoljaku važniji vitezovi nego njihove djeve bajne. I sam Višnjić sveden je na voštanu figuru bez ikakve karizme. A lik vojnog visokomoralnog mudraca koji iz uniforme teatralno prosipa kojekakve mudrosti o tome kako su Hrvati 1941. oružjem branili Srbe, koji su im 1991. uzvratili agresijom i potom napustili Prečane, rezerviran je za neimenovanog Janka Bobetka (Mustafa Nadarević), koji će našem generalu pokloniti nekakvu knjigu s crvenim koricama, koja govori o partizanskoj obrani Knina, kako bi je dobro proučio prije Oluje.
Iako mu ona tek služi kao podloga za historiografske tlapnje. Vrdoljak doduše u filmu spominje i Brijunski sastanak, ali ne i ono što se na njemu govorilo, jer mu je važnija ljepota jadranskih krajolika s generalovim helikopterom koji leti prema Brijunima.
Naravno, Srbi su u filmu svedeni na statiste, iako upravo njima pripada jedina donekle pristojna scena u filmu, ona s Olgom Pakalović i Sretenom Mokrovićem.
No ubrzo je zamjenjuje patetična scena sa srpskim starcem koji izlazi s traktora i napušta izbjegličku kolonu da bi se vratio rodnoj kući koju mu nisu »poklonili«, već ju je sam sagradio.
S druge strane, jedini krimen hrvatske vojske u Oluji sveden je na pljačku srpskih kuća, iako je ona dozirana krajnje diskretno, s kamionom nakrcanim vešmašinama i frižiderima, te generalovom rekacijom da »nakon vojne akcije nastupaju barbari i vandali«. Zato u lokalnom kafiću svira »Cesarica« iako bi mu daleko primjerenije bile »Čavoglave«.
Hrvatski vitezovi svi su odreda veliki vjernici, s puškom na ramenu i krunicom u džepu ili oko retrovizora, koji nikad nisu ubili nijednog civila, dok naš heroj a ne zločinac pjeva s njima pjesme za Badnjak u ledenoj zimskoj noći.
Iako pogonsko gorivo filma ostaje krivnja, ona haaška (»Časni sude, nisam kriv«) i ona intimna (majčina smrt i tragedija suborca).
Nažalost, Vrdoljakov komad tek je dosadna i beskrvna lekcija o umijeću ratovanja i fetišizaciji borbe. Ostaje pitanje u što je ulupan novac za komad koji se produkcijski doima jeftinije od niskobudžetnog »Broja 55«. »Kraj znam, ali ga ne vidim«, kazat će general. Ni »Generalu« kao da se ne nazire kraj. U dva sata i dvadeset minuta nepodnošljive dosade, koji traju čitavu vječnost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
