Što kad vlasnici firmi u krizi nemaju novaca, kad dobit ne postoji, kad nema pozitivne ili dovoljne intervencije države? Što kad kriza neviđenih razmjera uđe u nečiji životni prostor i zagospodari situacijom? Što kad ona izmakne kontroli i kad se procesi ne usmjeravaju, nego njima upravljaju okolnosti? Ostaje samo priznavanje teške realnosti. Tada ključno postaje međusobno povjerenje i ljudski odnos. Dogovor jednih i drugih. Odricanje i preživljavanje 

Krizna situacija vezana za koronavirus uzima prve žrtve. Nisu to samo doslovno ljudski životi čija je vrijednost
neusporediva s bilo čime. Direktne žrtve koronavirusa su i brojne firme koje na trenutno trusnim, nesigurnim i
nestabilnim tržištima gube dogovorene poslove, ne ugovaraju već pripremljene te nemaju mogućnost preživljavanja dužu od dva do maksimalno tri mjeseca bez jake intervencije države. Nakon teškog uspona po klizavom terenu, našem gospodarstvu koje se jedva popelo do neke pristojne točke sada prijeti put u rikverc po istom klizavom terenu, ali ne prema gore nego nezaustavljivo dole. Hoće li država reagirati i kakvim mjerama? Hoće li zbog eventualnih poreznih rasterećenja biti ugrožen proračun? Odakle će se, u takvom slučaju, isplaćivati i više nego zaslužene plaće cijelom sektoru zdravstva? Kao i uvijek u Hrvatskoj, pitanja i problema puno je više od odgovora i rješenja.

Pouzdani dizelaši gospodarstva

U krizi zbog koronavirusa, čiji početak nam je poznat, sada se nadamo da smo u fazi približavanja kulminacije, ali kraj ne možemo ni pretpostaviti, jedino oni koji direktno zapošljavaju te stvaraju nove vrijednosti mogu preokrenuti situaciju iz minusa u koji smo ušli s 200 na sat, u plus kojem težimo i ići ćemo prema njemu puževom brzinom. Ti koji zapošljavaju i o čijoj mašti i imaginaciji ovisi cijelo društvo, taj dekapitirani realni sektor o čijem rezultatu ovisi standard života i javne usluge, to su poslodavci, privatnici, investitori, ulagači - pouzdani dizelaši gospodarstva. Sve su to pokretači prikopčani na neke izvore lude energije. Neovisno da li se bave većim i značajnijim ili manjim i banalnijim poslovima, to su osobe s vizijom koje su spremne sav svoj intelektualni kapacitet i materijalni imetak hrabro uložiti u vječno primamljive, adrenalinski atraktivne, ali suštinski neizvjesne i često rizične poslovne ideje i projekte. Ljudi su to koji godinama nemirno spavaju u iščekivanju pozitivnih rezultata. Ovise o nizu faktora na koje ne mogu utjecati. Žive na tankoj razdjelnici po kojoj završavaju u kategoriji ili pukovnika ili pokojnika. Najveća odgovornost je uvijek na njima, njihovoj ludosti i odvažnosti. Uz bok su im radnici kao eritrociti koji kolaju krvotokom gospodarstva i njihovih firmi. Oni pružaju svoj rad, znanje, lojalnost. Vječno je pitanje jesu li interesi te dvije strane, poslodavaca i radnika, uvijek ili suprotstavljeni ili podudarni. Ima li sredine? Dogovora? Kompromisa? Jesu li rad i kapital neprijatelji ili prijatelji? Klasni i ideološki suparnici? Tko koga želi preveslati: poslodavci radnike s nižim plaćama ili radnici poslodavce s traženjem viših plaća? Odlučuje li poslodavac o sudbini svoje firme i njenoj poslovnoj politici potpuno samostalno ili mu radnici, organizirani kroz zakonom predviđena tijela, mogu ograničiti povlačenje ponekad teških, ali spasonosnih i jedinih mogućih poteza uvjetovanih krizom poput, recimo, pandemije koronavirusa?

Jedan od najgorih autoputova kojim se brzom vožnjom kreće put propasti sprječavanje je donošenja bolnih i neizbježnih rješenja koja danas traže radnička odricanja da bi se sutra imalo od čega preživjeti i pokrenuti poslove zamrle zbog krize. Poslodavci bez da ih radnici u tome shvate i podrže nemaju šanse održati firme na životu. Povjerenje radnika u poteze vlasnika i partnerstvo vlasnika s radnicima preduvjet su opstanka u najtežim vremenima.

Neophodne intervencije država

Stanje je danas ovakvo: dosadašnji nam se svijet urušava pred očima. Osobno svjedočimo njegovoj promjeni formata. Nitko ne zna kolike su nam mogućnosti prilagodbe. Za ovakav se scenarij nitko nije pripremao. Osim rijetkih, kataklizmičkih tipova koji u svom podrumu stvaraju zalihe za godinu dana autonomnog života. Svjetsko gospodarstvo, dakle, krahira. U fondove i bankarski sustav upumpavaju se milijarde. Nitko više ne zna odale dolazi taj novac. Intervencije država su neophodne. Kad kriza jednom stane, pokrenut će se težak kotač promjena. Zasad je uronio u duboko blato i nema te sile da ga pomakne. Dotad valja preživjeti. Malo tko ima rezerve za duže od par mjeseci. Radnici su na koljenima, a poslodavci se, s rukama na obrazima i tupih pogleda usmjerenih u daljinu iz koje očekuju božje rješenje, nekakav deus ex machina, potpuno suvislo pitaju - što je meni ovo trebalo. Srećom, ima onih sa zalihama novca kroz isplaćenu dobiti iz poslovanja svojih firmi. Iako je to protivno nepisanim načelima biznisa, takvi će svoj osobni novac spasonosno ubrizgati u izranjavani organizam svoje firme. Spasit će tako i radna mjesta pri čemu će dramatično smanjiti vlastitu imovinu. Neki će reći - pa imaju - neka daju, tko zna kako su do toga došli?. E tu nastaje problem! Kao da je sram biti bogat od svog rada! Kao da su svi privatni poduzetnici lopovi, pljačkaši i kriminalci! Stereotip do stereotipa. I nije to baš tako. Većina je do bogatstva došla pošteno, hrabro, s puno rizika i odricanja. Mnogima novac nije kontaminiran krađom ili prevarom. Odgovorni su za svoje zaposlenike, njihova radna mjesta i zadržavanje posla. Danas će se odreći da bi im firma opstala. Uložit će svoje da bi prehranili druge. Dobro je dok ima takvih. A što kad vlasnici firmi u krizi nemaju novaca, kad dobit ne postoji, kad nema pozitivne ili dovoljne intervencije države? Što kad kriza neviđenih razmjera uđe u nečiji životni prostor i zagospodari situacijom?

Što kad ona izmakne kontroli i kad se procesi ne usmjeravaju, nego njima upravljaju okolnosti? Ostaje samo priznavanje teške realnosti. Tada ključno postaje međusobno povjerenje i ljudski odnos. Dogovor jednih i drugih. Odricanje i preživljavanje. I prihvaćanje da nitko nikome ne smije biti neprijatelj kad ga već zajednički imamo - ovog puta u koronavirusu, sutra u nečem sličnom?

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961