Pučko otvoreno učilište Buje priredilo je svojim sugrađanima uz Dan žena tri zanimljive izložbe triju umjetnica na tri lokacije. Svoj su praznik dodatno obogatile prezentacijom svojih radova Nataša Bezić iz Buja, Tea Štokovac iz Umaga i Elizabeta Ružić iz Pule.

Šetnja od rada do rada, od izložbe do izložbe, počela je u kuli svetog Martina u bujskoj starogradskoj jezgri gdje je sve tri umjetnice i sugrađane na otvaranju te manifestacije pozdravila ravnateljica POU Buje Tanja Šuflaj. U ovoj osebujnoj galeriji na nekoliko etaža svojim najnovijim radovima predstavila se bujska slikarica Nataša Bezić kojoj je to bila trideseta samostalna izložba, a izlagala je i na više od stotinu skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je 40 nagrada i priznanja na raznim međunarodnim natječajima vizualnih umjetnosti. Djela joj se nalaze na mnogim javnim i privatnim zbirkama diljem svijeta. Ovom prigodom pod nazivom "Tišina beskrajnog trenutka" predstavila je slike različitih formata, u tehnici ulja i akrila na platnu, prikazujući emocionalno stanje osoba koje su uglavnom izložene nasilju, pokazujući još jednom lakoću uspostavljanja dijaloga između svojih djela, odnosno osoba na njima i publike.

- Pogled portretiranog subjekta jedini je element ove izložbe koji ostaje zastrašujuće stvaran. Gotovo fotografski je, slikari bi rekli realističan, a okružuje ga mješavina apstraktnih i impresionističkih elemenata. Nešto što u sadašnjem uprizorivanju nije tako velika iznimka. Ipak, portreti koje nam nudi Nataša Bezić sadrže bitan elemenat više – istraživanjem portreta, kroz blow-up zumiranje, dijalog između portretiranog subjekta, slikara i gledatelja postaje iznimno intiman. Snažno komuniciraju i zatvorene oči koje, možda uspostavljanjem blizine u beskonačnom trenutku, kažu puno više nego što bismo očekivali. Portreti su istodobno okrutni i nježni, ranjivi i odlučni ali prije svega su puni preispitivanja njihove srži. Svojim izborom boja, zamućenja i intervencijama Nataša Bezić unosi u život portretiranog subjekta mračnu stranu, za koju se da naslutiti da smo ju tamo smjestili svi mi. Definitivno, iznimna izložba koja nas utapa u tijek emocija i misli, rekla je na otvaranju izložbe radova Nataše Bezić, kustosica izložbe i cijelog projekta Jasna Klančišar, slovenska fotografkinja i profesorica.

Nataša Bezić, diplomirala je grafiku u klasi prof. Josipa Butkovića 1989. godine i stekla zvanje profesora likovne kulture na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Bavi se slikarstvom, grafičkim dizajnom, oslikavanjem interijera i eksterijera, te pedagoškim radom u osnovnoj i srednjoj školi u Bujama, gdje živi i stvara. Članica je Grožnjanskog likovnog kruga, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre i HDLU-a u Zagrebu.

Posjetitelji su se zatim prošetali do Etnografskog muzeja gdje je bila postavljena izložba fotografija audiovizualne umjetnice Elizabete Ružić, umjetnice mlađe generacije koju zaokupljaju različiti vizualni mediji. Predstavljena serija od deset, od ukupno četrdesetak, fotografija "Štala" proizvod je 18-mjesečnog rada na projektu kojim je umjetnica uprizorila fragmente prošlosti koji su obilježili prostor. Svojim autoportretima Ružić razgraničava granicu između prošlosti i sadašnjosti te preispituje ulogu i uloge žene u njoj samoj.

- Autorica je svaki autoportret snimila u malom prostoru, u štali, gdje je pomno isplanirala i uprizorila određeni fragment, poziciju, vrijeme koje obilježava svaku, barem se tako čini, ženu, bez obzira na razdoblje u kojem živimo. Prikazane smo s vizijom ideala, romantičnim pogledom na život, ali predane sudbini nasilja, teškog rada i neizbježnog kraja. Glavni element scenske fotografije su rekviziti koje je umjetnica sinkronizirala s modernom slikom žene i homogeno prezentirala, što se na prvi pogled čini izrazito kontrastnim, sada i tada. Uprizorena fotografija zahtijeva od fotografiranog subjekta da dobro odigra ulogu, u kojoj je umjetnica sebe smjestila, pa se nalazimo na raskrižju scenske fotografije i autoportreta. Fotografije bi mogli najjednostavnije opisati - radi se o pitanju uloge žene u društvu. Vodi nas od erotizacije do krhkosti tijela, upozorava nas na progon i mučenje ovog tijela, a pritom neprestano pogled usmjerava ravno u nas i opominje nas na svoje stalno objektiviziranje. Izložba nije nostalgija, već apel na razumijevanje životnih priča naših sestara, majki, baka..., prenijela je svoje dojmove kustosica Jasna Klančišar.

Elizabeta Ružić je 2015. godine upisala Umjetničku akademiju u Splitu, smjer Film i video, a te je godine na Dubrovačkom filmskom festivalu osvojila prvu nagradu za film "Autoportret". Sudjelovala je na nekoliko grupnih izložbi fotografija. Završila je preddiplomski studij i upisala diplomski smjer Medijska umjetnost i animacija. Njezin kratki film "Ponekad je lakše ubiti nekoga drugoga" prikazivan je na nekoliko filmskih festivala, pa i na Pulskom filmskom festivalu u studentskoj kategoriji. Prošle godine je imala samostalnu izložbu u galeriji Zuccato u Poreču. Trenutno dovršavana diplomski rad - eksperimentalni film, a sudjeluje i na europskom projektu Refresh+ u kojem se interdisciplinarno bavi baštinom i narodnom predajom.

U obližnjoj galeriji Orsola, na trećoj lokaciji, svoje fotografije izložila je još jedna mlada umjetnica – Tea Štokovac iz Umaga koja se u umjetničkom stvaralaštvu pronašla u kreativnoj fotografiji, a njene priče nisu samo osobno ispovjedne, već često i angažirane. U galeriji Orsola Tea se pod nazivom "I ja" predstavila novu seriju od 11 fotografija u kojoj isključuje lice, prepuštajući posjetitelju da vidi nevidljivo. Promatrač osjeća napetost tijela koja se dižu, padaju, kao da su u nekoj borbi.

- Željni smo maknuti zavjesu i vidjeti moć koja se iza nje krije. Ali prepušteni smo jedino utiscima. Radi se o borbenim tijelima koja su obilježena nasiljem i koja nam se sada ranjena, ali uspravna otkrivaju. Emocije koje osjećamo i koje su nam postavljene nasuprot kao ogledalo su prikazane kroz bijele siluete ženskih tijela, koja se mijenjaju na pozornici svoje okrutne stvarnosti. Tea Štokovac nas ovoga puta podsjeća na zidove s kojima se suočavamo i u privatnoj sferi života. Tako preispitujemo granicu između privatnog i javnog života, granicu koja obilježava ženu. Ako su u prošlosti ti zidovi bili od betona, drva i stakla, sada govorimo o tankom, savitljivom, fleksibilnom zidu, koji ponegdje može biti značajno više zastrašujući, a svojom transparentnošću obećava bolje sutra. Zadnja fotografija je prazna, zavjesa je pala, zid se srušio. Mi, žene, smo se izvukle iz zarobljeništva patrijarhata i nasilja kao zajednica, glasno i odlučno, prenijela je Jasna Klančišar poruke slika mlade umaške umjetnice koja je diplomirala smjer kreativne fotografije na Višoj strukovnoj školi u Sežani. Tijekom studiranja posvetila se i radu, svojoj fotografskoj karijeri i grafičkom dizajnu. Svoje radove već je izlagala na više samostalnih i grupnih izložbi. Osvojila je prvo mjesto na festivalu fotografije Photodays 2018. u Rovinju, u kategoriji Akt/Tijelo. Vlasnica je Studija Partum i suvlasnica brenda Ajoj.

Povezane vijesti

• Jedinstvena sinteza forme Branka Ružića
• Izložba Aleksandra Sasche Kuzmana "Identiteti": Lica u trenutku osobne situacije
• "Introspekcije" Tee Štokovac u Umagu