SUDBINE BJEGUNACA OD 1945. DO 1970. GODINE
ILEGALNE MIGRACIJE IZ ISTRE: Nije točno da su bježali samo Talijani. BJEŽALI SU SVI
Željezna zavjesa između Italije i Jugoslavije
Prema procjenama demografa i povjesničara, od rata pa do sredine 1960-ih pobjeglo je između 77 do 150 tisuća ljudi. Jovanović ističe da se sve još zbraja i da će taj broj biti puno veći. Odlasku talijanskog stanovništva iz Pule pomogla je eksplozija mine na plaži Vergarola 1946.
U prostoru Galerije Hermana prekjučer su dva pulska povjesničara Igor Jovanović i Igor Šaponja održali predavanje pod nazivom „Ilegalne migracije iz Istre – sudbine bjegunaca 1945.-1970.“ u organizaciji Istarskog povijesnog društva. O toj temi se u to vrijeme vrlo malo govorilo i pisalo jer socijalistički poredak nije smio doći u pitanje kao ispravan i pravedan. No, Jovanović i Šaponja pozabavili su se ovom temom te na kraju pustili snimljene razgovore s nekima od ljudi koji su iz Istre bježali nakon Drugog svjetskog rata da bi se onda vratili i ostali ovdje živjeti. Bilo je to prvo predavanje ovog tipa u Puli.
- Ljudi su na razne načine bježali iz Istre, kazao je Jovanović istaknuvši da neki o tome jednostavno ne žele pričati. On ističe da priče koje su sakupili pokušavaju potkrijepiti s dokazima iz arhiva jer se ne mogu oslanjati na ono „on mi je rekao da mu je ovaj drugi rekao“, to se ne može upotrijebiti kao službena istina.
Optanti i esuli
Dotakao se i pojma Željezne zavjese, za koji se vezuju ilegalne migracije, koji premda se vezuje za Hladni rat i napetosti između dvaju blokova nakon Drugog svjetskog rata, postoji još od 1895. Željezna zavjesa bio je sustav više od sedam tisuća kilometara bunkera, žica, pasa s čuvarima i ničije zemlje no pitanje je, je li Jugoslavija bila iza Željezne zavjese.
Nakon Drugog svjetskog rata iz Istre se moglo otići na tri načina i to putem opcija - otpustom iz državljanstva, što je bilo jako teško te ilegalno. Treba napraviti distinkciju između esula i optanata.
- Situacija u Istri do pedeset i neke godine bila je katastrofalna. Došao je novi sistem, do 1954. nije se znalo kome će Istra pripasti, Italiji ili tadašnjoj Jugoslaviji. Neriješeni su bili nacionalni problemi, tajne službe vršile su teror, kazao je Jovanović ispričavši priču jednog tadašnjeg majora Jugoslavenske narodne armije koji je došao u Brtoniglu sa zadatkom da plaši Talijane.
- Pula je bila razrušena u ratu, ljudi su bili gladni, i opća nesigurnost je bila izražena, kaže Jovanović. Pula je do 1947. bila pod angloameričkom upravom, imala je različite valute, a na njenim granicama nalazila se ničija zemlja.
- Odlasku talijanskog stanovništva iz Pule pomogla je eksplozija mine na plaži Vergarola 1946. godine. No takvih događaja je bilo puno, a ilegalne migracije talijanskog stanovništva iz Pule počinju još krajem 1942., ističe Jovanović. On je objasnio i da su ilegalne migracije i egzodus dva različita pojma jer je egzodus organiziran i, oprezno kaže, legalan. No ne možete nešto zvati egzodus kada vam parcijalno odlaze ljudi koji su vezani za neki posao ili za neku situaciju, ističe on.
Kao zadnju fazu ilegalnih migracija spominje razdoblje od 1963. do 1975. kada se potpisuju Osimski sporazumi koji su 1977. ratificirani u talijanskom parlamentu.
- Kroz jedno veliko razdoblje ljudi su odavde bježali, na razne načine. Prema procjenama demografa i povjesničara do sredine 1960-ih pobjeglo je između 77 do 150 tisuća, no Jovanović ističe da se sve još zbraja i da će taj broj biti puno veći.
Govorio je Jovanović i o infrastrukturi bježanja, pa su postojali oni koji su bježali, koji su im pomagali, pripremali bijeg, oni koji su ih švercali, koji su radili za tajne službe pa su ih vraćali natrag itd.
- Nije točno da su bježali samo Talijani, bježali su svi. Ljudi iz Srbije, Makedonije ili Bosne su se preselili u Istru i živjeli ovdje godinu dana da vide kako će pobjeći. Bilo je i puno Mađara, poslije ulaska sovjetske vojske 1956. u Mađarsku, došli su u Istru pa bježali. Bilo je jako puno ljudi iz istočne Europe. Nikome tu nije bilo dobro jer se stanje, prema ekonomskim povjesničarima, popravilo tek sredinom 1970-ih, ističe Jovanović.
Ljudi su bježali kopnenim putem, pa čak i vezani ispod vlaka, pa morem, barkom po najvećoj hladnoći u siječnju, no dovijali su se na razne načine. Razlozi su išli od političkih, do ekonomskih, avanturističkih i osobnih pa je jedan gospodin pobjegao od supruge, no mnogi su bježali da izbjegnu vojni rok u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Četvrtina novaka koji su dobili poziv odmah je pobjegla, a na odlaske značajno je utjecala i propaganda, pisma, filmovi... Paradoksalno je, kako ističe Jovanović, što prema novim istraživanjima Tade Jurića, više ljudi danas odlazi iz Hrvatske zbog političkih razloga, npr. korupcije.
Igor Šaponja malo se više pozabavio nekim individualnim pričama pa je spomenuo Žminjca koji je vabio ljude da bježe i uzeo novac, odveo na dogovoreno mjesto da bi ih potom izručio policiji, no zadržao bi novac.
Sudbine ljudi
Jedan od najgorih događaja bio je kada je tajna policija pobila desetak bjegunaca 1948., a 1953. patrolni čamac potopio je barku s dva bjegunca koji su umrli. Grozne su to situacije koje su ostale kao urbane legende u Puli, a iza kojih stoje tužne priče, kako kaže Šaponja.
Prikazali su kratke snimke razgovora s nekima od bjegunaca koji su se poslije vratili u Istru. Pričali su prijatelji predstavljeni samo pod prezimenima Rakić, Mihovilović, Marinović koji su se susreli 57 godina nakon što su zajedno pobjegli. Zatim je tu priča Giovannia Tanconia koji je veslačkim čamcem otišao do Venecije, a put ga je odveo od logora za izbjeglice pa sve do Pariza gdje je otvorio restoran i živio kao umjetnik. Navedena je i priča Lina Kmeta koji je zbog nezadovoljstva pod komunizmom prvo pobjegao u Italiju, a potom i u Francusku te Ferucia Šestana koji je pobjegao u Švedsku.
- Bilo je tu svakojakih priča, nema pravila, kaže Šaponja. Kako napominje, ljudi čije su priče prekjučer prikazali na koncu su se vratili i ovdje žive, nije im žao što su otišli, no nisu svi prošli tako dobro.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
